D.I.C. Veritas

Slobodna Dalmacija, 31.07.2016., Starica Milica živi sama u Vujasinima: Nitko mi više i ne fali

Posljednjih 14 godina živim sama, bez ikoga. Nema nikoga ni u ovom selu, u Vujasina. Tu u jednu kuću rijetko dođu, svakih nekoliko mjeseci. U ostale kuće nitko nije došao otkako sam se ja prije 14 godina vratila iz Srbije. Je, bilo bi mi draže da imam nekoga s kim ću moći sjesti i porazgovarati. Ali što ću? Nauči se čeljade na svašta pa sam se tako i ja naučila na samoću – kaže Milica Vujasin iz Otišića.

Za ovu staricu, uvjerili smo se vitalnu fizički i mentalno, doznali smo slučajno, a onda smo od prijatelja Velimira dobili upute kako bi je mogli pronaći u jednom od razbacanih otišićkih zaselaka poredanih duž 14 kilometara sjeveroistočnih obronaka planine Svilaje, smještenih između Maljkova u općini Hrvace i vrličkog naselja Maovice.

- Bio si kod Joke i Špire Gajića. S glavne ceste kroz selo skreneš prema njihovim kućama, ali onda na križanju ne ideš prema Gajićima već desno. Ne možete automobilom. Morate oko 400 metara pješice. Tu bi trebala biti Milica – uputio nas je Velimir.

Slijedeći Velimirove upute, fotoreporter Dugi i ja smo, izlazeći iz parkiranog vozila, zaključili da smo se pogrešno obukli i obuli. Umjesto kratkih hlača i otvorenih sandala, odnosno japanki, zbog raslinja kojim je obrastao put i drače iz suhozida kao idealnog staništa zmija, zaključili smo da bi puno primjerenije bile duge rebatinke i čvrsta zatvorena obuća. Ulazimo u zaselak. Kuće oronule, neke porušene, a druge u ruševnom stanju. Glasno pitam ima li koga.

Dozivam baku Milicu imenom ne znajući jesmo li uopće na pravoj adresi. Ispred jedne kuće na stolici nekakva odjeća. Na kući nova vrata, a vidi se i da imaju priključenu struju. Ponovno dozivamo. Nastavljamo prema posljednjoj kući u nizu, najbližoj planini. Učinilo nam se da čujemo nekakav zvuk. Ponovno dozivam baku Milicu imenom. Odjednom vidimo niz stepenice da silazi starija ženska osoba. Predstavljamo se i pitamo je li ona Milica Vujasin. Jesam, ja sam, a što vam treba? – odgovara.

Doznali smo da godinama živite u samoći pa bismo, ako se slažete, s vama razgovarali o takvom životu – kažemo. Razgovarajmo, vi pitajte, a ja ću odgovoriti što budem znala – kazala je baka Milica i počela svoju priču:

- Rodila sam se 1931. godine u Ustića, ovdje u Otišiću. Kad su mi bile 23 godine udala sam se tu u Vujasina. Muž mi je bio mlađi, čini mi se 4-5 godina, ili 6. Imali smo troje djece, dvije kćerke i sina. Ono kad se taman zakuvalo, na početku rata, muž mi je umro. Mlad. Ima je 60 manje jednu godinu. Od tada živim sama – kaže baka.

Gdje su vam djeca?

- Sin je u Engleskoj. Otišao odmah na početku rata. Jedna kćerka mi je udana u Srbiji, a druga u Zadru.

Obiđu li vas?

- Teško. Rijetko. Daleko su. Jedino ova kćer iz Zadra dođe više puta. A i njoj nije lako. Zaposlila se, radi, pa nema kad.

Javlja li vam se sin?

- Javlja, javlja. Čujemo se telefonom. Najčešće nedjeljom. Tako se čujem i sa kćerima. Imam mobitel. Otkad mi je došla struja, ima 5-6 godina, može se puniti mobitel pa je lakše. Prije je bez struje sve bilo teže.

Je li vam sin ikako dolazio?

- Ma, nije. Ali sam zato ja išla kod njega.

Išli ste u Englesku?
- Aha.

Kako?

- Avionom.

Kako je bilo letjeti? Jeste li se prije vozili avionom?

- Nisam nikada prije. Bilo je lijepo. Sve je prošlo dobro. Bila sam tamo, čini mi se tri nedjelje, ne, dvije, petnaest dana.

Zašto niste duže ostali?

- Nije mi se sviđalo pa sam išla ća.

Koliko unučadi imate?

- Ovako, sin imade jednu malu, a obe kćeri imaju po dvoje djece. Od njih imam šestero praunučadi.

Dolaze li vas obići unučad?

- Rekla sam da rijetko dolaze i moja djeca, a kamoli će dolaziti unučad. Nije za njih ovaj život. Oni su naučili na drukčije.

Jeste li vi za vrijeme “Oluje” 1995. godine bili u Otišiću?

- Nisam. Prije sam otišla u Srbiju, kod kćerke koja se tamo udala. U jednom selu kod Beograda.

Koliko ste ostali u Srbiji?

- Tamo sam provela 6 godina. Onda je hrvatska država dozvolila da se može vratiti svatko tko hoće. Tada sam se ja vratila. Vratili ste se, znači, 2001. godine. Tada u selu još nije bilo struje, a vode nema ni danas?

- Baš tako. Teško je bilo jer nije bilo struje. Imali smo jedino vatru.

Sada imate struju. Imate li električne kućanske aparate?

- Imam frižider i štednjak. A TV i radio aparat? To nemam. Ne treba mi.

Kako potrošite vrijeme, što po cijeli dan radite?

- avlu išta osim što skuvam, a dobar dio vremena provedem u vrtu.

Od čega živite? Imate li mirovinu? Kakvu mirovinu?

Dobijem mjesečno 500 kuna iz Sinja, od države, socijalne pomoći. To su mi sva primanja.

Ne može se od toga živjeti?

- Ne može. Pomažu mi djeca. Dođe mi ova kćerka iz Zadra i donese.

A sin, pomaže li on?

- Slabo on pomaže. Ponekad nešto pošalje.

Dođu li vam iz vrličkog Crvenog križa?

- Nikako nisu bili. Čula sam da do nekih u selu dođu. Do mene nisu nikada.

Kad vam je lakše, ljeti ili zimi?

- Ljeti je puno bolje. Ako je vruće sklonim se u hlad i dobro, a zimi se nikako ugrijati. Drva izgore, a uvijek hladno.

Imate li blaga?

- Nemam ništa. Ni kokoši ni bilo što drugo. Imam jedino mačka. Hranite li ga? Kako ne. Bacim mu redovito. Bio bi grijeh ne dati mu.

Kako vam je samoj?

- Nije mi lako. Nemam se s kim sastati, popričati. Jedino ponekad odem u Gajića. Tamo još ima dvoje čeljadi, Boja i Milica. Špiro i Joka su umrli. Ali odem rijetko. Bole me, da izviniš, noge preko koljena pa ne mogu.

Da je imati nekoga bar za svaditi se?

- Nisam ja za svađu. Ni s kim se ne svađam.

Kako osiguravate vodu?

- Imam bunar. Napuni se s krova kuće pa vode ima dovoljno.

Kako niste otišli živjeti s nekim od djece?

- Kako ću? Nisu imućni već onako kao i većina. Slabo zarađuju pa im ne bih htjela biti na teret. Svih troje je završilo škole. Ja ne znam koje. Zaboravila sam. Znam da su išli u školu ovdje u Otišiću, u Vrliku, Sinj i Split gdje su živjeli kod moga djevera.

Kažete da ste nepismeni, a na ruci nosite sat. Znadete li na sat?

- Znam, naučili su me.

Što jedete?

- Najviše pomalo pancete, kokoši, govedine i tako. Uglavnom mi donese ova kćerka iz Zadra. A kad ona ne dođe, a treba mi pošaljem po Gajiću koji svaki dan ide u Sinj.

Kako odete do Gajića?

- Polako, na noge, sa štapom. Imam vremena.

Kažete da ne gledate TV niti slušate radio. Kada idete na spavanje?

- Kako kada. Uglavnom kad se smrkne. Nekada i prije. Ljeti je dobro. Ali zimi je mrak rano, već u 4 poslijepodne. Duge su zimske noći. Ubi led.

Kako vam je zdravlje?

- Kako će biti kad imaš 85 godina. Istina je da nisam pobolijevala. Bila sam samo jednom u bolnici, u Zadru, prije oko godinu i po – dvije. Imala sam mrenu na oku pa sam je operirala. Tada sam kratko živjela kod kćerke. Ali nije grad za mene. Ne znam ja tamo živjeti.

Kako vidite?

- Vidim dobro na daleko i blizu. Puno bolje na ovo oko koje sam operirala.

Dokad tako u samoći?

- Dok budem mogla. Naučila sam pa mi više nitko i ne fali. Ovako ću dok me ne odnesu u groblje. Ja sam na to spremna. Samo da ne zalegnem i da ne patim.

 

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.