Poštovani prijatelji i sugrađani, dragi gosti, Knjige svijet ne mjenjaju, knjige svjedoče. Sada sam i samo na čas izašao iz Kolone prognanih Krajišnika, iz Kolone mrtvih koji još bauljaju po ovom zlobnom svijetu da neku i vama – prozborim.
David Štrbac pred sud carske Evrope izvodi jazavca, a Savo Štrbac pred nas istinu o stradanju Srba iz Hrvatske, u ratu 1991 – 1995. godina.
Savina “Hronika prognanih krajišnika” i knjiga Ratka Dmitrovića “Krst na križu” podjedanko su bogate naslovima i prećutkivanim istinama. Jedina im je razlika što nas Ratko voda kroz vjekove zapisujući, a Savo kroz sadašnjost svjedočeći. Zlo nam uvijek bijaše isto i uvijek dolaziše s jedne strane.
Ova knjiga je mogla imati i drugačiji naslov. Recimo: “Put u nestajanje” ili “Nestajanje jednog puta”. Sudbine nam se ne bi promjenile.
Birajući između istine i novca, Savo je izabrao istinu. On traži mrtve podučavajući žive. Birajući između funkcije i knjige on je izabrao riječ, svjedočenje i traganje.
Čekajući ček za penziju, Savo traga za dokumentima i jamama. (A ja stojim u redu za nezaposlene.)
Savu oskudica čini skromnim, a naše, mnogobrojne tobožnje predstavnike Srba iz Hrvatske prokletim i pohlepnim.
U knjizi ispred nas pomenuta su mnoga imena. Najčešće kao proizvod zla. Mnoga sam sretao, mnoga prezreo, nekima se divio, za nekima žalio…
Američki advokati hrvatskog porijekla pokušavaju svijetu dokazati da je u “Oluji” ubijeno svega 44 čovjeka. Savo dokazuje da lažu 44 puta.
Knjiga ne prećutkuje zlo. Ne zaboravlja ni jednu nevinu žrtvu. Piše sa jednakim pristupom zločinu, od ubistva one bake iz Benkovca do likvidiranja ruskih novinara u Kostajnici.
Savo ne štedi ni političare, ni politike. Ne čuva ni sebe, ni druge. On korača ponosno na putu nezaborava.
U ovoj knjizi je zapisano samo dio svjedočenja iz perioda juli 2015. do septembra 2016. Mnoge istine Krajišnici ponesoše u grobove.
Oceani suza ne mogu ispratri nepravdu učinjenu srpskom narodu u posljednjih 75 godina njegovog trajanja u Hrvatskoj. U jednom životnom vijeku.
Savo bijaše uvaženi sudija, ali ova knjiga ne sudi. Ona traži, sluša i zapisuje.
Savo, naše kolone nisu stale. One i dalje teku. Da li u pravom ili krivom smijeru, vrijeme će pokazati.
Ako Kolone stanu – knjige će nastaviti dalje. U istoriju.
Znamo šta smo ostavili. Na žalost ne znamo gdje smo sada, dokle smo stigli.
Hvala Ti na zapisanom.
Izgovoreno na promociji, održanoj u Banja Luci, 19. juna ljeta gospodnjega 2017, u Akademiji znanosti i umjetnosti Republike Srpske.
Nikola Kobac
Povezani tekstovi
