Istoričar dr Hrvoje Klasić: Franja – šesti papa koji nije doneo odluku o kanonizaciji. Relativizaciju ustaštva u Hrvatskoj započeo još Tuđman. Veličaju režim koji je dopustio da Italijani uzmu Istru i Dalmaciju
ZAGREB – OD STALNOG DOPISNIKA
NAJGRUBLjE pretnje od ustaških nostalgičara ovih je dana dobio istaknuti hrvatski istoričar dr Hrvoje Klasić, koji gotovo da je “poslednji Mohikanac” hrvatske levice koji ukazuje na kobne posledice sve agresivnijeg nacionalizma i šovinizma koji razara Hrvatsku.
U razgovoru za “Novosti”, Klasić kaže da Hrvatska nije pravna država sve dok ulice nose imena ustaških ministara, a “Za dom spremni” se proglašava starim hrvatskim pozdravom. “Rado ćemo ti doći na sprovod u uniformi HOS”, poručuju mu oni na koje ovaj hrabri profesor Filozofskog fakulteta već godinama upozorava da prete ne samo demokratiji, već otvaraju put istorijskog revizionizma i relativizacije ustaštva.
- Ta relativizacija nije počela juče, već od Franje Tuđmana, koji ustašluk nije odobravao, ali ni zabranio. U njegovo su vreme porušeni spomenici partizanima i počelo je davanje imena ulicama po ustaškim zločincima – kaže Klasić.
- Licemerne su osude i žaljenja zbog napada na Srbe, jer mnogi samo čekaju da neko od predstavnika srpskog naroda kaže nešto što im nije po ukusu, pa da ih odmah proglase glavnim krivcima za sve.
* Zbog čega su tenzije između Hrvata i Srba naglašene gotovo 30 godina od sukoba na tlu bivše Jugoslavije?
- Mnoge odgovore kada su u pitanju hrvatsko-srpski odnosi danas bi možda bolje mogli da daju psiholozi, da ne kažem psihijatri, nego istoričari. Kao istoričar, uvek se vraćam na Francuze i Nemce i njihove odnose posle Drugog svetskog rata. To su bila društva koja su se razvijala, postajala sve bolja u demokratskom smislu, ali i u smislu životnog standarda, iako svi problemi nisu nestali ni 1945. ni u godinama posle toga. Ali, tim problemima koje su Nemci i Francuzi imali u istoriji nisu se bavila cela društva, već oni koji su time trebalo da se bave.
* Posle Drugog svetskog rata odnosi Jugoslavije i Nemačke mnogo brže su se popravili nego što je slučaj sa Hrvatskom i Srbijom?
- Zemlja je bila porušena, poginulo je mnogo više ljudi, ali život u bivšoj Jugoslaviji je od 1945. iz godine u godinu bio sve bolji i bolji. U takvoj se situaciji moglo na potpuno drugačiji način gledati i prema Nemcima i prema Italijanima, a onda su se i odnosi između Hrvata, Srba, Albanaca i svih drugih popravljali. Ne kažem da su bili idealni, ali razvitak društava je uslovljavao da se i odnosi među ljudima poprave.
* Nakon devedesetih to se nije dogodilo među državama koje su nastale raspadom Jugoslavije?
- Da, nije išlo u tom smeru, jer niti se društva razvijaju, niti ljudi žive sve bolje. Tada imate dve mogućnosti, da okrivite sami sebe, ili tražiti krivce u nekom drugom. Očito su na ovim prostorima političke elite, koje nemaju šta da ponude, izabrale drugu mogućnost. Tako su Hrvatima krivi Srbi, Srbima Hrvati i Albanci, vrtimo se ukrug i ne vidimo koji je deo krivice nas kao građana, ali i političkih elita.
* Kako je moguće da se u Hrvatskoj ekstremni nacionalisti vraćaju na ideologiju NDH, države za vreme koje je Pavelić rasprodao dobar deo Istre i Dalmacije?
- Studentima govorim da kada se čuje u Dalmaciji da neko viče “Za dom spremni” i veliča NDH, da su to proitalijanski elementi, jer podržavaju režim koji ih je poklonio drugoj državi. Kako možete da budete patriota, a veličate režim koji je dopustio da Italijani uzmu Istru i Dalmaciju. Najgore mi je, ipak, što zaboravljamo istoriju, one hrabre partizane koji su sa puno entuzijazma odlazili u rat, dok sa druge strane neki pokušavaju da veličaju režim u kojem su ustaše došle na vlast zahvaljujući tuđoj sili, Nemcima i Italijanima.
* Zaboravljaju da je reč o ustaškim kukavicama koji su ubijali, ali i pobegli kada je partizanski pokret pobedio?
- Upravo tako, treba se prisetiti samo Zagreba iz 1945. godine. Vođstvo NOB je razmišljalo kako će ići ulazak partizana u grad, hoće li biti otpora, a ustaše su otišle kako su i ušle: kukavički, u okrilju noći, da niko ne primeti. Gotovo bez ispaljenog metka su napustili grad i državu koju su sanjali. Pokušava se glorifikacija zločinačkog režima koji je počivao na rasnim zakonima i genocidu nad onima koji nisu Hrvati. A to je nekima danas obrazac i ideal hrabrog Hrvata.
* Da li je taj povratak ustašluka u Hrvatskoj strategija da se zaplaši ono malo Srba koji su ostali?
- Usudio bih se da kažem nešto drugo, a to je da to poruka svima onima koji se ne uklapaju u obrazac poželjnog Hrvata. Srba gotovo da više nema, njih zastrašuju grafitima i premlaćivanjem, to je postao deo nekog, da kažem, folklora. A mnogo veći problem u Hrvatskoj predstavljaju ljudi poput mene, Hrvati koji ukazuju na katastrofalne posledice hrvatskog nacionalizma i šovinizma, problematičnost konzervativno katoličke revolucije. U Hrvatskoj je sve super ako si Hrvat, katolik i član HDZ ili neke druge desne stranke, ali ako to nisi, onda nastaju problemi.
* U Vatikanu je papa koji se grozi nacionalizma, a u Hrvatskoj deo klera i dalje sanja povratak “endehazije”?
- Situacija u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj je dugo takva. Treba se setiti vremena iz šezdesetih, kada je bio papa reformator, Pavle Šesti, koji je pružio ruku saradnje i komunističkim državama kao što je bila Jugoslavija. Ponašanje hrvatskih sveštenika bilo je takvo, pogotovo onih u emigraciji, da su veličali Pavelića i NDH. Kada je kardinal Tiseran, koji je pripadao tom reformatorskom pokretu iz Vatikana, došao 1967. godine u Zagreb služio je u katedrali misu sam, jer hrvatski sveštenici nisu želeli da mu se pridruže. Papi Pavlu zato je napisao: “Oni su i dalje u nekim prošlim vremenima”.
* Utisak je da su danas hrvatsko-srpski odnosi na najnižoj tački od devedesetih?
- Mislim da je zapravo suprotno, jer smatram da su odnosi Hrvata i Srba, običnih ljudi, sve bolji, a istovremeno odnosi hrvatskih i srpskih političkih elita kao da stoje u mestu i ne miču se iz devedesetih. Raste broj Srba koji dolaze u Hrvatsku, kao i obrnuto, sarađuju umetnici, glumci, sportisti… Ljudi imaju koristi od saradnje, zajedničkog nasleđa koje imamo, činjenice da govorimo istim jezikom. Političari očito ne vide te prednosti i kada slušate hrvatske ili srpske ministre, imate utisak da su ti odnosi sve lošiji. Jesu među njima, ali na sreću, narod ih ne sluša.
* Kada je reč o Alojziju Stepincu, očekujete li da će ga papa Franja proglasiti svetim?
- Nisam pozvan da u ime institucije, Katoličke crkve, govorim da li je neko po njihovim kriterijima zaslužan da postane svetac. Kao istoričar, često sam se izjašnjavao o Stepincu i mislim da je njegovo delovanje kontroverzno. U najvećem broju slučajeva nije takvo kakvo se pokazuje na jednoj ili drugoj strani. Idemo iz krajnosti u krajnost, za Srbiju je on ratni zločinac, što nije tačno, a u Hrvatskoj ga doživljavaju kao najvećeg antifašistu koji se borio protiv NDH, što nije ni blizu istine. Radi se o osobi koja je donosila niz loših i neke dobre odluke.
* Ono što se naslućuje iz stava Vatikana je da će odluka o Stepincu biti prepuštena nekom drugom papi?
- Od smrti Alojzija Stepinca papa Franja je šesti koji nije doneo odluku da se sprovede kanonizacija. Stepinac je umro 1960. godine i odluke nema do danas, i čini mi se da Vatikan i dalje kalkuliše. Imam osećaj da bi takav potez produbio antagonizam između katoličkog i pravoslavnog stanovništva, Hrvata i Srba, i očito da nije sve baš tako jasno, kako se u Zagrebu naglašava.
Povezani tekstovi
