Četvrt vijeka kasnije, rane sa Petrovačke ceste i dalje peku. Na 25. godišnjicu bombardovanja izbjegličke kolone, koja je bježala iz Republike Srpske Krajine, služen je pomen za tragično nastradalih desetoro civila, među kojima je bilo i četvoro djece.
Drago Latinović iz obližnjeg sela, kaže da se užas Petrovačke ceste ne može riječima opisati.
“To je bila tuga, užas, kolona je bila skroz do Ključa, od Petrovca do Ključa i dalje, stotine kamiona, traktora, bogova. Bombardovan je šleper, jedan šleper pašteta, u kojem su se nalazile paštete. Nikakva vojna oprema nije bila, ni puške, ni bombe, ni rakete, ni ništa”, priča Drago.
Među nekoliko desetina okupljenih kraj spomen-krsta, bilo je vrlo malo članova porodica nastradalih. Ipak, bilo je onih koji su dali sve od sebe da tragedija ne bi bila još veća. Ratni hirurg Milovan Kerkez, koji je u devedesetim obišao skoro cijelu Krajinu, spasavao je i ranjene na Petrovačkoj cesti. Skoro svi su spašeni, ali se još sjeća onih koji su podlegli ranama od bombardovanja.
“Jedino, sjećam se jedne stare bake, koja je bila teško ranjena, sa teškim povredama i opekotinama, kad je bila u operacionoj sali, tražila je samo ‘vode, vode', sve smo pokušali da joj pomognemo, s obzirom na teške povrede i teške opekotine, ona je umrla”, kaže Kerkez.
Pomen nevino stradalim, kod spomen-krsta uz put prema Ključu, držao je vladika Sergije.
“Danas jeste i tužan i radostan dan. Radostan zato što mi vjerujemo u vaskrsenje i njihovu pobjedu duhovnu, istinu, pravdu i ljubav njihovu koja je na nebesima, ali i tužan dan zato što je to bio zaista zločin. Nevine žrtve, ljudi koji su bježali sa svog ognjišta, a tako su i postradali”, poručuje episkop bihaćko-petrovački i rmanjski Sergije.
Na pomenu je bio i predsjedavajući Doma naroda bh. parlamenta. Nikola Špirić, koji je iz ovih krajeva, podsjeća da su Srbi u 50 godina dva puta stradali na Petrovačkoj cesti, kao žrtve iste politike, i iste, fašističke filozofije.
“Ubijani su srpski starci, žene i nejač samo zato što su Srbi. Ovo je za nas sveto mjesto, mi dolazimo ovdje da se molimo za upokojene duše i da pozovemo generacije da ne zaborave, i da svake godine dolazimo u što je moguće većem broju”, kaže Špirić.
U centru “Veritas” već godinama prikupljaju podatke o srpskim stradanjima i poručuju da se ne smije dozvoliti da zvanični hrvatski narativ o ovom zločinu ostane da živi. Najveći apsurd ove tragedije je što se radi o ljudima koji su već bili protjerani, kažu u “Veritasu”.
“Zato što su ljudi napustili svoje domove, otišli daleko, u drugu državu, na teritoriji druge države, i onda su oni koji su ih istjerali iz domova došli za njima i ovdje ih granatirali. Naravno, oni to ne priznaju, oni još to ne priznaju. Oni kažu da su ovdje uništili tenkove i oklopna vozila”, rekao je Savo Štrbac, predsjednik Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas.
Trebalo je čekati 25 godina – ali će stratište uskoro biti obilježeno kako i zaslužuje. Prostor oko krsta izgleda kao gradilište, jer je počela izgradnja spomen-parka.
Danas su se u Janjilima mogle čuti brojne poruke. Ali su najvažnije poruke sjećanja – da ovaj zločin i poginuli u izbjegličkoj koloni ne smiju zaboraviti. Kako je poručio vladika Sergije – dok god ih se sjećamo, oni koji su ovdje stradali, biće živi.
Povezani tekstovi
