Rasprava u Hrvatskom saboru o sprovođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u 2018., održanoj na sjednici od 24. aprila ove godine, na trenutak je u medijima u regionu zasjenila i izvještaje o pandemiji koronavirusa.
Saborski zastupnik iz redova Mosta, izvjesni Miro Bulj, ponovo je potencirao tezu da nacionalne manjine u Hrvatskoj većinom ostvaruju svoja prava, što nije slučaj s hrvatskom manjinom u Srbiji koja je šikanirana. Svoju tvrdnju je potkrijepio sljedećim pitanjem i konstatacijom: “Što je sa sporazumom o reciprocitetu, Hrvati u Srbiji nemaju pravo na svog predstavnika u parlamentu, Srbima su u Saboru zajamčena tri mjesta, Srbija za jednog Hrvata izdvaja jednu kunu, kod nas se za pripadnika srpske manjine izdvaja 37”.
Pomenuti zastupnik, koji je iznio ovu tvrdnju, nije usamljen u ovakvoj percepciji o pravima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Štaviše, i predstavnici hrvatske nacionalne manjine u Srbiji često potežu istu argumentaciju.
Da li je to baš tako?
Srba je u Hrvatskoj prema zvaničnom popisu stanovništva iz 1991. bilo 581.663, odnosno 12,2 procenta u ukupnoj populaciji, dok je prema zvaničnom popisu stanovništva iz iste godine u Srbiji bilo 109.214, odnosno 1,1 procenat Hrvata.
Dvadeset godina kasnije, takođe po zvaničnim popisima, u Hrvatskoj je popisano 186.633 ili 4,36 procenta Srba, dok je u isto vrijeme u Srbiji popisano 57.900 ili 0,81 procenat Hrvata. Po ovoj matematičkoj računici, broj Srba je u Hrvatskoj smanjen za 395.030 osoba ili za 7,8 procenata, dok se broj Hrvata u Srbiji smanjio za 45.900 osoba ili za 0,3 procenta.
Ako se u računicu uzmu i Jugosloveni, kojih je u Hrvatskoj 1991. bilo 106.041 (2 procenta), a 2011. tek nešto više od 300, među kojima je Srba, u čemu se slažu skoro svi demografi sa područja bivše SFRJ, bilo između 60 i 80 procenata, onda broj “izgubljenih” Srba u tih 20 godina uveliko premašuje 400.000.
Osim ove matematičke i statističke, postoji i statusna razlika između Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj su bili konstitutvan narod počev od 1945. pa sve do 22. decembra 1990, kada su tzv. “Božićnim ustavom”, protuustavno, iz konstitutivnog naroda prevedeni u nacionalnu manjinu, što je i bio jedan od osnovnih razloga srpske pobune u Hrvatskoj početkom devedesetih prošlog vijeka.
Nije sporno da Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na svoja tri fiksna predstavnika u Saboru. No, pitanje je kakva im je vajda od toga? Prije nekoliko mandata, jedan od srpskih zastupnika mi se jadao kako su se odlučili na koaliciju sa HDZ-om da ne bi i dalje, i poziciji i opoziciji, služili za pljuvaonicu.
Hrvatska je donijela Ustavni zakon o nacionalnim manjinama (u primjeni od 2010), koji joj je bio i jedan od uslova za ulazak u EU. Nije sporno da taj zakon nacionalnim manjinama garantuje mnoga prava identična ili slična pravima nacionalnih manjina u ostalim državama EU. No, pravo pitanje je kako se u praksi primjenjuje taj ustavni zakon?
O njegovoj praktičnoj primjeni, ponešto se čulo od Dragane Jeckov, zastupnika iz već pomenute zagarantovane srpske kvote, na uvodno pomenutoj sjednici Sabora.
Pored primjedbi na finansijski dio izvještaja, naglasila je da u 2018. godini međuetnički odnosi nisu značajno promijenjeni i pozvala se na analizu pučke (narodne) pravobraniteljke u kojem se navodi da su Srbi i dalje jedna od najugroženijih etničkih grupa u Hrvatskoj.
Nastavak trenda “negativnih, istorijsko-revizionističkih i antisrpskih tendencija u društvu” potkrijepljuju: manifestacije kojima se Srbima želi poručiti da oni, kao ni njihova kultura, jezik i pismo, a ponajmanje političko djelovanje, nisu dobrodošli u Hrvatskoj; izjave i postupci koji imaju obilježja etničke netrpeljivosti od strane javnih osoba te izostanak javne osude i sankcija takvog postupanja; više desetaka registrovanih verbalnih prijetnji i uvreda na račun Srba i srpskih institucija, te srpskih predstavnika; otpor korištenju ćirilice i grubu stigmatizaciju ćiriličnog pisma…
Ovo je tek izvještaj za 2018. godinu, što samo po sebi pokazuje koliko hrvatsko zakonodavno tijelo vodi računa o sprovođenju sopstvenog propisa visokog ranga o pravima nacionalnih manjina. Svi koji iole prate poštivanje ljudskih prava pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj, znaju da se odnos prema njima nije popravio ni u naredne dvije godine, koje su već odavno prošle.
Ne znam da li pomenuti zastupnik (srpskog prezimena!?), koji priželjkuje sporazum o reciprocitetu u odnosma prema nacionalnim manjinama u Srbiji i Hrvatskoj, uopšte zna pravo značenje riječi “reciprocitet”, ali znam da se i Krajišnici, kojih je mnogo više u Srbiji nego u Hrvatskoj, zalažu za isti princip. I to u praksi a ne samo u teoriji.
