Aleksandra Popović je kao djevojčica od tri i po godine bila u izbjegličkoj koloni koju su prije 31 godine bombardovali hrvatski avioni na Petrovačkoj cesti, gdje su joj ubijeni otac Mirko /33/ i djed Branko /72/, dok su ona, brat Savo i majka Vedrana, koja je bila u devetom mjesecu trudnoće, pogođeni gelerima.
Popovićeva priča za Srnu da nakon 7. avgusta 1995. godine nikada nije prošla Petrovačkom cestom, ali da su njena sjećanja živa i da je o njima počela da priča već u predškolskoj dobi.
“Prema psiholozima, možda je nemoguće da se toga sećam, jer sam tada imala samo tri i po godine. Međutim, baš po mom sećanju i prvoj izjavi koju sam dala novinarima našli su dedine i tatine kosti u tim kolima nakon šest godina. Urađen je DNK-a, potvrđen identitet i država je platila da ih prevezemo i sahranimo u Barajevu”, rekla je Aleksandra Popović, rođena Stijelja.
Ističe da nikada neće zaboraviti kako joj otac veže pertle na cipelama pred polazak iz njihovog sela Zagrad kod Benkovca i njegov strah i uznemirenost dok im govori da se spremaju jer kreću na put.
“Posle toga sećam se kako sam sedela kod majke u krilu, kako sam se obradovala kada sam kroz otvor cerade kamiona videla avione i kako mi je baka Sava zaklanjala pogled. Onda je taj kamion sa ženama, ne sećam se da je bilo muškaraca, osim mog brata Save, stao i sećam se samo vriske”, svjedoči Aleksandra.
Savo je, kaže, bio pogođen gelerom u uho, ona u šaku, a mama u ruku kojom je prigrlila.
“Mama je bila sva krvava i bila je u devetom mesecu trudnoće”, navodi Popovićeva.
Dodaje da ne zna ko je nju uzeo iz kamiona, ali da je vidjela automobil u kojem su joj ubijeni otac i djeda.
“Kuma mi je pričala da smo se svi nakon granatiranja razbežali po livadi i da sam od nekog čoveka ispred nas pomislila da je moj tata i da sam ga zvala zbog čega su se svi prisutni zaledili jer su znali da ga više nema”, rekla je Popovićeva.
Aleksandra, njen brat i majka su po ranjavanju zbrinuti u bolnicu, a zatim su kao izbjeglice otišli u Ilok odakle je majka Vedrana /26/ otišla na porođaj.
“Majka se porodila 29. avgusta, a bombardovanje na Petrovačkoj cesti se desilo 7. avgusta. Rodila nam je sestru Tanju, nakon čega je pala u komu i 31. avgusta umrla”, priča Aleksandra.
U ljekarskom izvještaju njene majke je navedeno da je trudnoća bila uredna, kao i porođaj, a Popovićeva kaže da je nakon porođaja zahtijevana obdukcija.
Nakon gubitka majke, kaže, odrasli su kod ujaka i ujne u Barajevu i nikada nisu prestali da pričaju o tragediji, niti odustali od borbe za istinu i pravdu.
“Kao svedok na suđenju hrvatskim pilotima za Petrovačku cestu su izašli moj brat Savo i tetka. Takođe je svedočio i Duško Ivaneža koji je sa tatom i dedom bio u automobilu”, rekla je ona.
Popovićeva je naglasila da je njena izjava o stravičnom zločinu na Petrovačkoj cesti iznesena kao završni dokaz u postupu pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu po kontratužbi srpskog pravnog tima za genocid protiv Hrvatske.
“Ljudi su se jako plašili da govore tada. I sad postoji strah. Ja sam spremna da pričam da se nikada ne zaboravi ni Petrovačka cesta ni `Oluja` ni naši najmiliji”, poručila je ona.
