Provjereno Nove TV sinoć je donijelo priču o čovjeku koji je prije 32 godine, vođen isključivo vlastitim osjećajem pravde, stao u obranu nevinih – i zbog toga izgubio život. Kaštelanin omo Buzov, umirovljeni časnik JNA, bio je jedan od dvadeset putnika otetih iz vlaka Beograd–Bar u Štrpcima 1993. godine. No, za razliku od ostalih, on nije bio meta zločinačke paravojne formacije “Osvetnici”. Njegovo ime i prezime nisu bili “pogrešni”. On je izabrao stati uz one koji su bili obilježeni i zbog toga je ubijen.
Po prvi put pred kamerama govorio je njegov sin, Darko Buzov, o boli s kojom je odrastao, o majci koja je godinama tragala za istinom, ali i o ponosu na oca koji nije znao skrenuti pogled pred nepravdom. Za Provjereno se prisjetio dana kada je čekao njegov vlak na kolodvoru u Baru, trenutka nade koji se pretvorio u najgoru noćnu moru.
„U narednim mjesecima je pisano da su žrtve na 50 lokacija u Bosni. I to čovjeku probudi nadu da je osoba živa. I još očekuješ da će se dogoditi neka razmjena, nešto. Pogotovo u toj situaciji. Uvijek se hvataš za onu informaciju koja ti odgovara, koja ti daje nadu da se uhvatiš za slamku, da će biti sve u redu”, ispričao je Darko Buzov.
Prije 32 godine na željezničkom je kolodvoru u Baru čekao je oca koji mu je dolazio u posjet. “I u tom trenutku smo ja i još dvojica mojih drugara čekali. Jedan je čekao majku, jedan sestru, ja oca. Njima su došle majka i sestra”, ispričao je Darko Buzov za Provjereno. sin jedinac pokojnog Tome Buzova, primio je reportere Provjerenog u svoj dom u Beogradu, te podijelio svoja sjećanja na oca.
Darkova majka Koviljka Buzov godinama je uzaludno tražila odgovore, čuvajući nadu da joj je muž živ. A onda su Darko i njegova majka dobili snimku svjedočenja ljudi koji su spomenutog dana bili u kupeu te na hodniku vlaka 671 od Beograda do Bara.
Trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama išli su od kupea do kupea te tražili su osobne dokumente svih putnika. Tomo Buzov im je dao svoje dokumente, koje su mu, vidjevši njegovo ime i prezime, vratili. Jer izvodili su samo građane islamske vjeroispovijesti, poput 17 godišnjeg mladića koji nije imao dokumente.
“I moj otac je njemu rekao da sjedne, moj otac je ustao umjesto njega. I tako je umjesto njega izašao van. I mi smo tek poslije 3-4 godine od jednog čovjeka iz Višegrada dobili informaciju da je moj otac ubijen u stanici Šrpce”, ispričao je Darko.
Nakon nekoliko godina Koviljka Buzov stupila je u kontakt sa 17 godišnjim mladićem iz vlaka koji je potvrdio istinitost spomenutih događaja. Njegov identitet nikada nisu htjeli otkriti.
“Najvjerojatnije se on u toj situaciji vodio nekom idejom da je on mlad dečko, da nema pojma o čemu se radi, bolje da on koji je već vojno lice ustane i ode. Izvući će se, ipak je vojska vojska, imaju neko poštovanje jedni prema drugima”, rekao je Darko za Provjereno.
No nije se izvukao. Kao ni ostalih devetnaest izvedenih putnika iz vlaka 671 od Beograda do Bara. Jedino on nije bio “pogrešne” nacionalnosti.
Darko Buzov na svog je oca bio ponosan i prije ovog tragičnog događaja, ali mu je ujedno i zamjerao što nije odabrao šutjeti. Za otmicu i ubojstvo dvadeset putnika iz vlaka Beograd-Bar osuđen je samo jedan od sudionika, Nebojša Ranisavljević, koji je dobio petnaest godina zatvora. Iako je dokazano da je zločin pomno isplaniran i da su, uz vojsku i policiju, u organizaciju bili uključeni čak i ljudi iz Jugoslovenskih željeznica, nitko od njih nikad nije niti optužen.
Ova priča dobila je i filmsku verziju. Redatelj Nebojša Slijepčević pretočio ju je u kratkometražni film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, koji je već osvojio prestižne nagrade, uključujući Zlatnu palmu u Cannesu i europskog Oscara, a sada je i u utrci za zlatni kipić u Los Angelesu.
Reportažu možete pogledati OVDJE
Povezani tekstovi
