Svetozar Šarac iz Krnjaka na Kordunu, u to vrijeme tridesetšestogodišnjak, privatni autoprevoznik, sve dok je živ pamtiće 21. septembar 1991. godine.
Naime, toga dana, odazivajući se na mobilizacijski poziv, obukao je SNB uniformu i uzeo pušku, te sa ostalim rezervistima iz svog sela vojnim kamionom krenuo u Karlovac da, kako im je rečeno, iz kasarne „Logorište“, koja je bila u okruženju hrvaskih paravojnih jedinica, pomognu u izvlačenju materijalno – tehničkih sredstava. Usput, kod kasarne „Mekušje“, pridružilo im se i nekoliko vojnika i oficira iz redovnog sastava JNA. Ispred mosta na rijeci Korani, njihova dva vozila sa ukupno 27 ljudi, zaustavili su pripadnici hrvatske policije u šarenim uniformama, koji su im, nakon dvosatnih pregovora, obećali da će ih pustiti ako odlože oružje i predaju se.
Čim su se predali, pretresli su ih i naređeno im je da legnu potrbuške na šljunak ispred mosta.Tada su izdvojeni oni koji su se javili da su aktivni pripadnici JNA i odveženi u policijsku stanicu, a 17 rezervista, uglavnom iz sela Krnjak, zadržali su. I dok su još bili u potrbušnom ležećem položaju sa rukama na potiljku, jedan hrvatski policajac nožem je nekoliko puta ubo rezervistu Sipić Jovana iz Krnjaka, najmlađeg u grupi, koji je jedini imao šarenu tzv. „martićevu“ uniformu, u kojeg je zatim iz neporedne blizine ispalio i rafal u leđa. Prvog koji se pobunio, takođe su ućutkali nožem. Bio je to Vaso Bižić iz Dugog Dola. Onda su im naredili da ustanu i da koloni po dva, hodom bočno, leđima okrenuti ogradi mosta, krenu na drugu stranu. Već je bio sumrak. Svetozar je zapeo nogama za nepomična tijela likvidiranih saboraca. Dok su hodali, šokirani od onog što su taman doživjeli, na most su pristigla najmanje trojica uniformisanih osoba sa čarapama preko lica i automatskim puškama, koji su odmah, bez ikakve komande, počeli pucati po njima. Na Svetozara je pao saborac koji je hodao ispred njega, a zatim je i sam dobio metak u grudi i pao u nesvjest.
Kad se osvijestio bio je mrak. Mrtvi i po njemu i oko njega. Iskobeljao se i puzao na onu stranu odakle su došli. Ispred mosta još se nalazio njihov vojni kamion. Uspio je da se popne u kabinu na mjesto suvozača. Trpio je bolove od rane na grudima pa je ponovo povremeno gubio svijest. Došao je k svijesti kada je čuo glasove iz kojih je razabrao da su se i sami iznenadili što je neko preživio masakr.Bila je to grupa hrvatskih policajaca. Jedan je otvorio vrata kabine i povukao ga, usljed čega je tresniuo svom težinom na zemlju. Dok ih je posmatrao ležeći na leđima, onako nemoćan i otvorenih očiju, onaj isti policajac sa isukanom bajonetom zamahnuo je prema njemu, u kom trenutku mu je drugi policajac uhvatio ruku rekavši mu „Nemoj, kada je već preživio, mijenjaćemo ga za naše“. A kada mu je pustio ruku, taj prvi policajac je samo okrenuo pušku i sa kundakom ga udario u lijevo oko, koje se od udarca razlilo i potpuno ugasilo Tako ranjenog i osakaćenog odvezli su u bolnicu.
. Pored Svetozara još su trojica rezervista, skokom preko ograde mosta, preživjela masakr na Koranskom mostu. Trinaestorica su likvidirana, među njima i Babić Nikola, aktivni zastavnik JNA, koji je dobrovoljno ostao sa rezervistima.
Svetozar je nakon 36 dana zaista i razmjenjen. Do „Oluje“ je živio u Krnjaku, a od tada u Pančevu. Umjesto pravog, sada nosi stakleno oko i nekoliko krhotina od puščanih zrna u tijelu.
Za ovaj zločin, pod pritiskom međunarodne zajednice, Okružno tužilaštvo u Karlovcu, u maju 1992. godine, podiglo je optužnicu protiv Mihajla Hrastova, inače pripadnika “posebne jedinice policije Policijske uprave Karlovac”, zbog krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – protupravnim ubijanjem i ranjavanjem neprijatelja.
Svetozar je do sada išao četiri puta na suđenja opt. Mihajlu Hrastovu, dva pred Županijski sud u Karlovac, koji ga je tri puta oslobađao, i dva puta pred Vrhovni sud Hrvatske u Zagreb, koji ga je tri puta osuđivao.
Išao je Svetozar i još nekoliko puta na sudska ročišta u parničnom postupku koji se, po njegovoj i tužbi ostalih preživjelih i porodica likvidiranih, uporedo sa ovim krivičnim, vodi pred Opštinskim sudom u Karlovcu protiv hrvatske države za naknadu štete . U tom parničnom postupku još nije donesena ni jedna presuda iako je održano mnogo ročišta i provedeno mnogo raznoraznih vještačenja u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj.
Parnični sud čeka krivičnu pravosnažnu presudu, koje nema pa nema evo već 21. godinu. Zapravo bila jedna – ona druga Vrhovnog suda, kojom je Hrastov u trećem stepenu osuđen na 7 godina zatvora, ali je i nju Ustavni sud Hrvatske ukinuo zbog toga što drugostepena nije bila javno objavljena. O ovoj posljednjoj, šestoj po redu, koju je nedavno izrekao takođe Vrhovni sud RH, još jednom će, prema najavljenim žalbama obiju stranaka, odlučivati taj isti sud u trećem stepenu.
A ova posljednja presuda od četiri godine zatvora (za ovo djelo zakonski minimum je deset godina) više liči na hvalospjev optuženikovom „junačkom djelu“ i svojevrsnom izvinjenju hrvatskog pravosuđa za to što su ga, po nečijem nalogu, morali osuditi, nego na jednu serioznu presudu nepristrasnog i objektivnog suda.
Izrečena kazna mogla bi se protumačiti i kao nagrada opt. Hrastovu za preuzimanje odgovornosti za inkrimirani događaj, pošto od samog početka „priznaje“ da ih je sve sam likvidirao, doduše u „nužnoj odbrani“.
Ni nadležno tužilaštvo se još ne oglašava po pitanju eventualnog proširenja optužbe na ostale izvršioce i naredbodavce ovog jednog od prvih ratnih zločina u ratu od 19991. do 1995. godine nad pripadnicima JNA, u to vrijeme jedine legitimne i regularne vojske u državi SFRJ, u čijem sastavu je u to vrijeme formalno – pravno još uvijek bila i Hrvatska.
Bez obzira na prave i izmišljene olakotne okolnosti optuženiku, ovakva presuda je ponižavajuća za žrtve ali i sramotna za hrvatsko pravosuđe.
21. 09.2012.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
