Danas se navršava 31 godina od zločina nad Srbima u Paulin Dvoru kod Osijeka, kada su pripadnici Hrvatske vojske u znak odmazde za poginulog saborca ubili 18 civila prosječne dobi 64 godine.
U noći između 11. i 12. decembra 1991. godine u Paulin Dvoru kod Osijeka pripadnici 130. brigade Hrvatske vojske upali su u kuću Andrije Bukvića, gdje su u pritvoru držali 17 Srba i jednog Mađara i masakrirali ih.
Da bi prikrili zločin, dan kasnije su cijelu kuću digli u vazduh.
Iste noći skalpirana je i ubijena Dara Vujnović /57/, koju su hrvatski vojnici zatekli van kuće, a iz svoje kuće, koja je bila pod stražom, nestala je nepokretna starica osamdesetjednogodišnja Milka Lapčević, čije je tijelo pronađeno početkom marta 1992. godine.
Tijela ubijenih u kući Bukvića odvezena su i sakrivena na prostoru vojnog skladišta Lug kod Čepina, tako što su ih prekrili starim vozilima, a kasnije su tijela prevezena 500 kilometara dalje, na lokaciju Rizvanuša na Velebitu u blizini Gospića, gdje su ih otkrili i ekshumirali istražioci Haškog tribunala maja 2002. godine.
Među ubijenima je bilo osam žena i četiri bračna para, a samo iz porodice Katić ubijeni su osamdesetdvogodišnji Dmitar, njegovi sinovi Milan /59/ i Petar /54/, snaha Bosiljka /47/ i rođaka Draginja /69/.
Za ovaj zločin pravosnažno su osuđena samo dva pripadnika Hrvatske vojske, dok niko od onih koji su naredili zločin i organizovali premještanje posmrtnih ostataka do danas nije odgovarao.
Direktor Informaciono-dokumentacionog centra “Veritas” Savo Štrbac rekao je ranije Srni da ne očekuje da će za ovaj zločin iko više biti procesuiran, jer hrvatska država radi planski, a njeno pravosuđe je dio sistema koji štiti hrvatske “branitelje”, posebno ako su etnički Hrvati.
Jedini osuđeni za zločin u Paulin Dvoru su pripadnici 130. brigade Hrvatske vojske Enes Viteškić na 11 godina i Nikola Ivanković na 15 godina, za koje Štrbac ukazuje da su odabrani jer su “očito bili najslabije karike u lancu”.
“Neko je drugi iznad njih mnogo odgovorniji i pametniji to osmislio i organizovao, čak i u presudama hrvatskih sudova piše da je to radila veća grupa, ali su oni bili zgodni, jer je trebalo nekoga žrtvovati, pa su izabrali najslabije”, rekao je Štrbac.
On je napomenuo da se, kao i u mnogim drugim slučajevima, i ovdje štite hrvatski “branitelji”, te ukazao da su i za zločine u hrvatskoj vojnoj-policijskoj akciji “Oluja” 1995. godine pravosnažno osuđena samo dvojica pripadnika hrvatske vojske, ali nijedan etnički Hrvat – jedan je etnički Albanac, a drugi etnički Srbin.
Povezani tekstovi
