Hrvatska policija je 21. januara ove godine na graničnom prelazu Batrovci prilikom ulaska iz Srbije u Republiku Hrvatsku uhapsila Srbina Žarković Mirka sina Dušana, rođenog 1970. godine u Jagodnji Donjoj, opština Benkovac, po potjernici MUP-a RH zbog navodno počinjenog krivičnog djela ratnog zločina tokom devedesetih godina prošlog vijeka, odakle je istoga dana prepraćen u Policijsku upravu Zadar, a narednog dana uz krivičnu prijavu prebačen u Split kod nadležnog tužioca (državnog odvjetnika), koji je nakon saslušanja odlučio da protiv njega otvori istragu, dok mu je sudija istrage, na prijedlog tužioca, odredio i istražni zatvor od mjesec dana.
O ovom hapšenju Veritas je 22. januara izdao saopštenje za javnost, gojeg su prenijeli mnogi mediji širom svijeta, što je izazvalo veliko interesovanje Srba izbjeglih i prognanih iz Hrvatske, ali i njihove strahove od eventualnog povratka. Jedino se o ovom dogadjaju, suprotno dosadašnjoj praksi, ćuti u Hrvatskoj, kako u medijima tako i na stručnim sajtovima pravosudnih institucija.
Veritas je došao u posjed rješenja o sprovođenju istrage Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj: K-DO-6/2014 od 22. januara 2014.g., iz kojeg doznajemo da je istragom, pored pomenutog Mirka, obuhvaćen i njegov sumještanin i rođak Žarković Špiro, koji kao prognanik živi u Srbiji, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva
Okrivljenicima se stavlja na teret da su dana 23. septembra 1991.g., Mirko kao pripadnik Milicije RSK, a Špiro kao pripadnik Teritorijalne obrane, prema Hrvatici iz njihova sela izvjesnoj Blaženki Žepina, koja se tada nalazila na “privremeno okupiranom području RH”, postupali protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata i to Mirko “prijeteći joj vatrenim oružjem i govoreći da njih Žepina više neće biti i da će štrcati krv, prisilio istu da ode u mjesto Vrana pronaći dječaka Radomira Tepšu, koji je prethodnog dana nestao, pa je ona došla do kontrolnog punkta s Hrvatskim vojnicima i od njih saznala da je dječak poginuo u minskom polju, nakon čega se vratila do predjela Stabanj, gdje ju je dočekao Špiro Žarković i s “dugim” naoružanjem u ruci prisilio je da ode s Milošem Blanušom, tetkom dječaka Radomira Tepše u minsko polje kao zaštita ovome od eventualnog napada hrvatskih vojnika i da izvuče tijelo Radomira Tepše do vozila Civilne zaštite, a sve ovo jer se i dalje bojala za živote svoje djece i svekrve, te još preostalih civila u zaseoku Žepine, a ovakvo njihovo postupanje je prouzročilo nastupanje duševnih tegoba kod Blaženke Žepina,”, čime da su, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba prema civilnom stanovništvu nečovječno postupali, i primjenjivali mjere zastrašivanja i terora, počinili naprijed označeno krivično djelo.
U citiranom rješenju o sprovođenju istrage protiv dvojice Žarkovića nema ni riječi o načinu stradanja dječaka Radomira Tepše, iako se njegovo stradanje navodi kao povod za “duševne tegobe” oštećene Blaženke. No, u sjećanju Srba iz benkovačgog kraja i u dokumantaciji Veritasa stoji zapamćeno i zabilježeno da se petnaestogodišnji dječak Radomir sa svojom porodicom i ostalim Srbima iz Vrane, zbog straha od naoružanih komšija Hrvata, sklonio u susjedno selo Jagodnju Donju, koje je bilo pod kontrolom Srba, odakle je po danu sa traktorom odlazio do svoje kuće da nahrani stoku i svoju i drugih izbjeglih Srba, te da su mu “komšije” jednog dana na put kojim je svakodnevno prolazio postavili protutenkovsku minu, koja je raznjela i njega i njegov traktor. Naravno, da niko nije odgovarao za ovaj zločin jer su počinioci još uvijek nepoznati.
Ali su zato otkriveni počinioci “gnusnog” zločina nad Hrvaticom Blaženkom, koja se sjetila da u aprilu prošle godine, nakon 22 godine, podnese prijavu protiv pomenutih Žarkovića, a 4 mjeseca nakon toga da pribavi i ljekarsku potvrdu o duševnim tegobama iz tog perioda. Indikativno je da je Blaženka prijavila Žarkoviće kada su počeli učestalije dolaziti u rodno selo i obilaziti svoja bogata imanja.
Okrivljeni Žarkovići poriču bilo kakav njihov lični kontakt sa oštećenom Blaženkom, mada se sjećaju da se pričalo da se ona sama prijavila u akciju izvlačenja posmrtnih ostataka nastradalog dječaka u kojoj je učestvovalo i više drugih osoba i da nikome nije prijetila opasnost od mina već od naoružanih Hrvata iz Vrane, koji su već bili obaviješteni o toj akciji, koja je i završila bez ikakvih incidenata.
Sve da je istinita tvrdnja oštećene Blaženke, i laici i pravnici, koji su upoznati sa sadržajem rješenja o sprovođenju istrage, bez obzira na njihovu nacionalnu i državnu pripadnost, smatraju da u inkriminiranim radnjama nema bitnih obilježja krivičnog djela ratnog zločina.
Osumnjičeni Mirko je protiv rješenja o sprovođenju istrage i određivanju pritvora uložio žalbe o kojima bi sudija istrage, odnosno vanraspravno vijeće Županijskog suda u Splitu, trebali odlučivati ovih dana. I on kao i njegova porodica i mnogobrojni prijatelji očekuju da će njegove žalbe biti prihvaćene te istraga obustavljena, a samim tim i pritvor ukinut. U protivnom ovaj postupak će ući u anale “pravosudnih gluposti” kakvim je i do sada obilovalo hrvatsko pravosuđe u procesuiranju Srba sa kvalifikacijom ratnih zločina.
O Mirkovom hapšenju i procesiranju obaviještena su i diplomatska predstavništva Australije i Srbije u Zagrebu, od kojih on i njegova porodica, s obzirom da posjeduju njihova državljanstva, očekuju uobičajenu pomoć u ovakvim slučajevima, koja je predhodnih dana izostala.
Beograd, 29.01.2014.
Predsjednik:
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
