Umirovljeni general-major bivše JNA Borislav Đukić (76) u utorak je na splitskome Županijskom sudu, u trećem ponovljenom postupku koji se protiv njega vodio zbog miniranja brane Peruća 1993. godine, ponovno nepravomoćno osuđen na deset godina robije!
Odlučilo je tako sudsko vijeće suca Dinka Mešina, koje ga je već jednom, u prosincu 2020. godine, osudilo na istu kaznu. No i nju je, kao i prvu presudu od devet godina koju je krajem 2018. godine donio danas pokojni sudac Slavko Lozina, ukinuo Vrhovni sud.
ĐUKIĆA NISU DOVEZLI
U utorak Đukića iz splitskog zatvora nisu doveli na Županijski sud iako nas je njegov odvjetnik Željko Ostoja uvjeravao da je on to svakako želio. Ni sudac ni njegovi odvjetnici nisu imali apsolutno nikakvih informacija zašto Đukić, koji svakako ima to pravo ako želi biti na izricanju presude, nije doveden i zašto nitko o tome nije obaviješten. Neformalno se moglo čuti da splitskom zatvoru nedostaje kombija za prijevoz?!
Zbog njegova nedolaska sudac Mešin nije ni obrazlagao svoju odluku, kazavši tek kako je razlog ovakvoj odluci isti kao i zadnji put i da će sve biti detaljno obrazloženo u pisanoj odluci.
Optužnica ŽDO-a teretila je Đukića da je kao zapovjednik tzv. 221. motorizirane brigade JNA organizirao rušenje brane HE Peruća kako bi potopio Sinj, Omiš i Trilj, pri čemu bi poginulo 50-ak tisuća stanovnika te bila uništena njihova imovina. Zato je naredio da se u temelje brane, tzv. galerije, te pod most i upornjake preljevnog kanala na četiri mjesta umetne 20 do 30 tona TNT eksploziva, koji je bio povezan 812 metara dugim telefonskim kabelom s indukcijskim strojem.
Kad je to spojeno, po optužnici, Đukić je 28. siječnja 1993. godine, u 10.45, zapovjedio povlačenje svoje vojske i aktiviranje eksploziva. Zbog eksplozije je došlo do urušavanja i oštećenja brane po cijeloj dužini i širini, odnosno rušenja tornja, mosta, postrojenja za reguliranje razine vode, urušavanja “galerija” i prodora vode koja je uvelike oštetila postrojenja hidroelektrane i upravnu zgradu.
Do potpunog potapanja planiranog područja te ugroze stanovnika i imovine nije došlo, stajalo je u optužnici, zbog pravodobne intervencije HEP-ovaca, koji su nasipanjem materijala u nastale otvore i otvaranjem ustava spriječili naglo prodiranje vode iz akumulacijskog jezera i tako ublažili pritisak na branu.
Umirovljeni general u svojoj je vrlo opširnoj obrani, naoko vrlo argumentirano, pokušao uvjeriti sudsko vijeće da tada nije bio na brani ni blizu nje, da nije organizirao postavljanje eksploziva u i na branu, niti je bio uključen u sistem zapovijedanja… Osvrnuo se i na iskaze ključnih svjedoka koji su ga teretili.
– Svjedoci Marko Rnić, Simo Gajica i Živojin Ognjenović su Srbi koji su pod različitim okolnostima, torturom, pritiscima ili darovanjem raznih olakšica davali u istrazi svoje iskaze. Rnić je ratni zarobljenik i njegov je iskaz iznuđen, što je potvrdio na svjedočenju videolinkom u lipnju 2018. godine, kada je negirao ranije danu izjavu u istrazi 7. prosinca 1995. godine, navodeći da me nikada nije upoznao, vidio, niti da sam u inkriminirano vrijeme bio na brani Peruća.
Simo Gajica, sada pokojni, prije davanja iskaza pred sudskim vijećem dobio je stan u Šibeniku, a radilo se o osobi s nizom poroka…
Montiranom i lažnom iskazu svjedoka Živojina Ognjenovića u istrazi tužiteljstva je ovo vijeće dalo veliku vjerodostojnost, a isti taj svjedok je zbog teških prevara Srba u Kninu i okolici osuđen na višegodišnju kaznu zatvora koju je izdržao. Podmetanje je i lažno konstruiranje da sam ja organizirao rušenje i miniranje brane, jer on sam u iskazu kaže: “Nikada nisam rekao da je Borislav Đukić naredio da se ruši brana.”
Podmetanje i lažno konstruiranje njegova iskaza je samo puka mašta ŽDO-a Šibenik koji se zapleo u vlastitim lažima stavljajući u usta ovom svjedoku ono što nije rekao izmišljajući i događaje i sudionike, a koji se nisu ni dogodili – branio se, među ostalim, Đukić.
Naveo je i da ga nije prepoznao ni krunski svjedok optužbe Ivan Buljan, hrvatski vojnik koji je bio zarobljen na brani Peruća poslije ranjavanja i koji je kazao da Đukić nije osoba s kojom je tada razgovarao.
ROGULJIĆEV ZAPIS
Premda nije bilo sudskog obrazloženja, jasno je da sud nije prihvatio svjedočenje tadašnje Đukićeve daktilografkinje Zore Zec, koja je tek tijekom trećeg suđenja prvi put saslušana preko videolinka. Ona je izričito navela da general tog inkriminiranog dana nije bio ni blizu mjesta događaja, već se nalazio 60 kilometara daleko u Kninu jer ga je osobno vidjela oko 8.30 na ispraćaju minibusa kojim je njezin suprug odlazio na liječenje u Beograd, a vidjela ga je i dan prije.
– Molim sudsko vijeće da posebnu pozornost posveti iskazu svjedoka tužiteljstva, visokog oficira sigurnosti u zapovjedništvu 126. brigade HV-a Ivice Roguljića, koji je iznio dvije krucijalne odlučne činjenice. Prva, da je nakon obavljanja preko 50 informativnih razgovora i drugim operativnim saznanjima utvrdio da JNA, Komanda 9. Kninskog korpusa i njene jedinice nisu nikada planirale, niti organizirale miniranje i rušenje brane.
Povezani tekstovi
