Spomen ploča podignuta 1959. godine u znak sećanja na 1.368 žrtava fašizma, od kojih je 50 dece od šest meseci do 14 godina, srušena je prošle nedelje nedaleko od Zagreba, u Sloboštini. Sagovornici Direktno ukazuju da ova strahota nažalost nije nikakva vest, imajući u vidu da se antisrpsko i antiantifašističko raspoloženje u toj zemlji godinama sistematski neguje.
- Ovde je sahranjeno 1.368 žrtava fašističkog terora koje su augusta 1942. ustaše poubijali i bacili u zdence ovog sela. Od toga je 1.165 iz Kozare, a 203 iz okoline Požege. Ustaške zveri nisu poštedele ni malu dečicu i među ovim žrtvama je 50 dece od 6 meseci do 14 godina. Neka je večna slava žrtvama okrutnog fašizma – pisalo je na ploči.
Na delu ploče koji opstao vandali su iscrtali ustaško obeležje – “U” i “Križari” (pripadnici ustaške gerilske grupe koji su i nakon poraza NDH nastavili s borbom, prim.aut.).
Predsednik Dokumentaciono-informativnog centra “Veritas” Savo Štrbac ocenjuje da rušenje spomenika žrtvama fašizma u Hrvatskoj pokazuje da se antisrpsko i antiantifašističko raspoloženje u toj zemlji godinama sistematski neguje.
- Tom njihovom ludilu nema kraja, jer su kao društvo proizveli generacije rođene posle rata koje mrze sve što je srpsko i antifašističko. Iako im u Ustavu stoji da je Hrvatska nastala na temeljima antifašizma, što su morali da unesu zbog Evrope, oni suštinski mrze antifašizam jer ga povezuju sa Srbima – kaže Štrbac za Direktno.
On ističe da uništavanje antifašističkih obeležja u Hrvatskoj traje decenijama i da ovakvi incidenti za njega odavno više nisu iznenađenje.
- Za mene je danas veća vest kada čujem da je neki spomenik koji osuđuje fašizam, ustaštvo ili nacizam uopšte ostao sačuvan. Još tokom devedesetih uništeno je ili devastirano oko 3.000 antifašističkih spomenika. U Krajini se to nije dešavalo dok je bila van hrvatske kontrole, ali sve što je ostalo pod kontrolom Hrvatske bilo je uništeno. Ustaška znamenja i grafiti bili su toliko masovni da se više nisu ni beležili – navodi Štrbac.
Prema njegovim rečima, na meti su bili i spomenici narodnim herojima, ali i sve što je podsećalo na srpsko prisustvo i antifašističku tradiciju.
- Minirani su spomenici herojima poput Rada Končara, rušilo se sve što je podsećalo na Srbe. Još 1992. godine srušen je spomenik Nikoli Tesli, kao i njegova rodna kuća. Oko tri miliona knjiga pisanih ćirilicom spaljeno je ili bačeno, uključujući i dela koja su veličala antifašizam. Čak su uništavali i knjige hrvatskih autora, poput Krleže, ukoliko su bile štampane na ćirilici – kaže on.
Štrbac upozorava da je u Hrvatskoj prisutan ozbiljan istorijski revizionizam.
- Nije tim rušiocima ništa sveto. Prisutan je ozbiljan revizionizam istorije, posebno kada je reč o Drugom svetskom ratu, Jasenovcu i rehabilitaciji ustaštva. U takvoj atmosferi mene više čudi kada neki antifašistički spomenik opstane nego kada bude porušen – ocenjuje Štrbac.
Kao primer navodi i nedavni incident u Splitu.
- Pre dva meseca jedan pijani čovek pokušao je da se obračuna sa spomenikom Radu Končaru, pa je bista pala na njega i jedva je ostao živ. Na kraju je dobio uslovnu kaznu zatvora. To mi je bila mnogo veća vest od ovog rušenja – da je spomenik uopšte preživeo sve ove godine. Kao ona izreka: nije vest kada pas ujede čoveka, već kada čovek ujede psa – zaključuje Štrbac.
Politički analitičar Dejan Miletić ocenjuje za Direktno da rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj pokazuje duboko ukorenjen problem istorijskog revizionizma i jačanja neoustaške ideologije u društvu.
- Jasno je da je u Hrvatskoj na snazi neoustaška ideologija koja se pod plaštom demokratije i evroatlantskih vrednosti zapravo prikriva i normalizuje, iako je reč o mračnoj ideologiji koja je odavno trebalo da bude poražena. Ustaška simbolika i narativi danas postoje u različitim sferama društva – od pojedinih političkih struktura do estrade i dela javnosti koji takve stavove predstavljaju kao legitimnu zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa – ističe Miletić.
Kako dodaje, takva atmosfera godinama proizvodi antisrpsko raspoloženje koje se sada preliva i na antifašistička obeležja.
- Sve to stvara histeriju i ambijent u kojem meta više nisu samo Srbi i srpski identitet, već i antifašistički spomenici, kao simboli borbe protiv ideologije koja je ostavila stravične posledice u Drugom svetskom ratu. Ovo jeste tužna, ali nažalost veoma realna slika današnje Hrvatske – zaključuje Miletić.
Sociolog Vladimir Vuletić ocenjuje za Direktno da se suštinski problem krije u dubokoj identitetskoj podeli hrvatskog društva i odnosu prema sopstvenoj istoriji.
- U Hrvatskoj se vodi mnogo dublja identitetska borba – pitanje je zapravo na kojim temeljima počiva moderna hrvatska država i od kog istorijskog trenutka se gradi njen identitet. Da li se država simbolički vezuje za NDH ili za antifašistički pokret. To je suština sukoba koji traje decenijama, a Srbi su u svemu tome često samo lakmus papir i žrtveni jarac – kaže Vuletić.
On ističe da se čak i kada postoji formalna osuda zločina iz Drugog svetskog rata, često izbegava jasno imenovanje srpskih žrtava.
- Bilo mi je veoma interesantno da je čak i Grad Zagreb u jednom saopštenju govorio o logorima smrti, ali pritom nije ni pomenuo Srbe kao narod koji je bio među glavnim žrtvama. To pokazuje koliko je ta tema i dalje opterećena i koliko postoji potreba da se istorija interpretira selektivno – ukazuje Vuletić.
