Hrvatsko raketiranje civilnih kolona na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti 1995. godine bio je završni čin posljednje faze etničkog čišćenja koje je Hrvatska izvršila nad Srbima u vojno-policijskoj akciji “Oluja”, izjavio je za Srnu advokat Dušan Bratić, punomoćnik porodica čiji su članovi ubijeni u tim napadima.
Bratić ističe da je niz činjenica koje svjedoče da, osim namjere etničkog čišćenja, nije bilo niakvog vojnog opravdanja za ovaj zločin.
On kaže da je to jedini mogući zaključak imajući u vidu da su borbena dejstva na teritoriji Hrvatske prethodnog dana, 6. avgusta, praktično prestala, jer su jedinice Vojske Republike Srpske Krajine bile razbijene, kao i da su jedinice Hrvatske vojske izbile na državnu granicu sa BiH, kako na Baniji i Kordunu, dakle u rejonu Dvora na Uni, tako i Na pravcu Srb-Donji Lapac-Kulen Vakuf.
Bratić navodi da vojnog razloga za raketiranje srpske izbjegličke kolone nije bilo i imajući u vidu da je glavnina izbjegličkih kolona odavno već bila stigla u rejon Banjaluke i nalazila se na teritoriji Republike Srpske, a da je odlukom hrvatskog ministra odbrane prestala operacija “Oluja”.
“Nije bilo nikakvoga vojnoga opravdanja, niti vojničkog ni strateškog ni operativnog ni taktičkog cilja da se dejstvuje, i to vazduhoplovnim ubojnim sredstvima koja su namenjena za uništenje neprijateljske žive sile, a ne radi neutralisanja utvrđenja i oklopnih jedinica”, kaže Bratić.
On napominje da su hrvatske snage dejstvovale u rejonu kretanja civila na pravcu Bosanski Petrovac–Ključ, a naročito narednog dana na komunikaciji Dvor na Uni, odnosno Novi Grad–Prijedor-Banjaluka.
Kada se sve to uzme u obzir, ističe Bratić, sa stanovišta ostvarenja vojničkih ciljeva, jedini logičan zaključak jeste da su ova dejstva naređena i izvršena kao poseban oblik psihološko-propagandnog ratovanja, tako da se izvrši takozvani “psihički kontakt“ sa civilnim stanovništvom i da se kod njega izazovu određeni efekti.
“U konkretnom slučaju, to je trebalo da bude poruka na simboličkom niovu – `idite i ne vraćajte se više, jer kada vas ovde, na teritoriji druge zemlje, u dubini tuđe teritorije – 50 kilometara u rejonu Bosanskog Petrovca, odnosno Ključa i 12 kilometara u dubini od Dvora na Uni, dakle prema Banjaluci, ovako tučemo, šta će tek biti ukoliko se vratite`”, naglasio je Bratić.
On navodi da jedino što se može zaključiti jeste da je to bio zaršni čin posljednje faze etničkog čišćenja koje je izvršeno u takozvanoj vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”.
Bratić navodi da su politički okviri ovog etničkog čišćenja postavljeni na Brionskom sastanku, a događaji na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti elementi su jedinstvenog plana čiji je ishod bio masovni egzodus srpskog stanovništva i trajna promjena etničke strukture Hrvatske.
Prema podacima Dokumentaciono-verifikacionog centra “Veritas”, na Petrovačkoj cesti i u Svodni kod Novog Grada ubijeni su Darinka Drča /68/, Mika Kovačević /83/, Krstan Vuković /45/, Branko Stijelja /72/, Mirko Stijelja /34/, trudnica Mirjana Dubajić /21/, Jovica Drča /šest/, Darko Vuković /13/, Nevenka Rajić /12/, Žarko Rajić /10/, Marta Galogaža /60/, Rade Galogaža /40/ i Mile Malobabić /42/.
Ranjeni su Josipa Drča, Dušan Drča, Duško Ivaneža, Milica Ivaneža, Jovica Piplica, Ante Vitas, Dušan Beslać, Mara Beslać, trudnica Vedrana Stijelja, Obrenko Vuković, Dušan Drakulić, Vida Galogaža, Zorka Galogaža, Soka Malobabić, Suzana Ljubišić, Smilja Lajšić, kao i djeca Željko Drča /13/, Duška Drča /devet/, Zorica Beslać /osam/, Rajko Galogaža /10/, Goran Galogaža /12/, Miloš Malobabić /14/ i Nikolina Krajčinović /11/.
Optužnica tereti hrvatske pilote Željka Jelenića, Danijela Borovića, Vladimira Mikca i Zdenka Radulja da su 7. i 8. avgusta 1995. godine naredili granatiranje kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti.
Njima je suđenje počelo u martu ove godine u Višem sudu u Beogradu.
