Mnogo je riječi izgovoreno i napisano o haškim presudama Vojislavu Šešelju, kako onoj prvostepenoj oslobađajuđoj od prije dvije godine, tako i ovoj skorašnjoj drugostepenoj osuđujuđoj.
Kao dugogodišnji sudija, koji je predsjedavao i malim i velikim i pretresnim i žalbenim vijećima, vrlo dobro mi je poznato da kod vijećanja presudnu ulogu može da ima upravo predsjednik vijeća. I ne samo po tome što mu je i zakonom (pravilnikom) u slučaju podjeljenih glasova, namjenjena takva uloga, već i zbog mogućih drugih uticaja na ostale članove vijeća. A ako je taj predsjednik vijeća ujedno i predsjednik suda, onda je njegov uticaj na ostale članove još jači. A ako je uz sve to i državljanin SAD-a, kao najuticajnije države u svijetu i najvećeg donatora ustanove kojoj predsjedava, onda nema nikakve dileme da je njegov uticaj veoma jak.
Da, riječ je o sudiji Teodoru Meronu, predsjedniku Žalbenog vijeća Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, koje je djelimično ukinulo oslobađajuću prvostepenu presudu Vojislavu Šešelju tako što ga je oglasilo krivim za govor koji je održao u Hrtkovcima, Vojvodina (Srbija), 6. maja 1992, kojim je pozvao na protjerivanje nesrpskog stanovništva i osudilo ga na desetogodišnju kaznu zatvora, koju je već izdržao kroz dvanaestogodišnji boravak u Sheveningenu.
Merona kao sudiju Haškog tribunala sam dobro zapamtio iz vremena kada je predsjedavao Žalbenim vijećem u slučaju “Oluja”, u kom predmetu je jednu korektnu osuđujuću presudu Pretresnog vijeća, preglasavanjem 3:2, preinačio u oslobađajuću. Uradio je to tako što je, prema pisanju njegovog kolege Harhofa, izvršio “masivni pritisak na ostarjelog turskog sudiju” Mehmeta Gineja da u posljednjem trenutku promjeni svoje mišljenje i pridruži se tjesnoj većini koja je izglasala oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču. Sudije koje su ostale u manjini grubo i otvoreno tvrde da su sudije u većini pogrešno tumačile i ignorisale nalaze Pretresnog vijeća (Maltežanin Ađijus), rezonovanje većine nazivaju „grotesknim“ i insinuiraju da je takvo rezonovanje imalo vanpravne motive, dok presudu opisuju kao „suprotnu svakom shvatanju pravde“ (Italijan Pokar).
U žalbenom vijeću u slučaju “Šešelj”, nije bilo ni jednog sudije “buntovnika”. A nije ni čudo jer, kad pogledate njegov sastav, onda uočavate da ili nisu dovoljno upoznati sa situacijom devedesetih na području bivše Jugoslavije (Kenijac Lee G. Muthoga i Kamerunka Florence Rita Arrey, sudili samo u predmetima za Ruandu), ili imaju razloga za pristrasnost (Britanac Ben Emmerson, branio Haradinaja) ili su bez predhodnog haškog iskustva (Portugalac Ivo Nelson de Caires Batista Rosa, sudija od 2012).
Merona sam zapamtio i po tome što je ignorisao Tematsku tebatu Generalne skupštine UN-a, održane u Njujorku u aprilu 2013, inicirane upravo oslobađajuđom presudom Žalbenog vijeća u slučaju “Oluja”, kojem je on predsjedavao, na kojoj se raspravljalo o radu i uticajima presuda ad hoc sudova na zadovoljavanje pravde za žrtve i procese pomirenja, iako je tada bio i predsjednik Haškog tribunala, inače suda osnovanog od strane SB UN-a. Za taj bojkot je nagrađen ponovnim izborom za predsjednika i tribunala i njegovog rezidualnog mehanizma!?
Godinama već postavljam pitanje: može li čovjek u devetoj deceniji odgovorno obavljati tako značajne funkcije kao što su predsjedavanje međunarodnim sudom i žalbenim vijećima? Ako može, zašto onda u skoro svim državama i sudije odlaze u penziju između 65 i 67 godine života? Odgovor je opštepoznat – psihofizičke sposobnosti svakog ljudskog bića imaju vijek trajanja. Od kakvog li je “materijala” sazdan Meron kada i u 88 godini života može da obavlja tako značajne funkcije?
Meron je čovjek SAD-a, koja preko njega želi zadržati potpuni uticaj na konačne presude optuženicima za ratne zločine sa područja bivše Jugoslavije da ne bi što izmaklo kontroli “velikog brata”. Uostalom, i depeše Stejt departmenta iz Haga, svojevremeno objavljene na “Vikiliksu”, podupiru takvu tvrdnju.
A tako će biti i u preostala tri slučaja sa prostora bivše Jugoslavije u nadležnosti Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove: u žalbenim predmetima “Mladić” i “Karadžić”, Meron je već sebe odredio za predsjednika žalbenih vijeća, a sva je prilika da će to učiniti i u predmetu “Stanišić i Simatović”, u kojem se ponavlja prvostepeni postupak.
“Haški sud – (ne)podnošljiva lakoća diplomatije” Meronovu presudu Šešelju tvitovala je jedna poznata beogradska novinarka, koja dobro poznaje rad Haškog tribunala i njegovog rezidualnog mehanizma. Potpisujem.
17. aprila 2018.
Savo Štrbac
