Na splitskom Upravnom sudu prošlog je tjedna održano prvo ročište u slučaju 72-godišnje Marije K., čobanice, kojoj je Povjerenstvo Ministarstva branitelja odbilo priznati status žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu iako su za, među ostalim, njezino seksualno zlostavljanje 1993. godine nepravomoćno osuđeni Damir Boršić (61), bivši upravitelj vojnog zatvora Kuline u Šibeniku, i Miroslav Periša (53), nekadašnji čuvar u istom zatvoru.
Njezin odvjetnik Petar Bačić podnio je tužbu protiv takvog rješenja Ministarstva, a kako je ovaj slučaj izazvao veliko zanimanje medija, jučer su se na sudu pojavili i novinari te predstavnici nevladine udruge “Documenta”.
Potjerana javnost
No, sutkinja Marica Goreta odmah je na početku izbacila sve osim stranaka u postupku iz sudnice bez nekog suvislog obrazloženja, kazavši samo da je odlučila isključiti javnost, iako to nitko od stranaka nije tražio.
Budući da se o ovom slučaju već nadugo i naširoko pisalo i da su detalji poznati, zanimalo nas je zašto novinari ne mogu pratiti suđenje. Silvio Čović, predsjednik i glasnogovornik Upravnog suda, pojasnio nam je:
- Razlog isključenja je bio to što se na današnjem ročištu čitao cjelokupan spis koji je dostavljen od tuženika, Ministarstva. Dakle, danas su čitane sve isprave koje njemu prileže. Spis tuženika se odnosi na provedeni upravni postupak u kojem je javnost zakonom izrijekom isključena. Dakle, suci primjenom članka 38. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima mogu za cijelu raspravu ili njezin dio isključiti javnost ako to zahtijevaju razlozi zaštite privatnosti, tajnosti podataka i drugi zakonom propisani razlozi.
To je stvar ocjene i procjene suca u svakom pojedinom predmetu s obzirom na posebnosti konkretnog slučaja. Razlika u odnosu na upravni spor se ogleda u tomu što je po članku 35. Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu javnost u tim vrstama upravnih postupaka izrijekom isključena. Dakle, ovlaštene osobe ne mogu to ocijeniti kao suci. A danas je upravo čitan spis Ministarstva koji je formiran i odnosi se na taj upravni postupak – pojasnio je Čović.
Iskaz žrtve
Odvjetnik Bačić ustrajao je u tužbi protiveći se isključenju javnosti. Naveo je da je činjenica da je Marija K. bila seksualno zlostavljana, registrirana u kaznenom postupku te da to nitko nije osporavao. Sutkinji Goreti pokazao je i nepravomoćnu presudu.
Kako je bilo i očekivati, Leo Erceg je u ime Ministarstva branitelja ostao pri stavu da Marija K. nema pravo na priznavanje statusa jer je zahtjev za priznavanje statusa podnesen u lipnju 2016. godine i da osim optužnice ŽDO-a nije bilo nikakvih drugih dokaza. Ministarstvo ustraje i na tome da nije priložena nikakva medicinska dokumentacija koja bi dokazivala da je proživjela seksualno zlostavljanje.
Kako 72-godišnjakinja ne živi u Hrvatskoj, tako ona nije mogla dati iskaz u ovom slučaju, a Erceg je istaknuo da se, kad nedostaje materijalnih dokaza, postupak bazira na iskazu žrtve.
No, kako taj ključni dokaz nije bilo moguće provesti, tako je Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja Ministarstva jednoglasno zaključilo da “nije poklonilo vjeru navodima iz optužnice u odnosu na seksualno zlostavljanje imenovane te je zaključilo da imenovana nije bila žrtvom seksualnog nasilja u Domovinskom ratu”.
Tumačenje Ministarstva: Presuda nije obvezujuća
Ministarstvo je u odgovoru na tužbu navelo da pozivanje na nepravomoćnu presudu Županijskog suda nije obvezujuće za rad Povjerenstva jer je to neovisno tijelo koje daje mišljenje je li stranka žrtva seksualnog nasilja i u kojem obliku. A prema zakonu na koje se u Ministarstvu pozivaju seksualnim se nasiljem u Domovinskom ratu smatra “ono koje je počinjeno protivno kaznenim propisima, odnosno međunarodnom humanitarnom pravu i Ženevskim konvencijama, kao kazneno djelo ratnog zločina ili zločina protiv čovječnosti, te kazneno djelo protiv spolne slobode koje nije kvalificirano kao ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, ali je počinjeno u okolnostima izravno povezanim s agresijom na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, tijekom djelovanja svih oružanih snaga, vojnih, policijskih te paravojnih postrojbi i skupina”. Pa se tako navodi da su to “vaginalna, analna ili oralna penetracija seksualne naravi bilo kojim dijelom tijela ili predmetom u tijelo druge osobe, ozljeđivanje s teškim posljedicama kao što je odstranjivanje, obrezivanje ili drugi oblik sakaćenja cijelog ili bilo kojeg dijela spolnog organa osobe, izazivanje nasilne trudnoće, izazivanje pobačaja, oduzimanje biološke reproduktivne sposobnosti osobe, seksualno porobljavanje, drugi oblik seksualnog nasilja usporedive težine”.
Ignorirali svjedočenje sa suđenja
Sama Marija K. je još 2011. godine videolinkom svjedočila o strahotama koje je proživjela, što je uzeto kao dokaz u sudskom postupku. Zašto to Povjerenstvo nije uzelo u obzir, ne znamo. Tako je, među ostalim, kazala i da su “noću dolazili po mene u ćeliju i vodili me u sobu preko puta. Izgasili bi svjetlo, skinuli me do gola. Šutjeli su i silovali me na podu ili na sjedalici. Morala sam lizati nečiji spolni organ. Ako ne bih to napravila, prebili bi me. Kada sam to radila, posprejali bi mi oči da ništa ne vidim. Silovali su me desetak puta. Kada bi me odvodili, ja bih skričala. Nisam mogla plakati jer nisam imala suza, ali svi su me mogli čuti u zatvoru”.
Povezani tekstovi
