D.I.C. Veritas

Večernje novosti, 23.02.2021, “Jasenovče, odnijela te voda…”: Zašto je film “Dara iz Jasenovca” potreban Balkanu i svetu

SREMSKI KARLOVCI - Odrastao sam u Potkozarju gde se priča o jasenovačkim žrtvama šaputala od uva do uva, gde nije bilo, kao ni u celoj ondašnjoj Jugoslaviji, institucionalnog razgovora niti javnog podsećanja, na primer u školama, na konkretne slike i oblike istrebljenja srpskog naroda u logoru užasa i smrti.

Film “Dara iz Jasenovca” predstavlja danas katarzični lek zamućen u čaši zmijskog otrova iz vremena ogromne tragedije.

Čudesni detinji talenat glavne glumice predstavio je i dosegao iskustvo starijih žrtava, onu zrelost koju detetu preko noći donesu nesreće biblijskih razmera. Osnovni tok priče odlično je vođen u filmu i finišira na superioran način ukazujući na zračak svetla pri kraju tunela iz pakla. Film poseduje nespornu umetničku vrednost što ga u isti mah čini nadvremenim i nadlokalnim, iznad dnevnopolitičkih i potrošenih kolumnističkih komentara s ove i one strane Drine i Save, odnosno na mapi zapadnog i inog sveta.

Ovaj film bio je potreban Balkanu i svetu. On nadilazi konstrukcije artificijelnih horor-fikcija u filmovima i televizijskim serijama. Zasnovan je na neoborivim činjenicama sačinjenim od grozomornih prizora stvarnosti koju je oblikovala jedna nakazna i bolesna državotvorna doktrina, to jest administrativni sistem ondašnje NDH. Taj satanski sistem maligne satelitske države komplementarne fašističkoj Hitlerovoj Nemačkoj proširio je i usavršio lepezu genocida i nad srpskim narodom pored jevrejskog.

Sa umetničke tačke gledano, ono što bih usavršio i dodao ovom filmu jeste muzički aspekt. Naime, poznato je, i time sam se uveliko bavio, da potkozarski i kozarski kraj, i uopšte srpski krajiški ambijent Bosanske Krajine, Banije, Korduna i Like, poseduje moćnu vekovnu ojkačku pevaniju. Iz svih tih oblasti dovođen je srpski svet u Jasenovac. A bogata i osobena paleta ojkačkog zvuka i melodije izražava svu dubinu ontoloških svojstava svetla i tame svakodnevnog života. Takve muzičke supstance nažalost nema u filmu.

Umesto “užičkog kola”, ja bih da sam bio u prilici autorima filma savetovao da uključe “staro kozarsko kolo” koje će, u jednoj svojoj novijoj izvedbi posle Drugog svetskog rata biti nazvano “kozaračkim”. Dakle, to “staro kozarsko kolo” izuvijanog zmijolikog oblika u dinamičnom pokretu i stalnom ubrzanju, ostvaruje se u agonu natpevavanja, u megdanu dveju pevačkih grupa, običnih ljudi iz naroda. To bi i te kako odgovaralo u scenama u filmu gde se poklapaju i prožimaju sile erosa i tanatosa.

Zatim, mimo “starog kozarskog kola”, lepeza krajiških melodija veoma je specifična i raznovrsna, što se ogleda i u njenim nazivima: ojkača, (dugačka, kratka, kontra), ojkan, ojkalica, potresalica, grohotalica, rozgalica, orzalica… U samom geografskom ambijentu gde se odigrava film postoje i takozvani devojački glas i “starinski glas”. To bi bila autentična pevanija, to jest muzika tog podneblja za film “Dara iz Jasenovca”. Na tome se moralo poraditi da bi se dobio amalgam verodostojnosti i dara, koji zrače univerzalnim.

Pored dionizijske snage u lepoti krajiške pesme sa kliktavom dušom na sve strane, u pomrčini istorijskih podvala ukazuje se dinarski fatum oličen u nasilnoj smrti u logorima i jamama, u nemilosti neprijateljskog hladnog oružja i vatrenih cevi. U zvonkolikom raju raspevanih usta kroz vekove brujali su i jauk i bol, i tragedija i smrt. U ciklusima, kroz nemilosrdne istorijske tokove, u Vojnoj krajini, u čuvenoj u tampon-zoni između moćnih carstava, neprekidno je trajala borba za opstanak i slobodu. Srpska ojkačka pevanija davala je snagu odbrani od zla i zuluma imajući prvorazredni duhovni i životni značaj za krajiškog čoveka.

A kad se u toj čudovitoj muzici kristališu deseterački dvostihovi vedrog i tmurnog sadržaja, a u melodiji što je uglavnom tugaljiva i duboka, onda se dobija punoća doživljaja u smeni radosnog i tragičnog: “Diko moja, šešir digni gore/ da se naše oči dogovore”, ili, “Grlo moje ko tambura jada,/ nikad nije jadalo ko sada”. I u “starom kozarskom kolu”, osim učestalih ljubavnih stihova, moglo se posle rata, i dan-danas, čuti i ovo: “Jasenovče, odnijela te voda,/ tu sam mlada ostala bez ploda”, ili “Crna mi je roba omilila, otkad su mi braća izginula.”

Svemu ovome treba dodati delo čuvenog banjalučkog etnomuzikologa, kompozitora i akademika Vlade Miloševića koji ima mnogo instrumentalnih, horskih i solo kompozicija iz krajiškog miljea u Bosni i Hercegovini: “Krajiška rapsodija”, “Elegija pitomoj planini Kozari”, “Krajina”, “Pjesme sa Zmijanja” i druge. Spojeno jedno s drugim, a u bdenju ovovremenih stručnjaka nad muzikom za film ove provenijencije, moglo se mnogo dobiti.

Sve u svemu, odgledali smo potresan film, na planu teme lišenog snobovske osnove, film izrastao iz samog života, iz tragedije nepojamnih razmera, koja nam je osamdeset godina bila zavezala usta. Još je Platon rekao da je “poezija bliža životnoj istini od istorije”.

Umetnici su, dakle, najvitalniji čudotvorci sveta, oni ne dozvoljavaju da se zdenac duha i kulture sasuši. Kad se talentovani umetnici dokopaju prave teme iz golog života i zaboravljene istorije pritom, tada se, na dužu stazu gledano, nazire smisao stvaralaštva koji nadilazi vašarište dnevnopolitičke, medijske i novotehnološke logodijareje.

 

Nenad Grujičić

 

Povezani tekstovi

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.