Kad god se s ove strane Drine dogodi incident izazvan međunacionalnom mržnjom, preko granice se zametnu zanimljive, a nerijetko i bučne, srčane rasprave.
Ako pratite srpske medije, što u digitalno doba nije problem, neće vam promaknuti opravdane osude takvih nedjela, kao što je bilo u vrijeme huliganskog napada na Srbe u Uzdolju, ali i pretjerivanje i kojekakve budalaštine na takve i slične teme u režiji tabloida.
S druge strane, tješi da se i u Srbiji i u Hrvatskoj mogu čuti i vrlo ozbiljne rasprave o neraskidivim vezama dvaju naroda koji ovdje stoljećima žive jedan s drugim, pa im je u mnogočemu i sudbina zajednička.
Često se tako spominje Srbina Josipa, ili Josifa, Runjanina koji je uglazbio himnu “Lijepa naša domovino”, što je njezin puni naziv, s čijim je djelom i biografijom prilično dobro upoznata i hrvatska i srpska javnost. No, u Runjaninovoj je sjeni neopravdano ostao, također za povijest Hrvatske znameniti Srbin – Ognjeslav Utješenović Ostrožinski. Taj austrougraski časnik, rodom iz Ostrožina kod Gline, takorekući je autor najpoznatije hrvatske budnice, zbog čijeg su pjevanja u “onom sistemu” iza rešetaka ili s kaznenim prijavama, kako je koga i u kojem kontekstu “zakačilo”, ostajale stotine ljudi.
Umirovljen po kazni
Ognjeslav Utješenović ili Utješinović, ovisno o izvoru, čovjek o kojem u zadnje vrijeme pišu i govore srpski novinari i povjesničari, bio je hrvatski pjesnik i političar srpske narodnosti.
Utješenović je 1866. godine napisao domoljubnu pjesmu “Uskrsnuće Jelačića bana” u kojoj koristi sintagmu “Ustaj, bane, ustaj naša diko!”. Radi se o pjesmi koju je “isklesao” prigodom otkrivanja spomenika banu Jelačiću. Njezin je tekst bio otiskan na letcima koje je dijelio okupljenima, a nedugo nakon toga su ga umirovili.
– Ognjeslav Utješenović Ostrožinski bio je hrvatski političar i austrijski dužnosnik nadležan za Hrvatsku. Rođen je 1817. u malenom selu Ostrožinu nedaleko od Karlovca, a umro je 1890. u Zagrebu, gdje počiva na groblju Mirogoj. Srpsko podrijetlo i pravoslavna vjera nisu ga udaljili od primarne lojalnosti domovini jer je djelovao u političkom kontekstu borbe za potpunu revitalizaciju stare hrvatske državnosti u okviru monarhije Habsburgovaca. Ideje jugoslavizma, austroslavizma i panslavizma bile su okvir za ostvarenje te ideje. Kao političar od povjerenja bana Jelačića, revolucionarne 1848. sudjelovao je u stvaranju tadašnje hrvatske vojske.
Zato ne čudi što je u povodu postavljanja banova spomenika spjevao prigodnu pjesmu “Uskrsnuće bana Jelačića”, kojom se zamjerio tadašnjoj mađarskoj političkoj eliti. Od te pjesme poslije je nastala budnica “Ustani, bane”. Kao vrhunski obrazovani intelektualac, Utješenović je u domovini i u Beču obavljao mnoge odgovorne službe. Među ostalim, bio je varaždinski veliki župan. Sve u svemu, Utješenović je živio u vremenu kada su mnogi stranci ili pripadnici manjina prihvaćali hrvatski identitet, pa današnje brojenje krvnih zrnaca izgleda kao nepotrebni balkanski običaj – kaže povjesničar dr. Tihomir Rajčić.
Više nije zanimljiva
Kad pišemo da je Ognjeslav Utješenović “takorekući” autor popularne pjesme, radi se o sljedećem; Utješenović Ostrožinski je oduševljen Jelačićem kao povijesnom ličnošću prvi napisao taj stih, ali ona je, onakva kakvu je poznajemo danas, napisana tek 1906., a objavljena 1909. godine iz pera – kako se to bilježi – B. Županjca.
No, ostaje činjenica da je Utješenović lansirao najpoznatiji domoljubni stih koji će naročito biti proskribiran nakon sloma hrvatskog proljeća, kao i to da su on i Runjanin, u političkom smislu, stvorili najznačajnije hrvatske nacionalne pjesme koje poštuju generacije.
Istinabog, za razliku od himne na koju se iz poštovanja ustaje, a njezino se intoniranje planira prakticirati čak i u školama, “Ustani, bane” danas se rijetko pjeva i izvodi, jer, eto, nitko više zbog nje nikoga ne zatvara, pa nikome nije ni zanimljiva, a, našalimo se, u pretkampanji ju je zaboravila spomenuti čak i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. No, zatvaranja zbog pjesme “Ustani, bane” i sličnih domoljubnih budnica, sjeća se jedan poznati Srbin iz Hrvatske – Savo Štrbac. Hrvatska ga javnost danas poznaje kao nekoga tko je bio dio establišmenta tzv. Republike Srpske Krajine, a 1993. utemeljio je dokumentacijski centar “Veritas”, koji se bavi srpskim žrtvama rata i poraća u Hrvatskoj.
Štrbac je čest gost beogradskih medija, gdje najčešće komentira napade na Srbe u Hrvatskoj ili njihov današnji položaj, i ističe da je za Hrvatsku “persona non grata”, premda tvrdi da se cijelo vrijeme rata bavio jedino humanitarnim radom.
Što povezuje Štrpca, kojeg se u Hrvatskoj nerijetko proziva jer je pristao biti član komisije vlade tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) za razmjenu zarobljenika i predaju posmrtnih ostataka tijekom rata, i tako stao uz Milana Martića u vrijeme pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, i austrougarskog časnika Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskog?
Palili zastave
Pa upravo pjesma “Ustani, bane” ili točnije hrvatske budnice koje su bile zabranjene. Naime, krajem osamdesetih, u tadašnjoj SR Hrvatskoj, kako je sam Štrbac u jednom TV intervjuu objasnio, svaki dan se privodilo one koji bi, obično na javnom mjestu – u kafiću, na utakmici, u društvu… – pjevali budnice, a najčešće “Ustani, bane” i “Vilu Velebita”.
Štrbac je tada bio prvostupanjski sudac u Zadru, krivičar, i često su mu na suđenje dovodili nestašne “pjevače”.
– Tad je bilo dosta djela rasne, vjerske i nacionalne nesnošljivosti, što je spadalo u verbalne delikte, i ja ih počnem oslobađati… U Srbiji se i tada i sada moglo pjevati “Oj, vojvodo Sinđeliću”, međutim, u mom Benkovcu, u mješovitoj sredini, ako je netko tako nešto zapjevao – on je krivično odgovarao – kazao je Štrbac i objasnio gledateljstvu da su se Hrvati u to vrijeme zbog verbalnog delikta masovno izvodili na sud.
– Baci se flaša u nekoj kafani, zapali zastava, jugoslavenska ili republička hrvatska, i ja ih počnem oslobađati. Tad su i mediji pisali: “Čudan neki sudija, oslobađa”. (…)
Nisam htio od njih praviti junake pa da, kad se vrate u svoje selo, budu glavni, imaju aureolu. Hvalili su me kroz medije dok nisu shvatili da ih ja, zapravo, ismijavam – kazao je Štrbac u razgovoru koji se može naći na YouTubeu pod naslovom “HelmCast: 20. vek: Kristalna noć nad Srbima – Razbuđivanje”.
I dok se u Srbiji opravdano zgražaju na izjave onih koji Nikolu Teslu, zbog njegove čuvene o srpskom rodu i hrvatskoj domovini – drže Hrvatom, u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva naši su susjedi rado isticali srpsko podrijetlo najboljeg nogometaša u 2018. godini Luke Modrića s majčine strane.
Tako se u kolopletu povijesti, u usponima i padovima naroda sličnih ili gotovo istih po jeziku, običajima, ali i tradiciji, stalno “dribla, oduzima i dodaje”. Zanimljivo se isprepleću hrvatsko-srpski odnosi; pa iako kažu da ne možemo jedni s drugima, prije će biti da ne možemo jedni bez drugih…
Saša Ljubičić
Povezani tekstovi
