DOKUMENTACIONO informativni centar “Veritas” danas je, povodom 30 godina od golgote Srba na Kupresu u BiH, saopštio da i dalje nema porcesuiranih za srpsko stradanje koje su preživjeli po logorima u Hrvatskoj iako se znaju imena svih žrtava i više od sto učesnika u njihovom mučenju.
Hrvatske jedinice, sastavljene od pripadnika Zbora narodne garde /ZNG/, Hrvatskih obrambenih snaga /HOS/ i Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/, 3. aprila 1992. godine napale su srpska sela na Kupreškoj visoravni u jugozapadnoj BiH, gdje sa srpske strane nije bilo odbrane.
Brojčano nadmoćniji, bolje naoružani i sa iskustvom iz rata u Hrvatskoj, do 6. aprila zauzeli su sva srpska sela, uključujući i opštinski centar Kupresa, a za nekoliko dana Hrvatska vojska ubila je 54 srpska civila i teritorijalca, a 150 odvela u logore po zapadnoj Hercegovini i Hrvatskoj, u kojima su prošli pravu golgotu.
Pripadnici ovih hrvatskih formacija su 6. aprila u restoranu firme „Kvalitet“ u Kupresu sakupili 60 teritorijalaca i civila i odmah po predaji, pred ostalim zarobljenicima, ubili Stevu Lugonju /26/ i Dragana Čelebića /26/.
Narednog jutra, kako navodi „Veritas“, hrvatski vojnici su zarobljene Srbe, polugole, po snijegu i hladnoći, tjerali pješice prema 23 kilometra udaljenoj Šujici i na tom putu iz vatrenog oružja likvidirali Žarka Živanića /46/.
Od Šuice su ih istog dana kamionom prevozili do Splita i usput ih fizički i psihički žestoko maltretirali, a po dolasku u Split, jedan hrvatski vojnik je, ničim izazvan, palicom udario Petra Spremu /47/, koji je pao i udario glavom o ivičnjak, od čega mu je pjena udarila na usta.
U Splitu su ih zatočili u zloglasnu „Loru“, gdje je Petar Spremo nekoliko dana kasnije od zadobijenih povreda i umro u zatvoru.
U „Lori“, gdje su zatekli desetak komšija zarobljenih u Donjem Malovanu i još neke Srbe iz Prebilovaca i Mostara, uslijedio je nastavak mučenja, spajanje na induktorsku struju poljskog telefona, „samoudaranje“ glavom u zid, međusobno udaranje zarobljenika…
Nakon šest dana provedenih u logoru „Lora“, kamionima ih dovoze u Zadar, gdje ih razdvajaju u dvije grupe, a ponavljaju se već viđeni tretmani iz Lore.
Nakon dva dana provedena u Zadru, ponovo ih ubacuju u kamione, s tim da su predhodno osmoricu izdvojili i to braću Ljupka /51/ i Ratka Milića /54/, Spasoja Kanlića /35/, Slavka Dragoljevića /46/, Dušana Nikića /41/, Mirka Čivčića /30/, Dušana Milišića /33/ i Jovu Marića /49/.
Ostale dovoze u Eminovo selo kod Duvna, gdje su ponovo doživljavali maltretiranja i iživljavanja.
Nakon dva dana odvoze ih u Vrgorac. Ali ne sve. I ovdje su osmoricu izdvojili i to braću Dragana /32/ i Milivoja /38/ Mašića, braću Radovana /40/ i Marka Mašića /41/, Ratka Lugonju /30/, Đoku Marića /60/, te Nikolu /35/ i Dušana /27/ Duvnjaka.
U Vrgorcu maltretiranja kao i na predhodnim lokacijama. Od batina u ćeliji umire Mile Spremo zvani Migac /47/, kojeg su logoraši morali pokopati u obližnjem kamenolomu.
Nakon šest dana provedenih u Vrgorcu, preživjele zarobljenike odvoze u Ljubuški, gdje ostaju još oko 20 dana i gdje su prvih deset dana prošli isti tretman kao i u predhodnim logorima.
Dana 14. maja 1992. dovode ih u Žitnić kod Drniša, gdje je izvršena razmjena. Na nosilima je razmijenjen i Stojan Zubić /67/, koji će treći dan po razmjeni od zadobijenih povreda umrijeti u kninskoj bolnici.
Kupreški sveštenik Zoran Perković /33/, koji je zarobljen sa ostalim Kuprešacima i jedan od najžešće maltretiranih, razmijenjen je na istom mjestu devet dana ranije, a na razmjenu je došao sa osam slomljenih rebara.
Posmrtni ostaci dvojice Sprema su predati srpskoj strani u novembru 1993. godine.
Od 16 Srba izdvojenih u Zadru i Eminovu selu, do danas nema ni traga ni glasa, a od onih koji su preživjeli golgotu hrvatskih i hercegovačkih kazamata, mnogi su u međuvremenu pomrli, a oni koji su još živi, osakaćeni su i fizički i duševno.
Od oko 5.000 Srba po popisu iz 1991, na Kupreškoj visoravni ih sada živi od 500 do 600.
Povezani tekstovi
