U organizaciji Udruženja likovnih umetnika „Sergej Jovanović“, u Galeriji kluba Narodnog pozorišta 16. maja 2019, otvorena je izložba Ljubice Njegovan-Vučinić. Izložbu je otvorio i pritom besedio Savo Štrbac, predsednik DIC Veritas.
Besjeda Save Štrpca na otvaranju izložbe slika Ljubice Njegovan-Vučinić u Narodnom pozorištu u Beogradu, 16.maja 2019.
Dame i gospodo, braćo i sestre, dragi prijatelji
Čini mi posebnu čast i zadovoljstvo što Vas večeras, u ovom kultnom zdanju, mogu pozdraviti na otvaranju izložbe slika autorke Ljubice Njegovan-Vučinić.
Ljubica je rodom iz ličkog sela Krbavica, opština Korenica. Do 1991. živjela je u Zagrebu, a od tada je stalno nastanjena u Beogradu. Sa slikarstvom se bavi od 1987, član je udruženja likovnih umjetnika “Sergej Jovanović” i samostalne likovne komune “Kej”. Do sada je imala 8 samostalnih izložbi, ovo joj je deveta: dvije u Zagrebu, 4 u Beogradu, te po jednu u Novom Sadu, Pančevu i Zemunu. Učestvovala je i na preko osamdeset kolektivnih izložbi.
Prije pedesetak godina, na mom prvom putovanju kolima od Benkovca do Zagreba, zaljubih se na “prvi pogled” u Plitvička jezera. Nekoliko godina kasnije, šećući drvenim stazama pored njih, zaljubih se i u jednu Ličanku. Po rijeci Korani, koja ističe iz Plitvičkih jezera, nazvah i kćerku moju.
Kroz dvadesetak godina često sam boravio u Lici u svim godišnjim dobima. Nastavio sam obilaziti i Plitvice, ponekad sam a ponekad sa porodicom ili prijateljima. Penjao sam se i na Plješevicu, gdje smo u proljeće brali ljubičice, u ljeto šumske jagode a u jesen lešnike. Doživio sam i ličke zime sa visokim snjegovima i ružama vjetrova…
Sve što ispričah, vidjeh i na Ljubičinim slikama. Gledajući osjetih i “leptiriće u stomaku”. Iako nisam iz likovne branše, ti “leptirići” potvrđuju da Ljubičine slike posjeduju ono nešto što se zove umjetnost.
To je ono što je viši kustos, Natalija Cerović, još 1997. godine, na Ljubičinoj izložbi u Biblioteci grada Beograda, kazala da njen “pejsaž otkriva bogatstvo i lepotu prirode koja postaje deo njenog poimanja sveta i odraz njenih najrazličitijih emotivnih stanja”.
To je i ono što je likovni kritičar, Sava Stepanov, još 2007. godine, na izložbi u galeriji “Most” u Novom Sadu, kazao da se Ljubičin “umetnički temperament ispoljava kroz ekspresivan gest, kroz dinamičan i snažan potez kojim se boja nanosi na platno”.
A to je i ono što je za ovu izložbu napisala akademski slikar, Mirjana Mirić, “Ljubica traga za istinom, lepotom i harmonijom i u tome suštinski uspeva”.
U ljudskoj prirodi je da ono što smo imali više cijenimo kada ga izgubimo. Tako je i sa zavičajem. Njegovu ljepotu i privlačnost bolje sagledavamo sa prostorne i vremenske distance, posebno ako ga ne možemo nikako ili slobodno pohoditi. Takav je slučaj sa mnogima od nas izbjeglica i prognanika, koje “bljeskovi” i “oluje” raznesoše širom svijeta. Izgubljeni zavičaj, obični ljudi oživljavaju u svojoj mašti, a umjetnici i u svojim djelima, pisanom rječju, muzikom ili slikom, kao što to radi naša Ljubica.
Na Ljubičinim slikama, pored onoga što rekoše likovni stručnjaci, ja kao laik za ovu vrst umjetnosti, prepoznajem i nijansu nostalgije.
Vjerujem da će i posjetioci ove izložbe, i oni koji su imali priliku da uživo vide pejsaže sa Ljubičinih slika, kao i oni koji ih prvi put gledaju na njenim slikama, osjetiti “leptiriće u stomaku”, što će biti najveće priznanje Ljubici za njeno stvaralaštvo.
Hvala na pažnji i želim vam ugodno druženje sa autorkom i njenim slikama.
Povezani tekstovi
