Došao sam do dosta informacija o užasima stradanja 1. maja 1995. u Medarima, s kompletnim spiskom onih koji su sudjelovali u toj akciji. Proslijedio sam ih policiji, ali nikada nisam dobio povratnu informaciju, ističe Miroslav Vuković, čija je familija ubijena u akciji Bljesak
Nekoliko dana uoči obilježavanja vojno-redarstvene akcije Bljesak, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Srpsko narodno vijeće organizirali su u Zagrebu okrugli stol o stradanju srpskih civila i neprocesuiranju ratnih zločina tokom i nakon te akcije 1995. godine.
Saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac govorio je o razmjerima stradanja Srba iz zapadne Slavonije, od Grubišnog Polja, slatinskih sela i Požeške kotline u drugoj polovini 1991., do stradanja u Medarima, Benkovcu i izbjegličke kolone kroz Novu Varoš 1995.
- Napadi pješčanim i artiljerijskim oružjem na izbjegličku kolonu koja se povlačila kroz Novu Varoš predstavlja težak primjer ratnog zločina za koji nitko nije odgovarao niti u javnosti postoji ikakva svijest što se događalo tih majskih dana. U tim se vremenima, nažalost, nismo imali vremena baviti ratnim zločinima, jer smo se bavili pomaganjem preživjelim ljudima koji su završili u logorima u Bjelovaru i Varaždinu. Ali, konačno je vrijeme da se hrvatsko društvo zbog sebe suoči s ratnim zločinima nad Srbima – rekao je Pupovac i naglasio da su se stradanja u zapadnoj Slavoniji mogla spriječiti.
- Događaji u zapadnoj Slavoniji 1990-ih godina odličan su primjer neuspjelog pregovaračkog procesa, ili pregovaračkog procesa koji je smišljen da ne uspije. Znamo da su se međunacionalni sukobi na području zapadne Slavonije u nekoliko navrata pokušali riješiti, od Daruvarskog sporazuma 1993., pa do maja 1995. godine, ali su raznim incidentima bivali bespovratno uništeni – ustvrdio je Pupovac.
O nizu otvorenih pitanja koja se tiču stradanja Srba u Bljesku govorio je i zamjenik predsjednika SNV-a, Saša Milošević.
- Prevladavajući stav i ponašanje u hrvatskoj službenoj politici, kao i ostalim društveno-političkim sferama, jest da za Bljesak nema pitanja, nema nepoznanica, da u toj akciji nije bilo grešaka, nepravdi, nikakvih zločina. Za srpske organizacije, udruge i borce za ljudska prava, bilo je sasvim suprotno. Da li je bilo 450 žrtava, koliko se navodi u prvoj izjavi tadašnjeg ministra Gojka Šuška, 283 koliko tvrdi beogradski Veritas, kao i HHO u svom izvještaju iz 2003. godine? Zašto ratni zločini nad srpskim civilima u Medarima, Paklenici, Novoj Varoši, Benkovcu nisu procesuirani, kao što nisu procesuirana niti mučenja zarobljenika i civila nakon Bljeska? Zašto je zabranjen i onemogućen povratak, zašto su uništavane te sredine, zašto nema kažnjavanja za zločine nad Srbima – upitao je Milošević.
- DORH samo odgovara da u svojoj bazi ima registriranih 490 zločina počinjenih u ratu 1991-1995., i to je sve. Usprkos pitanjima i molbama da nam se dostave podaci, koji nikako ne mogu štetiti nijednom pravnom procesu, mi ne možemo dobiti ni najosnovnije informacije: koji su to zločini i tko su žrtve. Smatramo da su to temeljna politička pitanja hrvatskog društva, čiji bi odgovori dali potpuniju i drugačiju sliku koja svih ovih godina vlada u hrvatskom društvu o Srbima, ne samo kao najvećim, nego i jedinim počiniocima ratnih zločina u posljednjem ratu. Vjerujem da baš i zato nema odgovora na naša pitanja – rekao je Milošević.
Voditeljica Documente Vesna Teršelič upozorila je da se civilizacijski neodrživa praksa u hrvatskim sudnicama, u postupcima koje vode civilne žrtve rata i njihovi srodnici, pogotovo srpske nacionalnosti, mora prekinuti.
- Trenutak je da se konačno razriješi neprihvatljivi položaj da se žrtve ratnog zločina terete za parnične troškove i da se dodatno kažnjavaju zato što su sami poduzeli inicijativu koje su institucije Republike Hrvatske trebale pravovremeno obaviti, dovršavajući istrage i omogućavajući postupke kako uopće ne bi doveli članove obitelji u situaciju da tuže državu zbog sudbine svojih preminulih članova. A kada ih je već dovela u nezavidnu i bezosjećajnu situaciju, država štiti zločince, a ne žrtve rata. Ispravak te nepravde zadatak je Državnog odvjetništva, Ministarstva pravosuđa, ali i ogledalo cijelog hrvatskog društva – naglasila je Teršelič.
Kako ta nepravda zaista izgleda u sudskoj praksi, govorila je Milena Čalić Jelić, pravnica iz Documente. Ona je upozorila na građanske postupke koji završavaju negativnim posljedicama, kao što je stavljanje imovine žrtve na javnu dražbu.
- U posljednje dvije godine zamjećujemo da na raspravama svjedoči mali broj žrtava ratnih zločina koje su zaboravljene u hrvatskom društvu, što dokazuje i činjenica da se set prava koji priznaje današnji Zakon o kaznenom postupku na njih uopće ne primjenjuje. Još je bolnija situacija u predmetima koji su tek u fazi istrage, gdje nije došlo do podizanja optužnice i suđenja. S obzirom na protok vremena i tromost sudstva, žrtve su dovedene u situaciju da nemaju pravo na informaciju – navela je Čalić Jelić i dodala da su pokrenuta 182 slučaja za naknadu štete.
Svoje svjedočenje o stradanju i razočarenju obitelji žrtava pred okupljenima je iznio Miroslav Vuković, čija je familija ubijena u Medarima 1. maja 1995.
- Došao sam do dosta informacija o užasu stradanja s kompletnim spiskom onih koji su sudjelovali u toj akciji. Proslijedio sam ih policiji, ali nikada nisam dobio povratnu informaciju. Ako ja mogu doći do tih informacija, kako to da ne može država? Za sve postoji fotodokumentacija. Djeca su masakrirana, nisu ubijena iz puške niti iz daljine. Prikrivanje krivnje i zločina, šutnja i muk vladaju već više od 20 godina – posvjedočio je Vuković.
O sve aktuelnijoj tendenciji kulture zaborava pod pritiskom desničarskih struja u Hrvatskoj govorio je Nikola Ivanović, zamjenik gradonačelnika Pakraca iz SDSS-a.
- Poslije toliko godina, mi nemamo snage da odemo u Pakračku Poljanu i Marino Selo da ostavimo jednu ružu, da otvoreno pričamo što se tamo desilo. Živimo u mjestima koja su preživjela teške, ratne traume i svakog dana se susrećemo s civilnim žrtvama rata. Ne možemo vratiti ubijene u Medarima, Novoj Varoši, Paklenici, ali državne institucije trebaju reći da se to nije smjelo dogoditi i da se ne smije više događati kako bi se svi mi mogli početi baviti životnim temama i zaustaviti propadanje naših sredina – rekao je on.
U ime hrvatskih institucija, Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, okupljenima se obratila Višnja Bilić.
- U javnosti se iznose različiti podaci o stradanju Srba u Bljesku zbog čega se stvara dojam kaosa i sustavnog nasilja. U Bljesku je provedena humana asanacija terena, posmrtni ostaci su pregledani, fotografirani i smješteni u okviru groblja ili u njihovoj neposredno blizini. Do sada je provedena ekshumacija pet asanacijskih groblja: Medari, Rajići, Novska, Okučani i Vrbovljani. Još su provedene ekshumacije na pet pojedinačnih lokacija. Do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 150 osoba stradalih u Bljesku, od čega je identificirano 111 osoba – objasnila je Bilić i dodala da je, prema podacima Ministarstva branitelja, potrebno ekshumirati još deset do 15 posmrtnih ostataka iz perioda Bljeska.
- Prema podacima ekshumiranih i identificiranih, dolazimo do zaključka da je u Bljesku stradalo 160 ili 169 osoba srpske nacionalnosti, stoga svi podaci koji se pojavljuju u različitim javnim izvorima o 280 poginulih nemaju uporišta u činjenicama. Također, budući da se većinom govori da su stradale osobe civili, prema izjavama članova imamo podatke da su 45 posto identificiranih osoba bili civili, dok su 55 posto bili pripadnici oružanih formacija – rekla je Višnja Bilić. Prema podacima Uprave za zatočene i nestale, koji su u cijelosti usklađeni s podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa, još uvijek tragamo za 44 osobe iz Bljeska – rekla je ona.
Podsjetimo, dok državni vrh 1. maja bude slavio akciju Hrvatske vojske iz 1995. godine, u Medarima će se okupiti obitelji žrtava i predstavnici lokalne zajednice.
Paulina Arbutina