– Uvijek sam se pitao kako je Tihomir Orešković uspio nametnuti svoju volju šefu policije Dasoviću, šefu civilne tajne službe Kasumoviću i drugima iz lokalne vlasti. Zašto su se oni njega bojali i zašto su izvršavali njegove zapovjedi, a kakve smo Tomislav Orešković, Zdenko Ropac, pokojni Milan Levar i ja odbili, priča mi Zdenko Bando.
Zdenko Bando, zapovjednik jedne jedinice Vojne policije u Gospiću 1991-e, ovih dana u Zagrebu ispričao mi je kako je u jesen spomenute nulte godine dobio zapovjed od Tihomira Oreškovića da likvidira britanske volontere na čelu s Karlom Pentom, a među kojima je bilo i engleskih novinara.
-Nije to jedina Oreškovićeva zapovjed da nekog likvidiram koju sam odbio. Nisam htio likvidirati ni predsjednika Tuđmana kad je dolazio u Gospić 17. Studenog 1991., a što je Orešković također naredio da učinim. S pokojnim Milanom Levarom i Zdenkom Ropcem organizirao sam spašavanje Britanaca iz Gospića, iako su neki od njih, kako su mi tvrdili Levar i Ropac, moguće bili i špijuni MI6-a, rekao mi je Bando.
On je podsjetio da su Britanci došli u Gospić preko Nikole Štedula, predsjednika Hrvatskog državotvornog pokreta, a koji je do rata boravio u Škotskoj kao teroristički vođa pod zaštitom britanskih službi. I Tihomir Orešković je bio pripadnik Štedulovog HDP-a, ali je u rat došao iz SAD-a, a preko Njemačke.
Još za vrijeme činjenja ratnih zločina u Gospiću, Orešković je o sebi širio famu kako je on gerilac obučen od strane CIA-e. Neki su čak bili skloni povjerovati da njegova odlučnost u zapovjedanju masovnih ubojstava i bešćutnost koju je pri tome pokazivao, dolaze kao posljedica nekog treninga koji je prošao u CIA-i.
On je po vlastitim riječima samo do svoje 5. godine živio u Gospiću i osobno nije poznavao nikoga od predstavnika lokalne vlasti, a kojoj je zapovjedio na smrtonosnom sastanku 16. listopada da sudjeluju u likvidaciji lojalnih srpskih civila, a s kojima su kriminalizirani živjeli čitav život do tada. Čak je pred sudom iznosio obranu da on nije odgovoran za taj zločin, jer da on nije iz Gospića, a da je motiv za zločin leži u izravnavanje starih računa Hrvata iz nove vlasti sa Srbima iz stare. Međutim, postoje svjedoci porijeklom iz Perušića koji tvrde da je i to jedna od njegovih laži, da su zajedno s njim išli u niže razrede gospićke osnovne škole. Ti svjedoci tvrde da je i kao dijete bio izuzetno arogantan, a da mu je i otac bio prijeke naravi. Nažalost, otac nije mogao izdržati spoznaje do kojih je došao preko medija kada je 2001-e započelo suđenje u Rijeci, pa je počinio samoubojstvo.
– Uvijek sam se pitao kako je Tihomir Orešković uspio nametnuti svoju volju šefu policije Dasoviću, šefu civilne tajne službe Kasumoviću i drugima iz lokalne vlasti. Zašto su se oni njega bojali i zašto su izvršavali njegove zapovjedi, a kakve smo Tomislav Orešković, Zdenko Ropac, pokojni Milan Levar i ja odbili, priča mi Zdenko Bando.
Objašnjavam Bandi, na Kvaternikovom trgu u Zagrebu gdje je koncem 2016-e, Tihomirov brat, Ivica, fizički nasrnuo na aktivistu Domagoja Margetića, da je Orešković u Njemačkoj sumnjiv da je 1983-e bezobzirno i na podmukli način hladnim oružjem usmrtio dvojicu hrvatskih emigranata: Đuru Zagajskog i Stjepana Đurekovića.
– Ako se te optužbe dokažu na sudu, dobit ćeš pravi i konačan odgovor na svoje pitanje. Ti znaš da je psihopatološke ubojice za UDBA-u obučavala vojna tajna služba KOS u garnizonu JNA u Pančevu. Tamo je prema izvorima njemačke policije Tihomir Orešković 1979 proveo godinu dana na obuci. Prema istim izvorima on je za obuku KOS-a regrutiran temeljem UDBA-inog zahtjeva iz akcije„Kupa“. Tom se akcijom tražilo veze Brune Bušića među studentima zagrebačkog sveučilišta. Orešković je u organizaciji UDBA-e i KOS-a posvjedočio da su njegove kolege Mirko Rajčić, Jakov David Rojnica… organizirani u neprijateljsku skupinu koja čita i širi neprijateljsku propagandu te da su posredstvom Rajčića, kojeg je on ocijenio kao šefa skupine, bili povezani i s Brunom Bušićem. KOS-ovi psiholozi i psihijatri su ga vještačili i ustanovili su da je riječ o izrazito inteligentnoj osobi psihopatoloških crta ličnosti. KOS je obučavao psihopatološke ubojice za UDBA-u kao što je to činio za PLO, Bader-Meinhof, Carlosa…, ispričao sam Bandi.
Tihomir Orešković je preko svoje dugogdišnje prijateljice novinarke Jasne Babić poručio žrtvi svog cinkanja Jakoslavu Davidu Rojnici da se ne buni što je dobio tri godine Golog otoka, da ga je on mogao još gore teretiti, pa dobio i više zatvora. U telefonskom razgovoru s političkim zatvorenikom Rojnicom, isti mi se požalio na Oreškovića rekavši: A da me uopće nije teretio izjavivši da je od mene dobio Novu Hrvatsku, ja bih dobio godinu i pol dana manje zatvora. Na osnovu njegova svjedočenja meni je prikrpljeno i da sam širio neprijateljsku propagandu tako što sam njemu dao primjerak Nove Hrvatske na čitanje.
On se duboko zamislio i još dublje uzdahnuo.
– Da, nije njega nikakva CIA obučavala da bešćutno ubija. Obučavao ga je KOS, a samo psihopat može hladnokrvno, gledajući ih u oči, ubiti ljude za koje u životu nije ni čuo, a kamo li da ih je vidio, imao bilo kakav odnos s njima. Naš se Tiho „okrvio“, kako bi rekao pokojni Milan Levar, nad hrvatskim emigrantima. Sad znamo i nad kojima. Zato mu, s psihološkog aspekta, uopće nije bilo teško tim ubilačkim serijskim iskustvom u pogledu, natjerati ove lokalne miševe da slušaju njegove sulude naredbe koga sve trebaju likvidirati. Sigurno im je prva misao bila da ih je taj u stanju osobno rasporiti ukoliko ga ne poslušaju. Drugi ih motivi nisu ni zanimali. On je utjerivao ljudima strah u kosti. Sad znamo i čime. Iskustvom koje je stekao radom za jugoslavenske tajne službe, rekao je skoro u jednom dahu.
Od tipičnih karakteristika za slučajeve patoloških serijskih ili masovnih ubojica, vrijedi istaknuti činjenicu da je Orešković bez problema prošao poligrafsko testiranje na okolnosti ubojstva Milana Levara, o čemu je javnost detaljno izvijestila novinarka Vesna Kljajić u Glasu Slavonije.
Patološke ubojice, a posebno ovakvi primjerci izuzetno inteligentnih, umiju izmanipulirati poligraf, a gdje ne bi žive ljude. Da ga je CIA obučila da prevari i poligraf, priču je širio još koncem devedesetih Smiljan Reljić, ratni šef Službe za zatitu ustavnog poretka. Reljić je i na sudu u Rijeci ustvrdio da je Orešković bio agent neke američke agencije, da mu je jedne prilike čak ispala iz džepa iskaznica jedne američke tajne službe.
Dojam, a zapravo vlastitu legendu o sebi, da je Orešković od Amerikanaca obučeni terorist, pojačao je i bivši šef UDBA-e i ratni pomoćnik ministra obrane za sigurnost, Josip Perković. On je na sudu u Rijeci rekao da je čuo od Nikole Štedula, šefa HDP-a, a koji je zajedno s Perkovićem u ratu švercao oružje, da je Orešković u SAD-u radio za FBI.
– Tako je. Cijela ta udbaško-kosovska mreža širila je o Tihomiru Oreškoviću famu da ga se zbog veza s ministrom Gojkom Šuškom, tajnicom predsjednika RH, Zdravkom Bušić i američkim obavještajnim službama, ne smije dirati. Nije ga se smjelo dirati jer bi se tako razotkrilo sve njih koji su bili viši od njega u lancu političkih ubojstava jugoslavenskih tajnih službi, zaključuje Bando.
Na pitanje novinara Jutarnjeg lista kako komentira vijest da je Milan Levar ubijen, Tihomir Orešković je krajnje bezobrazno izjavio: Ma boli me kurac.
Bio je nazočan i Marko Blažević, predsjednik gospićke općine u ratno doba. U društvu tri, četiri ženske osobe stajao je uz ogradu groblja dok je povorka prolazila. Veselo se društvo glasno smijalo, a netko od njih glasom punim zadovoljstva razgovarao je na mobitel. Čini se da je bilo i dobacivanja onima koji su bili u povorci. Bilo bi dragocjeno za javnost, mozda i za policiju, da dotični gospodin i njegove pratilje objasne što im je bilo toliko smiješno.
Psihopatološke ubojice se naravno služe i projekcijom. Na svoje “neprijatelje” projicirat će vlastito ludilo. Tako Tihomir Orešković i njegov brat Ivica, te ostali pripadnici njihova klana tvrde za mene da sa luđak/psihički bolesnik. Tvrdili su to i za Milana Levara za života, a onda je njima bliska novinarka Vesna Kljajić u Hrvatskom slovu objavila intervju s urologom Zoranom Božićem koji je za ubijenog Levara izjavio da je bio medicinski slučaj.
Tihomir Orešković je kao svjetska klasa psihopatološkog ubojice uspio 1991-e natjerati druge da bezrazložno ubijaju. Kasnije je nagovorio svoju najbližu okolinu da njegovo mentalno stanje pripisuju njegovim neprijateljima ili da ih čak i fizički napadnu.
Tako je on 1999 u ljeto nagovorio suprugu Milicu, za rata službenicu SIS-a zaduženu za izdavanje službenih pištolja i dozvola, da opali šamar Milanu Levaru ispred njegove kuće u Gospiću. Očekivao je da će Levar uzvratiti Milici i upasti u pripremljenu klopku da je mentalno bolesni nasilnik. Međutim, Levar nije progutao mamac, Milicu Orešković, nego je nazvao mene u Zagreb i sve mi ispričao kako bi se riješio osjećaja poniženja i agresije. Isto je ispričao i Goranu Flauderu, tada novinaru “Nacionala”.
Kažu psiholozi i psihijatri da narcisoidni poremećaj ličnosti i psihopatsko stanje mogu biti povezani s tim da su psihopati u velikoj mjeri i narcisi, dok ne vrijedi obrnuto. Marko Rudela, prijatelj Tihomira Oreškovića iz Los Angelesa najtočnije je opisao tu narcisoidnu crtu kod ovog masovnog ubojice.
– On misli da je pametniji od svih i da sve može zajebati, ispričao mi je Rudela u telefonskom razgovoru o svojim iskustvima s Oreškovićem u Kaliforniji.
Psihopatološki profil Tihomira Oreškovića neizostavno treba popuniti i njegovom izjavom u krugu newyorških prijatelja (Vladimir Dizdar, Marijan Buconjić, Jozo Brekalo) 1990-e kada im je priznao da je radio za jugoslavenske tajne službe: Točno je da sam radio za KOS, ali se sad vraćam u Hrvatsku da se osvetim KOS-u za to.
Utješno je samo to psihopatskim ubojicama “ludilo” nije olakotna okolnost na sudu.
Povezani tekstovi
