Gledano iz zagrebačke ili splitske perspektive, Jugoslavija je mrtva da mrtvija ne može biti. Jedini koji se s time ne mogu pomiriti hrvatski su desničari
Album “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo” izašao je u studenom/novembru 1986. Do toga trenutka Goran Bregović je već niz godina bio najveća jugoslavenska muzička zvijezda: vozio je Jaguara, imao stan u Parizu (ej, Parizu!), a sljedeće godine će s budućom suprugom Dženanom preploviti Atlantik u, naravno, vlastitoj jedrilici. Sasvim pristojan saldo za jednog 36-godišnjeg nesvršenog studenta filozofije, zar ne?
S druge strane, Marko Perković koji će cijelu petoljetku kasnije dobiti nadimak Thompson, tada je imao okruglih dvadeset godina, mogao se pohvaliti diplomom srednje konobarske škole u Splitu, živio je u rodnim Čavoglavama (ej, Čavoglavama!) i još uvijek bezuspješno tražio pristojnog stomatologa.
Ali zašto uopće uspoređujem paneuropsku muzičku zvijezdu s čovjekom koji nigdje u Europi ne smije održati koncert? Časni sude, nisam kriv, umjesto mene, to čine hrvatski desničari koji su se našli uvrijeđenima splitskim nastupom Bijelog dugmeta. Dva tjedna ranije, u Imotskome su održana dva koncerta.
Na prvome je Thompson bio samo gost, a na drugome jedina zvijezda večeri, i oba su ispunila sve pretpostavke da ih javnost doživi kao ustaške derneke. Kao kolateralna žrtva tog okupljanja pao je i sâm Tin Ujević, izvan svake sumnje, najveći Imoćanin u povijesti, koji je na književnu scenu iskoračio dvjema zbirkama pjesama koje su napisane na tečnoj ekavici i tiskane, pače štampane na ćirilici.
Njegov kip razdragana je mladež u domoljubnoj ognjici zakitila zastavom HOS-a na kojoj se koči onaj topli, humanistički slogan “Za dom spremni!” E sad, ako se u Imotskome zbilja dogodio neonacistički Woodstock, što se onda zbilo u Splitu, pitaju se desničari, sugerirajući, valjda, kako između pjevanja jedne jedine pjesme o pokojnoj federaciji i masovnog slavljenja kvislinške paradržave ne bi trebala postojati osobita razlika.
Za početak, hajdemo krenuti od kraja, pa se prisjetiti kako su skončali vodeći ljudi NDH i SFRJ. Ante Pavelić umro je 1959. u njemačkoj vojnoj bolnici u Madridu, gdje se liječio od posljedica ranjavanja dvije godine ranije u Argentini. Pokopan je na groblju San Isidro u blizini stadiona Vincente Calderon na kojemu igra Atlético Madrid. Na sprovod mu nije došla nijedna istaknuta javna ličnost, čak nitko ni od falangističkog ološa koji mu je pružio utočište u Španjolskoj.
Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo, poznatiji kao Caudillo Franco imao je toga jutra pametnijeg posla, morao je, naime, desnim kažiprstom kopati nos. Josip Broz Tito preminuo je, pak, u dubokoj starosti, a do posljednjega počivališta u Kući cvijeća na Dedinju ispratilo ga je 209 delegacija iz 127 zemalja. Pred njegovim lijesom naklonila su se četiri kralja, 32 predsjednika, 22 premijera…
Ništa neobično, prvi je pokojnik bio masovni ubojica i lizač njemačkih i talijanskih čizama, a drugi lider oslobodilačkog pokreta te saveznik Amerike, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza. Prvome su državu poklonili nacisti, i to bez Dalmacije, Istre i Hrvatskog primorja koje je Pavelić ljubazno ustupio fašistima. Drugi je od zaostale i ratom poharane zemlje na čijem je teritoriju živjelo sedam, osam međusobno posvađanih naroda stvorio federaciju koja je na svjetskoj političkoj sceni postala (i ostala) važan igrač.
Poslije svega, trebali bismo vjerovati kako su zagovor odnosno iskazivanje nježnih osjećaja prema jednoj i drugoj državi činjenice istoga reda? Dajte, budimo ozbiljni, to nije samo nemoralno, nego i retardirano. Zanemarimo li nezanemarivo – naime, mučenja, progone i masovne egzekucije ljudi krive nacionalnosti, vjeroispovijesti i političkih uvjerenja – ne postoji nijedan drugi sadržaj što ga pokriva kratica NDH. SFRJ je, doduše, stvorena kao država staljinističkog duha i prakse, u njezino ime unesrećene su i pobijene tisuće ljudi, ali se ona vremenom mijenjala, i to nabolje. Nedovoljno da bismo je smatrali uzornom demokratskom državom, sačuvaj bože, ali nema sumnje da su, osobito u njezinoj zadnjoj dekadi, otvoreni mnogi prostori slobodnom iskazivanja mišljenja.
Konačno, o tome zorno svjedoči i slučaj Dugmetovog albuma “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo”. Goran Bregović čeljade je blagoslovljeno mnogim talentima, a jedan od njih oduvijek je bilo i umijeće prepoznavanja duha vremena. Kad je shvatio da popušta željezni stisak partije i poretka, poželio se poigrati sa svetinjama zemlje koja se našla na nizbrdici, i snimiti pjesmu čiji je sadržaj dovoljno otvoren različitim tumačenjima.
I fakat je uspio. Stara garda subnorovaca i vjernika komunizma našla se uvrijeđenom što jedan jebivjetar s naušnicom tako sumornim bojama slika zemlju za koju su oni krvarili i naviješta njezin izgledan kraj. To je, pak, silno razveselilo onaj dio javnosti kojemu je partija nepodnošljivo išla na jetra. Veliki, zapravo najveći meštar provokacije uspio je u svome naumu. Dok si rekao keks, o pjesmi i albumu govorila je cijela zemlja, čime su stvorene pretpostavke da se ploča naštanca u rekordnoj nakladi, a nova jugoslavenska turneja za tili čas rasproda.
Trideset i osam godina kasnije, ista udica, samo sada prošarana mrljama hrđe, opet je odradila svoj posao. Ovoga puta na nju su se uhvatili hrvatski desničari. Okovanih mozgova, bez sluha za nijanse, slijepi za širu sliku, nesposobni da razumiju išta osim jednostavnih, plakatnih poruka ispisanih debelim markerom, navalili su na Dugme u cjelini i Alena Islamovića pojedinačno, uvjereni da je izvođač pjevačkih poslova u vokalno-instrumentalnom ansamblu najveći krivac za tobožnji skandal. Pritom im je potpuno promakla činjenica da je vidoviti Bregović još prije trideset i osam godina upravo njima posvetio barem četiri stiha: “Ovdje kome ne porastu zubi / E, kukala mu mati / Ovdje nikad neće čopor naći / Ko ne nauči urlati”.
Zanemarimo li duševne boli što ih ovih dana Alen trpi – a pritom se nimalo ne zajebavam, plaho čeljade lako se uplaši kad se iz kanalizacije društvenih mreža po njemu izliju fekalije – ovaj skandalčić ni najmanje neće naškoditi Bijelom dugmetu, može samo povećati potražnju za pjesmama iz obimnog Bregovićevog opusa. Nije da mu to nasušno treba, jer on, darovit i marljiv kakav već jest, teško da ima bilo kakvih materijalnih problema, ali svaka para dobro dođe. Friška frka koja se podigla oko jedne jedincate, k tome i prastare pjesme, neugodna je samo utoliko što Hrvate podsjeća u kakvoj šugavoj društvenoj klimi žive.
U svibnju 1991. godine održan je referendum o hrvatskoj samostalnosti. Na njega je izašlo 83,56 posto birača, od kojih se 94,17 posto opredijelilo za nezavisnost. Trideset i tri godine su prošle od dana na kojemu se doslovce cijela zemlja ujedinila u opredjeljenju da okrene leđa Jugoslaviji. Gledano iz zagrebačke ili splitske perspektive, otada je Jugoslavija mrtva da mrtvija ne može biti. Jedini koji se s time ne mogu pomiriti, pa uporno daju umjetno disanje beživotnom truplu, hrvatski su desničari. Oni svakoga dana na svakom koraku prepoznaju tragove pokojnice, u masi ravnodušnih ljudi nepogrešivo razabiru agente spavače koji bi danas, sutra, nakon – još jednom ponavljam! – pune trideset i tri godine htjeli obnoviti Jugoslaviju.
Ako danas postoje jugonostalgičari ili, još gore, jugozombiji, naći ćete ih samo u središnjicama i podružnicama stranaka koje se busaju u prsa da su suverenističke i nacionalističke, a jedino što ih zapravo zanima jest bivša država. Kad bi ih netko konačno uspio uvjeriti da je SFRJ definitivno umrla i da nikada neće uskrsnuti, jer se čuda događaju samo u bajkama i kanonskim vjerskim spisima, njihov bi život izgubio svaki smisao. Ali to se neće nikada neće dogoditi, jer je njihova vjera snažnija od svake racionalne argumentacije.
Zato se nemojte čuditi ako jednoga dana, prolazeći ispred službenih prostorija neke desničarske hrvatske partije, čujete kako netko unutra neutješno pjeva: “Pljuni i zapjevaj / Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo / Matero i maćeho, tugo moja i utjeho / Moje srce, moja kućo stara / Moja dunjo iz ormara / Moja nevjesto, moja ljepotice / Moja sirota kraljice / Jugo, Jugice”.
Povezani tekstovi
