Srbija i Hrvatska ponovno iskopale ratne sjekire zbog tajne optužnice Beograda protiv četiri oficira hrvatske vojske.
Objavljivanje dijelova tajne optužnice iz Beograda protiv četiri hrvatska pilota zbog ratnih zločina na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti (u Bosni i Hercegovini), počinjenih prilikom napada na izbjegličku kolonu u akciji “Oluja”, poslije 27 godina dodatno je pogoršalo odnose dvije susjedne zemlje. Paljba, na sreću samo verbalna, danima ne prestaje, a sve mnogo više liči na ponovno “iskopavanje ratnih sjekira”, nego na namjere da se odgovorni privedu pravdi i osigura kakva-takva satisfakcija civilnih žrtava rata.
Slučaj je, međutim, toliko kompleksan, među postradalima je bilo čak i djece, jer nije sporna samo nadležnost srpskog pravosuđa za suđenje pripadnicima vojske druge države za zločine počinje u trećoj, nego i sama najava suđenja optuženima “u odsustvu”.
Avione, slomiću ti krila
Ovakvo djelovanje u Zagrebu je dočekano na nož i istog trenutka pročitano kao direktan napad na državnu nezavisnost Hrvatske i cijeli Domovinski rat, a dvojac s vrha države koji i nije u nekoj naročitoj ljubavi, Milanović-Plenković, kao da se prisjetio one prastare ljubavne pjesme Bore Đorđevića Avione, slomiću ti krila, da ne letiš ona bi tu bila, sa akcentom na stihove jer, ako ti uhvatim pilota, lišiću ga njegovog života.
Ali, osim hvatanja pilota, dva sporna naleta “migova” na izbjegličku kolonu, kako se tvrdi, nikakve druge sličnosti sa Borinim stihovima – nema. Ali ima ogromnih razlika između “viđenja” dvije nesumnjivo velike ljudske tragedije u kojima je poginulo deset kod Petrovca i tri osobe kod Bosanskog Novog (danas Novi grad), uz više desetaka ranjenih. Dok u Zagrebu ili u potpunosti negiraju zločin ili žrtve tretiraju kao kolateralnu štetu, jer su iz aviona gađani tenkovi i oklopna vozila koja su pratila kolonu, u Beogradu se potencira teza da su civili bili jedina meta napada.
Srpsko tužilaštvo je u međuvremenu zatražilo dopunu optužnice prije njenog zvaničnog podizanja, nezvanično, tražeći da se potkrijepi sa više dokaza, o čemu Hrvatska kao najzainteresovanija strana nije ni obaviještena.
Slučaj komplikuje i potpuno zanemarena činjenica da Tužilaštvo BiH koje bi moralo biti jedino nadležno već godinama vodi istragu o ovom slučaju koja nikad nije završena, dok je Tužilaštvo Srbije i zvanično saopštilo da “optužnica zbog ratnog zločina u hrvatskoj akciji ‘Oluja’ nije postala pravnosnažna i da krivični postupak u ovoj fazi nije javan”.
Ali, pogriješiće svi oni koji će na slučaj gledati isključivo iz pravnog ugla jer do prav(n)og odgovora neće stići ako prethodno ne razgrnu političke kulise koje neskriveno pokazuju zašto je službeni Beograd odabrao baš ovaj momentum za otvaranje rana starih 27 godina, ali i zašto su reakcije iz Zagreba toliko žestoke, usporedive još samo sa balvan revolucijom ili s burnim događajima s početka raspada Jugoslavije još i prije 1991. godine kada je srpsko-hrvatski rat započeo.
Za naglu repopularizaciju starog jugoslovenskog hita Riblje čorbe pod nazivom Avione, slomiću ti krila najveću odgovornost snosi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je već danima pod baražnom vatrom zbog izbjegavanja pridrživanju evropskim sankcijama protiv Rusije poslije invazije na Ukrajinu. Utisak je kako je lov na hrvatske pilote i započeo radi skretanja pažnje sa svoje nimalo ugodne situacije, dok hrvatski vrh koji zajedno ne može obilježiti čak ni državni Dan nezavisnosti, horski ponavlja kako će Hrvatska svojim vetom u Evropskoj uniji spriječiti srpski ilegalni lov na hrvatske pilote, inače heroje Domovinskog rata.
Vučić pod pritiskom, Milanović ‘bilda’ mišiće
Tako Zoran Milanović poručuje: “Braćo Srbi, pamet u glavu!”. On poručuje i kako bi podizanje optužnice bilo neinteligentno, podstičući one kojih u Hrvatskoj nikako nije malo, da jedna od kontramjera bude i podizanje optužnice protiv Aleksandra zbog ratnohuškačkog govora u Glini iz 1995. godine koji je prethodio “Oluji”. Zasad se zadovoljava prijetnjom ulaganja veta na pristupanje Srbije Evropskoj uniji, ako ikad do toga dođe.
Na sve to Vučić ne šuti, nego odgovara kako “1995. godine nisu Srbi ubijali Hrvate, već Hrvati Srbe”. “Hrvatska će nam zabraniti da uđemo u EU isto kao i Švedskoj da uđe NATO”, odgovora predsjednik Srbije.
U ovaj iznenadni verbalni rat establišmenata dviju država, nažalost, uključili su se i akademici HAZU i SANU ispisujući nove memorandume, debelo promašujuću mete kao i njihovi nacionalni predvodnici.
Paralelno sa još jednim sukobom dva jarca na onom čuvenom brvnu, u Srbiji ima i priličan broj onih koji imaju petlje nazvati stvari pravim imenom.
Tako urednica Nove TV Ivana Petrović podsjeća da Vučić, kad god je Srbija u lošoj poziciji i pod pritiskom, a trenutno jest, jer se od Srbije traži da odluči hoće li u budućnosti u novoj sigurnosnoj konfiguraciji ostati s one strane Željezne zavjese ili će ići prema Zapadu, “uvijek nađe nekakvu bravuru s Hrvatskom i napravi na taj način javni skandal”.
Ovaj put to je optužnica o kojoj Hrvatska ni obaviještena.
Ona je podsjetila na istraživanje Human Rights Watcha 1996. kada je utvrđeno da je bila riječ o vojsci Republike Srpske Krajine koja se povlačila prema Petrovcu s teškim naoružanjem, dakle s tenkovima, vojnim kamionima, oružjem i municijom koje su potom predali vojsci bosanskih Srba kad su došli na njihovu teritoriju.
Da je razlog izlaska informacije o optužnici očito politički, smatra i glavni i odgovorni urednik Vremena Filip Švarm.
“Milanović je dobio priliku pokazati mišiće. Postaviti se na način da je Hrvatska u Europskoj uniji i NATO-u pa naređivati Srbiji. A pritom se pokazuje da Hrvatska u NATO-u i EU nema toliko težinu. Milanović se onda može pokazati kao neki šef i važan glas na području bivše Jugoslavije”, ocjenjuje Švarm.
Vučić je u drugačijoj situaciji, on se mora odlučiti hoće li se prikloniti spoljnjopolitičkim smjernicama Europske unije ili će i dalje pokušavati održavati bliske odnose s Rusijom.
“Vučić je pod velikim pritiskom Zapada da uvede sankcije Rusiji. Zato igra na nacionalnu kartu, na prebacivanje odgovornosti i fokusa na druge. Ova će mu priča neko vrijeme služiti da skrene pažnju s većih problema i da se pokaže kao zaštitnik Srbije”, smatra Švarm.
Nobilo: Srbija ima samo jedan argument
U seriji reakcija pravnika iz Zagreba i Beograda nekako je najistaknutija zagrebačkog advokata Ante Nobila koji potvrđuje kako u ovom slučaju “ima dosta politike”.
On ukazuje ukazuje na stari problem koji “pukne” svakih nekoliko godina, a tiče se generalne ili opšte nadležnosti Srbije za sve ratne zločine koji su se dogodili i na teritoriji Srbije, ali i na teritoriji drugih država.
Nobilo podsjeća da u političkom, ali i u dobrosusjedskom smislu, nije najbolji način da Srbija koristi tu opštu nadležnost, ali i naglašava da Srbija ima jak argument, a to je da ni Hrvatska niti BiH ni posle 27 godina nisu istražile ovaj slučaj stradanja civila.
“Nisu pokrenule nikakve istrage i onda na neki način Srbija ima moralno opravdanje reći: da mi nismo pokrenuli, niko ne bi. To je problem Hrvatske, što svih ovih godina nije pokušala da istraži taj zločin koji nije nepoznat. Prva nadležnost je bila nadležnost BiH jer se dogodilo na teritoriji BiH, kad su oni propustili na red dolazi prema državljanstvu pretpostavljenih počinilaca tog krivičnog dela, tu je Hrvatska nadležna, i što se tiče oštećenih to su opet hrvatski Srbi, opet je Hrvatska bila nadležna. Sa žaljenjem možemo da konstatujemo da Hrvatska to nije napravila svih ovih godina i da smo sada problemu ovom u kom jesmo, koji opterećuje političke odnose između Srbije i Hrvatske”, rekao je Nobilo.
Tužilaštvo BiH je potvrdilo da u Posebnom odjelu za ratne zločine postoji predmet KTNRZ ptotiv nepoznatog počinitelja koji se odnosi na granatiranje izbjegličke kolone na Petrovačkoj cesti.
“Poteškoću u procesuiranju ovog predmeta predstavlja nedostupnost institucijama BiH, kako dokaza i potencijalnih počinitelja, koji se nalaze u Repulici Hrvatskoj, tako i oštećenih, koji se nalaze u Repulblici Srbiji. S obzirom na situaciju možda bi najbolja solucija bila da se organizira trilateralni sastanak tužitelja iz regije, uz potporu Haaškog tužiteljstva, kako bi se razmotrile opcije za buduće postupanje u ovom predmetu”, stoji u saopštenju.
Nobilo, pak, predlaže da Hrvatska treba odigrati jednu jaku kartu i reći: “Vi ste pokrenuli krivični postupak, predlažemo da ustupite taj predmet Hrvatskoj, imamo ovdje okrivljene i imamo eventualno svjedoke, dokaze i najbolje mogućnosti za procesuiranje”. I ako Hrvatska preuzme to, može napraviti pravo suđenje, gdje će okrivljenici doći na sud”, kaže Nobilo i navodi kako ne vjeruje da će Zagreb i Beograd imati ptelje to i napraviti.
Ni Luku Mišetića, advokata koji je pred Haaškim sudom branio Antu Gotovinu, nije iznenadila optužnica Srbije za bombardovanje izbegličke kolone u akciji Oluja, ali je istakao da ne zna koji su to dokazi koji potkrjepljuju sumnju i odakle oni Srbiji.
On je podsjetio da se i Haag bavio tim predmetom i istraživao ga u sklopu istrage o akciji “Oluja”.
“Uzeli su izjave svjedoka, neki su svjedočili u predmetu Gotovina zbog čega smo mi kao njegovi branitelji, detaljno istražili slučaj i došli do zaključka kao i Haško tužilaštvo, a to je da nema dokaza ko je uopšte pucao po toj koloni, razna su svjedočenja. Drugi problem je što se ne zna šta su oni, koji su pucali, ciljali jer su u koloni bili izmiješani vojska i civili. Sad je pitanje kako je moguće da je Srbija imala bolji pristup dokaznom materijalu i internim dokumentima i svjedocima s hrvatske strane od Haškog tužilaštva koje je imalo pristup arhivima Hrvatske, Srbije i BiH i nije bilo tog zaključka”, rekao je Mišetić.
Štrbac: Optužnica nema rupa
Sa druge strane, Savo Štrbac, direktor Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas”, izjavio je da je bio razočaran, ljut i bijesan što optužnica za zločine u “Oluji” nije mnogo ranije podignuta.
On naglašava da bolje obrazloženu optužnicu od ove za “Oluju” do sada nije pročitao.“Nema nikakve rupe. Ako bi je sud vratio na doradu, onda nešto sa tim sudijama nije u redu”, navodi Štrbac.
Štrbac je podsjetio da je Hrvatska do 2012. godine, kada su se Srbija i Hrvatska međusobno tužile za genocide, osporavala da su njihovi avioni tog 7. i 8. avgusta djelovali na prostoru BiH.
“Onda je stručni časopis Magazin za vojnu povijest u avgustu 2012. objavio javno sve nalete Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u vrijeme ‘Oluje’. I naravno, opiše ova dva događaja iz optužnice. Jedino ne kažu da su gađali civile nego da su pogodili tenkove i nekakva oklopna vozila, što nema nikakve veze. Mi kopiju tog časopisa, preko Saše Obradovića, koji je tada zastupao Srbiju, dostavimo Međunarodnom sudu pravde, koji to prosledi Hrvatima. Posle toga, Hrvati zvanično priznaju da su avioni dejstovali, ali da su gađali vojne ciljeve. Mi imamo snimke, nigdje nema pogođenih oklopnih vozila, sve su pogođeni traktori i kamion”, ispričao je Štrbac srbijanskim medijima.
On je za prijedlog Tužilaštva za ratne zločine da se optuženima sudi u odsustvu, podjetio da Hrvati u maju 2022. godine, pred nadležnim sudovima izvode na suđenje 62 lica optužena za ratne zločine – pripadnike Srpske vojske Krajine i JNA.
“Samo je nekoliko uhapšenih po međunarodnim optužnicama, svima ostalima se sudi u odsutnosti”, rekao je Štrbac, ali i podsjetio da nije dobro da se sudi u odsustvu, jer ako nekoga koga osude postane dostupan državi koja ga je osudila, on može da podnese zahtjev da mu se ponovi suđenje.
“U tom smislu, suđenja u odsustvu se smatraju neefikasnim. Međutim, bolje išta nego ništa. Mi imamo sporazum sa Hrvatima da izručujemo državaljane za sva druga krivična djela osim za ratne zločine, tako da nema šanse da oni nekoga izruče. Tužilaštvo BiH od 2014. čeka da im Hrvatska odgovori ko su bili piloti da bi moglo da podigne optužnicu, ali im Hrvati ne odgovaraju”, zaključio je Štrbac.
On je potvrdio i da nema dokaza da su četvorica pilota protiv kojih se podiže optužnica upravljali “migovima”, nego se tu stavljeni po komandnoj odgovornosti jer su bili zapovjednici zrakoplovstva u hrvatskoj vojsci.
Šta će biti s pilotima
Nema skoro nikakave sumnje da će Hrvatska na sve moguće načine zaštiti okrivljene pilote, što je već najavio i premijer Hrvatske Andrej Plenković, kao što nema nikakve sumnje da će Srbija na kraju podići optužnicu i optužene tražiti potjernicama preko Europola, te na kraju i održati suđenje u odsustvu. Zato je i ova priča “joj, ako ti uhvatim pilota” manje priča o želji za istjerivanjem istine i pravde, a više samo još jedan politički performans u seriji kojoj se ne vidi kraja.
Kakve će to imati posljedice na odnose dvije zemlje i ukupno u regiji nije teško pretpostaviti – biće najniži mogući u cijelom poslijeratnom periodu.
A šta će biti s pravdom za žrtve i članove njihovih porodica? Teško je odgovoriti da li će ikad biti zadovoljena. Preživjeli će moći kao i dosad otići do spomen-krsta na Petrovačkoj cesti i zapaliti svijeće stradalima, Hrvatska će slaviti “Oluju” kao dan oslobođenja i povratka na svoje granice prije rata, a Srbija davati godišnji pomen stradalnicima svoje pogubne velikosrpske politike i zablude da se “Srbija brani u Kninu”.
Zbog svega toga, lako se može desiti da suđenje hrvatskim pilotima u Srbiji dobije epilog sličan onim suđenjima liderima svijeta i NATO-a u Beogradu, Billu Clintonu, Tonyiju Bleiru i ostalima od kojih oni nisu imali nikakve štete, niti su žrtve NATO bombardovanja SR Jugoslavije na bilo koji način zadovoljene.
Što ne znači da ratnih zločina nije bilo. Kao što ih je bilo i na Petrovačkoj cesti i mnogima drugim cestama, ali i gradovima i jarugama širom bivše Jugoslavije. Broj “nestalih” i uglavnom nevinih ljudi i danas, nažalost, mjeri se u hiljadama.
U ‘Oluji’ stradalo 677 Srba
Prema hrvatskim izvorima oko 130.000 Srba je u avgustu 1995. godine pred “Olujom” otišlo organizovano u konvojima, a prema srpskim izvorima oko 250.000 prognano je ili pobjeglo u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju u strahu pred hrvatskim snagama.
Prema Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava tokom “Oluje” stradalo je 677 Srba, međutim u njihovoj publikaciji nisu razdvojene žrtve rata od žrtava ratnih zločina. Po njihovim podacima u UN-ovom sektoru Jug je 410 osoba izgubilo život, u sektoru Sever 191 osoba i 76 osoba je ubijeno i nestalo u izbjegličkoj koloni.
Prema podacima hrvatskog Državnog odvjetništva, za krivična djela za vrijeme “Oluje” i nakon nje, ubistva, pljačke i paljevine, osuđeno je 2.380 osoba. Međutim, njima nije suđeno za ratne zločine.
Za ratne zločine nad starijim srpskim civilima u danima i nedjeljama nakon “Oluje” postoje svega dvije pravosnažne sudske presude. Niz slučajeva još je u sudskom postupku, postupak uopšte nije pokrenut ili je vođen, ali niko nije osuđen za zločine. Prema istom izvoru u nedeljama nakon “Oluje” spaljeno je ili devastirano više hiljada stambenih objekata.
Hrvatski generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak u Hagu su oslobođeni optužbe za zajednički zločinački poduhvat sa ciljem etničkog čišćenja Srba s tog dela hrvatske teritorije.
Povezani tekstovi
