HRVATSKA 27 godina nije istražila raketiranje kolone izbjeglica 7. i 8. kolovoza 1995. godine na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novog Grada (prije Bosanski Novi) poslije akcije Oluja.
Tuđman se spominje u optužnici
U hrvatskom javnom prostoru, što uključuje njegov društveni i politički dio, upravo je to ono što se najčešće prešućuje uz činjenicu da je Apelacijski sud Beogradu potvrdio optužnicu srpskog Tužiteljstva za ratne zločine protiv pripadnika HRZ-a Vladimira Mikca, Zdenka Radulja, Željka Jelenića i Danijela Borovića.
Četvoricu pilota tereti se da su 7. i 8. kolovoza 1995. naredili raketiranje kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novog Grada (prije Bosanski Novi). Smatra ih se odgovornima za kazneno djelo ratnog zločina u supočiniteljstvu.
U optužnici se spominju riječi tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana 31. srpnja 1995. na Brijunima na sastanku vojnog i političkog rukovodstva RH, koji govori “da nanesu takve udarce da Srbi praktički nestanu”.
Navodi se da su Srbima ostavljena dva cestovna pravca za izlazak iz RH, jedan za one s područja Dalmacije i Like, a drugi za one s područja Korduna i Banije, pri čemu (kako je naveo pokojni Tuđman) Srbima treba tobože jamčiti građanska prava i javno ih pozivati da se ne iseljavaju, ali istovremeno im, preko radija i televizije, odnosno putem letaka, priopćavati kojim se cestovnim pravcima stanovništvo kreće.
Smrtno stradalo 13 civila
Pri tome su, kako se navodi u optužnici, “okrivljeni Vladimir Mikac, Zdenko Radulj, Željko Jelenić i Danijel Borović kao pripadnici Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane jer su, kršeći pravila međunarodnog prava sadržanih u Ženevskoj konvenciji naredili, pri čemu su njihove naredbe bile izvršene, avionske napade na civilno stanovništvo”.
U svakom slučaju, kako se navodi u optužnici, u prvom napadu 7. kolovoza na Petrovačkoj cesti je poginulo deset civila, a u drugom napadu kod Bosanskog Novog smrtno je stradalo troje civila.
To da su ljudi stradali nitko ne spori, pitanje prava jest to na koji način su stradali i radi li se tu o ratnom zločinu. Govorio je nedavno o tome i Mate Granić, nekadašnji ministar vanjskih poslova i aktualni savjetnik premijera Andreja Plenkovića, naglasivši kako meta nisu bili civili nego dijelovi vojske Krajine te da su se u civile umiješali vojni kamioni koji su vozili oružje Bosanskim Srbima.
Međutim, da bi se sve to znalo, trebalo je isto istražiti. Kako se nije istražilo, hrvatska javnost konsternirana je optužnicom. Još prije na spomen ove teme premijer Andrej Plenković pričao je o dignitetu Domovinskog rata, a predsjednik Zoran Milanović govorio je o zaustavljanju Srbije na putu prema Europi.
Prekinuta tribina o događaju
31. svibnja tribina pod nazivom “Petrovačka cesta duga 28 godina”, organizirana u prostorijama Srpskog privrednog društva Privrednik u Zagrebu, prekinuta je zbog verbalnih ispada većeg broja desničara koji su bili u publici, dobacivanja i onemogućavanja sudionika da govore.
Pričalo se o raketiranju izbjegličke kolone 1995. godine, a gosti su cijelu priču htjeli prokomentirati s pravnog aspekta.
Smislen razgovor trajao je oko pola sata, a onda su krenula dobacivanja iz publike. Primjerice, “zašto Nobilo traži pomilovanje za Perkovića i Mustača, a ne za hrvatske heroje” i priče o tome kako “UDBA još uvijek vlada hrvatskom” uz tvrdnje da je “avion na Petrovačkoj cesti imao petokraku na repu”.
Zašto se Hrvatska nije bavila ovim navodnim zločinom?
Bi li javnost bila toliko preneražena ovakvim događajima i uopće propitkivanjem hrvatske strane u cijeloj priči da se o tome govorilo nekad u zadnjih 27 godina? Kao i da se govorilo o tome što je, prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora, područje Krajine napustilo oko 200 tisuća ljudi. Prema istim podacima, ubijeno je 677 srpskih civila. Njih 837 se vodi nestalima.
Bi li politika na čelu i s Plenkovićem i Milanovićem zauzela istu poziciju da se više govorilo o tome da se broj srpskog stanovništva u Hrvatskoj od 1991. do 2001. smanjio s 581.663 na 201.631, što je pad koji se ne događa prirodnim putem?
Naposljetku, zašto se Hrvatska nije bavila ovim mogućim zločinom nad hrvatskim državljanima srpskog podrijetla? Zašto je uopće došlo do toga da se sad njim bavi Srbija, koja je cijelu priču iskompromitirala svojom politikom.
Tako je i Aleksandar Vučić, kao i kolege s hrvatske strane, parazitirao na cijelom slučaju. Samo za razliku od Hrvata koji se pozivaju na ratne sakralnosti, Vučić je govorio o “zaklopljenim očima”, svetinjama, junacima i pokajanjima. No to nije i ne bi smio hrvatski problem jer optuživanje druge strane za “političku motiviranost” je otrcana fraza kad se nema valjanih argumenata.
Odvjetnica Čanković: Hrvatska drži svoj stav da nema ništa s tim
Obratili smo se zagrebačkoj odvjetnici Slađani Čanković, koja zastupa žrtve s Petrovačke ceste, dakle dvoje ljudi koji su bili ranjeni i obitelji nastradalih.
“Mi smo se obraćali Hrvatskoj, ali ona drži svoj stav, a to je da nema ništa s događajem oko kojeg je sad podignuta optužnica. Jutros sam vidjela izjavu ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana koji govori priču koja nema veze s pravom.
On priča o Domovinskom ratu, o optužnicama koje su ispolitizirane, o legitimnosti Oluje, govori da je to bila opravdana obrambena akcija. To nitko ne spori. No to nema veze s pravom, to nije pitanje.
Zločini su činjenica, oni su se dogodili. Kako su se dogodili? To je pravo i treba naći odgovor na to pitanje”, govori Čanković.
Ističe ulogu Bosne i Hercegovine u cijelom slučaju.
“Bilo je na njihovom teritoriju, oni su preuzeli istragu, ali te radnje koje su poduzeli su tajna, niti mi nismo uspjeli doznati što su poduzimali u smislu utvrđivanja istine i svih drugih elemenata oko slučaja”, rekla je.
“Pripremamo pojedinačne tužbe”
“Obratili smo se tamošnjem Specijalnom tužiteljstvu, gdje je pokrenut postupak. Neke su žrtve bile pozivane da daju izjavu, Mi smo htjeli da im se da status oštećenih, ali odgovorili su da je sve u fazi tajnosti i da nemamo pravo na taj status po zakonu BiH.
Zbog toga što žrtva nema pravo ostvariti osnovna prava da dobije bilo kakvu informaciju i zato što mislimo da nisu poduzete elementarne mjere, obratili smo se Europskom sudu za ljudska prava. Tužili smo BiH jer mislimo da su ta prava povrijeđena.
Što se tiče aktivnosti u Republici Hrvatskoj, s obzirom na to da postoji sumnja da su moje stranke oštećene zbog napada aviona Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, tražili smo naknadu štete, to je bio prijedlog za mirno rješenje spora. Obratili smo se Državnom odvjetništvu, ali dobili smo odgovor da nema elemenata odgovornosti i da se sve dogodilo na teritoriju BiH”, kaže.
“Sada pripremamo pojedinačne tužbe, sad vidimo da je podignuta optužnica, vidjet ćemo koji su dokazi prikupljeni, kako bismo ih mogli prezentirati pred hrvatskim sudovima u postupcima zbog naknade štete”, rekla je.
“Mislim da je Hrvatska to davno trebala pokrenuti, trebao se voditi postupak pred hrvatskim sudovima. Mislim da bi to vrlo važno bilo u ime pravde”, zaključila je za Index odvjetnica Čanković.
Puhovski: Hrvatska je identitet ustrojila na nijekanju mogućnosti da Hrvati mogu činiti zločine
Politički analitičar i nekadašnji predsjednik HHO-a Žarko Puhovski nam govori da je Hrvatska svoj novokomponirani identitet dobrim dijelom ustrojila na načelnome nijekanju same mogućnosti da bi Hrvati mogli činiti zločine.
“Vladajuća ideologija je polazila – i polazi – od neke vrste etno-etničkoga modela prema kojemu iz etniciteta prirodno proizlaze moralne vrijednosti onih koji mu pripadaju, dakle: automatski, samim u-rađanjem u naciju.
Potkrepu je toj fikciji u nedavnoj realnosti dala činjenica da je Hrvatska doista bila napadnuta, no kasnije su uslijedile interpretacije da ‘mi, koji smo se branili, nismo mogli počiniti ratne zločine’ – što je besmislica.
Prešlo se potom na varijantu “dostojanstva Domovinskog rata”, a ideja da rat ima dostojanstvo je po sebi perverzna. Ratni cilj može imati dostojan, ali rat ima uvijek u sebi nešto koljačko.
To se prenosilo na čitav niz konkretnih slučajeva. Kada smo prije točno 27 godina prvi put govorili o civilnim žrtvama nakon Oluje, nastao je potpuni kaos u javnosti jer su svi bili uz mantru kako je to bila besprijekorno čista vojna akcija. Bila bi takva jedino da nitko nije ubijen, ali onda ne bi bila vojna akcija“, govori Puhovski.
“Nakon Oluje su pobijeni brojni civili”
Dodaje da se svaki konkretan slučaj mogućeg zločina s hrvatske strane u javnosti doživljavao kao ne-patriotski pokušaj nijekanja hrvatske suverenosti i opravdanosti oslobodilačkog rata.
“Oluja je bila opravdana zbog niza razloga. Primarno zbog zločinačkog režima Republike Srpske Krajine, ali to ne opravdava neke konkretne vojne poteze (ili izostanak zaštite civila).
Činjenica da se Hrvatska branila ne znači, dakako, da njezini vojnici nisu poduzimali ofanzivne akcije, no u ratnoj se promičbi govorilo da su krenuli u protunapad, jer kad se koristila riječ branitelji, nekako se nije moglo reći da su branitelji krenuli u napad, nego samo u protunapad.
Uglavnom, nakon Oluje su pobijeni brojni civili. U konkretnom slučaju, kod sela Bravsko, u BiH, 7. kolovoza 1995. iz zraka je ubijeno devet osoba. One nisu ‘navodno pobijene', kako to sada cinično kaže Milanović, nego zaista.
Te činjenice nisu sporne. Nije potpuno izvjesno čiji su bili avioni koji su ih pobili, najvjerojatnije hrvatski, a civili su, izgleda, bili stiješnjeni između dvije vojne kolone vojske Srpske Krajine.
No radilo se o bijegu već poraženih vojnika, 30 kilometara izvan Hrvatske, pa je teško konstruirati izvanrednu vojnu situaciju koja bi dopuštala i napad na vojne jedinice, ako je među njima – očito – bilo i skupina civila.
U vojnim operacijama je bilo moguće da se gađa preko granice; ako su oni gađali hrvatsku stranu, onda se i njih moglo gađati. A to se nerijetko i događalo. No ne i u ovome slučaju.
“Srbi su morali uputiti dokumentaciju Hrvatskoj”
Postoje navodi da je na tim avionima viđena zvijezda petokraka što je science fiction konstrukcija. Za takvo što bi trebao vremenski stroj, jer JNA od 1992. nije koristila crvenu zvijezdu, a vjerojatno nisu bili ni američki ratni avioni s bijelom zvijezdom.
Spomenut ću i da je znameniti pilot Rudolf Perišin oboren izvan Hrvatske, iznad dijela Bosanske Gradiške pri napadačkoj akciji, tamo gdje nije bilo ničega osim privatnih kuća i dječjeg vrtića. No tamo je bila moguća intervencija preko granice, jer su se borbe još bile vodile. Zbog činjenice da je u Graz prebacio prvi MIG, izgleda da je sve drugo trebalo zaboraviti.
Ne vjerujem da je počinio zločin, ali je to zahtijevalo jednu vrstu istrage – možda je imao krive upute; vojska tada nije bila posve organizirana“, poručio je Puhovski.
Govori da je i pitanje u kojoj su mjeri odgovorni vojni funkcioneri Srpske Krajine koji su vojsku infiltrirali među civile.
“To je ono što treba ustanoviti ozbiljnom analizom. Ali mi se susrećemo s odbijanjem same mogućnosti da se radi o zločinu o kojem bi se trebalo suditi. Pritom se hrvatska strana s dobrim razlozima poziva na politikantstvo srpskog pravosuđa, o čemu nema spora.
Iako treba reći da postoje i dobre presude srpskih sudova u ovakvim slučajevima. Istina je i da si je Srbija dala za pravo uzeti jednu vrstu široke interpretacije opće jurisdikcije za ratne zločine, a ipak sužene na područje bivše Jugoslavije.
Da bi imali neku vrstu opravdanja za suđenje u odsutnosti (koje je protivno logici rečene opće jurisdikcije), morali su, u skladu s postojećim sporazumima, uputiti dokumentaciju hrvatskome Ministarstvu pravosuđa i tražiti pravosudnu reakciju. Tek nakon izostanka nje, mogli su, eventualno, odlučiti sami suditi u Srbiji.
“Haaško sudište je presudilo i da je Tuđman bio čelnik udruženoga zločinačkog pothvata u BiH”
To nisu učinili, nisu ispitali funkcioniranje hrvatskoga sustava u konkretnom slučaju.
Ne važi ‘argument’ odvjetnika Luke Mišetića, koji smatra jasnim da države članice EU, kao takve, žive u vladavini prava, kao da nikad nije čuo za desetljeća zločinačkog funkcioniranja talijanskoga pravosuđa ili za novija zbivanja u Poljskoj. No mislim da naknadno zarađuje honorare kao promičbeni aktivist, kad već nije kao odvjetnik“, govori.
Kazao je i da se čuju i kvazi-argumenti onih koji se pozivaju na sudište u Haagu povodom Oluje.
“O tomu govore npr. ministar Gordan Grlić Radman i neki generali. Ali ti isti neće prihvatiti da je haaško sudište presudilo da je Franjo Tuđman bio čelnik udruženoga zločinačkog pothvata u BiH. Nekada im je prihvatljiv Haag, a nekada nije. To je doista neobična situacija“, ističe.
“Čini mi se zabrinjavajućim da se ni formalno ne izražava žaljenje zbog poginulih civila. Milanović ima dijelom pravo kada kaže da se termin srpska djeca i nejačad veoma često spominje na prizemno propagandistički način, ali ovdje se doista radilo o četvero ubijene djece (zvala su se Jovica, Nevenka, Žarko i Darko).
Pristojna država, kakva Hrvatska očito nije, trebala bi postaviti sebi zadaću da preispita sve u povodu ovoga slučaja.
Ako se inzistira da smo kao nacija bezgrešni, onda se ne stvara zdrava nacionalna samosvijest.
“Legende su čvršće od činjenica”
Uglavnom, čitav niz pitanja je ostao otvoren (ili je navodno otvoren), od mjesta gdje se sve skupa dogodilo pa nadalje, no nije točno, kako tvrdi sudac Turudić, da je čudno što u Beogradu znaju tko su odgovorni zapovjednici, a ne i tko su izvršitelji.
Jer, samo su po zapovjednoj uspravnici mogli znati koji su piloti u kojim avionima, svi su ostali mogli vidjeti tek letjelice. A bitno je da je Hrvatska za ratne zločine sudila uglavnom onima s ‘naše’ strane kojima naprosto nije mogla izbjeći suđenje.
Ovdje se činilo da ga je suđenje moguće izbjeći, već i zbog proteka vremena. Ali i zbog promijenjenih okolnosti, zbog očite političke superiornosti Hrvatske spram Srbije – što Jandroković jasno i neoprezno govori: Vi trebate nas za EU, a ne mi vas. To je istina, ali nema ozbiljnije sadržajne veze s mogućim zločinom koji je neupitno počinjen“, naveo je.
Podsjetio je na scenu iz poznatog filma.
„Ovdje kao da važi ona često citirana formulacija iz vesterna ‘Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea', u kojoj, na kraju, stari urednik kaže mladome novinaru: ‘Print the legend.’ (‘Tiskaj legendu.')
I na Divljem zapadu i na Divljem istoku, legende su čvršće od činjenica; činjenice jednostavno nisu relevantne prevladavajućem nacionalističkom svjetonazoru kao mogući argument protiv legendi na kojima prebiva.
Najgore bi od svega bilo da se, opet, aktualizira osamdesetogodišnji Ćopićev zapis: “Osvetu vapije dijete”, da ostajemo u krvožednom kruženju…”, zaključio je za Index Žarko Puhovski.
Nobilo: Teško je prigovarati Srbima kad 27 godina nismo reagirali
Podsjetimo i na riječi odvjetnika Ante Nobila, koji je rekao za N1 kako “Srbija tu ima strašan argument da 27 godina nitko nije istražio ovaj zločin i utvrdio činjenice pa ako ima elemenata, i procesuiranja”.
“Ne samo to, na zahtjeve bosanskog tužiteljstva, na čijem se teritoriju sve i dogodilo, Hrvatska nije odgovarala. Teško možemo prigovarati Srbima za univerzalnu jurisdikciju, kad 27 godina nismo reagirali”, rekao je Nobilo.
Dodao je da se tek kad se pročita optužnica, može vidjeti za što točno Srbija tereti pilote, nazvavši floskulama izjave da istraga u Haagu nije bila provedena, objasnivši da ona nije bila obuhvaćena ni u jednom predmetu.
“Problem je što svi političari znaju da je politička optužnica, da je neosnovana, da nema dokaza, ali nitko nema saznanja o njoj, nismo je primili ni vidjeli. Mislim da se cijeloj priči u Hrvatskoj prišlo s krive strane. Moramo definirati o čemu se radi, a radi se o kazneno-pravnom postupku pa, ako je takav, makar imao snažne političke implikacije, moramo instrumentima kaznenog postupka tretirati taj slučaj”, rekao je Nobilo.
“Meni je upitno to što politika kaže da će pomoći pilotima”
Upitnim je ocijenio i izjavu da će se pomoći pilotima.
“Ako politika kaže da će pomoći pilotima, meni je to upitno, oni mogu pomoći samo metodama kaznenog postupka. Ako ne priznate taj postupak, onda se Hrvatska ni direktno ni indirektno ne želi umiješati u taj postupak i pomoći pilotima”, rekao je Nobilo
On smatra da pilotima treba pomoći.
“Sudi im se u odsutnosti, a i u Hrvatskoj se sudi u odsutnosti, a takva su suđenja od strane Europskog suda negativno ocijenjena jer je to ipak povreda prava. Druga stvar, odvjetnici su po službenoj dužnosti. Svaka im čast, ali više vjerujem u plaćene odvjetnike, a koliko sam shvatio, piloti nemaju kontakta sa svojim odvjetnicima, to je strašna stvar.
Ako možemo pomoći tim pilotima, ako postoje dokazi da oni nisu počinili zločin, a takvi postoje u državi, u MORH-u, oni mogu dati te dokaze. Netko mora otići u arhive, napraviti istragu, saslušati ljude koji su radili u zrakoplovnim bazama, dakle cijeli niz radnji koje predstavljaju klasičnu odvjetničku obranu treba napraviti u Hrvatskoj, povezati se s kolegama u Beogradu, tamo jednostavno angažirati odvjetnike koji će biti profesionalno plaćeni.
Država može snositi taj trošak i osigurati najbolju moguću obranu tim pilotima. To je pomoć pilotima, a ove floskule neka se pogledaju u ogledalo i neka pogledaju u povijest, to neće pomoći našim pilotima u tom postupku”, rekao je odvjetnik Nobilo.
“Bilo bi najbolje da Hrvatska preuzme taj predmet”
Kazao je da je srpska politika očigledno shvatila da u rukama ima adut prema Hrvatskoj.
“Neprimjereno je da predsjednik Vučić, koji je apsolutni autoritet u Srbiji u političkom smislu riječi, ocjenjuje optužnicu. To može biti oblik pritiska na sud, ali taj sud za ratne zločine ima dosta dobru reputaciju. Hoće li izdržati ili ne, ostaje za vidjeti, ali pilotima može pomoći samo kvalitetna obrana.
Bilo bi najbolje da Hrvatska preuzme taj predmet i da napravimo kvalitetno suđenje, to bi sigurno bilo objektivno kvalitetnije, međutim, Hrvatska tu nije adekvatno reagirala i bojim se da je sad kasno i da bi se to sad protumačilo kao opstruiranje procesa i Hrvatska je propustila reagirati kako je trebala”, rekao je Nobilo.
Vedran Salvia
Povezani tekstovi
