Devetog septembra 1993. godine Hrvatska vojska je iznenada izvršila agresiju na srpska podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, smještena u tzv. “Medačkom džepu”, južno i jugoistočno od Gospića, koja su se već osamnaest mjeseci nalazila pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Srpski narod, vojska i policija su vjerovali u djelotvornost UNPROFOR-a, pa je i zbog te opuštenosti agresor brzo ovladao navedenim prostorima.
Hrvatska vojska je u nastupanju pljačkala, palila, rušila kuće, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere. Nakon što je potpisan Sporazum o kontroli “Medačkog džepa”, po kojem su se i hrvatska i srpska strana, uz posredovanje međunarodne zajednice, saglasile da se hrvatske snage povuku sa okupirane teritorije do 15. septembra na liniju razdvajanja do prije napada, a da kontrolu nad ovim područjem preuzmu snage UNPROFOR-a, hrvatska strana nije ispoštovala dogovor, pa su njene snage u povlačenju, koje je potrajalo do 17. septembra, opljačkale, popalile, porušile i pobile sve ono što nisu uspjele da urade u nastupanju.
Tragedija “Medačkog džepa” odvijala se pred očima UNPROFOR-a, koji ovaj put nije bio samo pasivni posmatrač, već je uzeo i aktivnog učešća u pokušaju da preuzme kontrolu nad ovim područjem i spriječi ubijanje preostalih ljudi i uništavanje njihove imovine, što im je uspjelo nakon trodnevnih borbi sa hrvatskom vojskom i policijom. Sljedećeg dana, 19. septembra, posjetio ih je njihov komadant general Žan Kot (Jan Cot), koji je poslije kompletnog obilaska toga područja izjavio: „Nisam našao znakova života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno“.
U ovoj agresiji stradalo je 88 Srba: 46 vojnika, 6 milicionera i 36 civila, od kojih 26 starijih od 60 godina. Među žrtvama je i 17 žena. Hrvatska je po završenoj akciji predala srpskoj strani 52 tijela. U ovoj akciji ranjenika uopšte nije bilo. Upravo ta činjenica i rezultati pregleda tijela na srpskoj strani (razbijene lubanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine) upućuju na zaključak da se radilo o sistematskom ubijanju zarobljenih i ranjenih. Pripadnici UNPROFOR-a su, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo područje, izvukli još 18 tijela, od kojih je većina bila izmasakrirana (odsječeni pojedini dijelovi tijela) ili zapaljena (za života bacani u vatru). Dva leša su izvukli pripadnici SVK, a jedno tijelo je pronađeno u aprilu 1994. godine. U maju 2000. godine istražioci Haškog tribunala pronalaze 11 leševa skrivenih u septičkoj jami u nekad srpskom dijelu Gospića, od kojih je šest identifikovano DNK-a metodom. Od ukupno 84 pronađena posmrtna ostatka, osam je ostalo neidentifikovano, dok se još uvijek traga za četvoricom. Sva tri sela su opljačkana a zatim sravnjena sa zemljom po sistemu „spržene zemlje“.
Počev od jula 2001. do aprila 2004. godine Tužilaštvo Haškog tribunala za zločine počinjene u akciji „Medački džep“ podiglo je optužnice protiv trojice generala HV-a: Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv četvrtog generala Petra Stipetića obustavljena pošto je, po riječima Glavne tužiteljice, uspio dokazati „paralelnu liniju komandovanja“. Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasila ga je smrt u aprilu 2003. godine.
Predmet Ademi/Norac Haški tribunal je, u septembru 2005., prebacio u nadležnost hrvatskog pravosuđa. Domaća optužnica ih je teretila za ubistvo 28 civila i 5 vojnika, te za uništavanje 300 različitih objekata, kompletno ubijanje stoke i trovanje bunara.
Iako su se u toku glavnog pretresa, koji je trajao od juna 2007. do maja 2008., čule priče koje po načinu izvršenja prevazilaze i maštu najizopačenijih umova i prikazani šokantni snimci izmasakriranih leševa, Županijski sud u Zagrebu optuženog Ademija, vršioca dužnosti komadanta Zbornog područja Gospić, oslobađa svih optužbi, a optuženog Norca, komadanta operacije „Džep ‘93“, proglašava krivim za nesprečavanje, a time i za podržavanje i ohrabrivanje ubistava civila (4) i pljačkanje imovine te ubijanje (1) i mučenje (1) ratnih zarobljenika, i osuđuje ga na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, koju mu je Vrhovni sud , presudom od 19. novembra 2009., smanjio na šest godina.
Odlukom Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Rijeci, od 14. jula 2010. godine, Norcu su objedinjene kazne za ratne zločine u „Gospiću“ (za zločine nad Srbima u ovom gradu u jesen 1991. god. osuđen na 12 godina zatvora) i „Medačkom džepu“ na jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora. I čim su se, nakon dvije trećine izdržane kazne, stekli formalno pravni uslovi, Komisija za uslovni otpust Ministarstva pravosuđa RH, uprkos protivljenja tužilaštva i nekoliko hrvatskih NVO, odobrila mu je uslovni otpust, na kojem se nalazi od 25. novembra 2011. godine.
Iako je pretresno vijeće utvrdilo da je admiral Davor Domazet – Lošo, kao izaslanik načelnika Glavnog štaba HV, bio glavnokomandujući u akciji „Medački džep“, zbog čega je Ademi i oslobođen, i uprkos što je i Amnesti Internešenel (AI) u svom izvještaju „Iza zida ćutnje“, od 9. decembra 2010., prozvao hrvatsko pravosuđe zbog neprocesuiranja pomenutog admirala, nadležno tužilaštvo protiv njega još nije ni istragu otvorilo. A s obzirom da je Hrvatska 1. jula prošle godine postala članica EU, mala je šansa da će admiral Domazet biti procesiran za zločine u ovoj akciji.
Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je 31. avgusta 2012. godine podiglo optužnicu protiv Josipa Krmpotića, zapovjednika izviđačke čete Devete gardijske brigade HV-a zbog dopuštenja podređenima da ubiju četvoricu neidentifikovanih zarobljenih vojnika RSK te naredbe da se pale i ruše kuće lokalnog srpskog stanovništva i Velibora Šolaje, pripadnika iste jedinice, zbog ubistva starije neidentifikovane ženske osobe u akciji „Medački džep“, ali su im u fazi glavnog pretresa postupci razdvojeni.
U toku suđenja Šolaji, u aprilu i maju o.g., njegov saborac, Josip Mršić, priznaje da je on prvi ispalio metak iz pištolja u staricu nakon što ga je pogledala „izrazom teške mržnje“ a zatim je u nju i Šolaja ispalio „kratki rafal ili dva-tri pojedinačna hica iz automata“, što su potvrdila i dvojica njihovih saboraca. Tužilaštvo je reagovalo tako što je vrlo brzo protiv Mršića otvorilo istragu zbog osnovane sumnje da je u stariju žensku osobu „zajedno s Veliborom Šolajom pucao iz svog osobnog naoružanja te su ju tako usmrtili“. I kada se, po uobičajenim načelima krivičnog postupka, očekivalo da se postupci spoje i donese jedinstvena presuda, pretresno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedavanjem sudije Ivana Turudića, u junu o.g., opt. Šolaju oslobađa optužbe, uz obrazloženje da „nije precizno utvrđeno vrijeme kada je zločin počinjen, niti je pronađeno oružje kojim je izvršeno ubistvo“. Pisana presuda još nije dostavljena strankama, a predsjednik vijeća se javno hvali o svom učešću u „domovinskom ratu“, koje, prema Registru branitelja, iznosi 504 dana provedena u „borbenom sektoru“. Možda u toj činjenici i leži odgovor na ovu i mnoge slične presude „hrvatskim braniteljima“ za zločine počinjene nad Srbima. Postupak protiv opt. Krmpotića je još uvijek u fazi glavnog pretresa, a protiv Mršića u istražnoj fazi i obojica se brane sa slobode.
Puštanje osuđenog Norca na uslovni otpust, oslobađanje Šolaje, obrane sa slobode Krmpotića i Mršića, neprocesuiranje admirala Domazeta i mnogih drugih učesnika u ovoj akciji, pokazuje da Hrvatska država još nije spremna da se suoči sa tamnijom stranom svoje nedavne prošlosti i odvraća prognane Srbe od vraćanja u pusta i šikarom obrasla sela Medačkog džepa.
U aprilu 1991. godine u Divoselu je živjelo 344, u Počitelju 307 a u Čitluku 129 žitelja, skoro svi srpske nacionalnosti. U septembru 2014. u Čitluku živi 3, u Počitelju 3, a u Divoselu 0 stanovnika.
U Beogradu i Banja Luci, 08.09.2014.
P R E D S J E D N I K
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
