‘U Prvom svjetskom ratu je, procjenjujemo, u Hrvatskoj poginulo oko 120.000, u Drugom oko 200.000 ljudi, a na križnim putevima 90 do 100 tisuća Hrvata‘
„Želimo pokriti cijelo 20. stoljeće. Baza podataka koju imamo odnosi se na Drugi svjetski rat i poraće i u nju je za sada uneseno nešto više od 400.000 imena poginulih od čega je oko 90.000 ažurirano. S novozaposlenim osobama će ažuriranje tih brojki ići brže i uspješnije”, kaže u Briefingu povjesničar prof. dr. sc. Miroslav Akmadža, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest koji kreće s velikim projektom “Žrtve ratova i političkog nasilja u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća”. Riječ je o Vladinom znanstvenom projektu koji će se trajati pet godina i za koji će država do 2031. izdvojiti 1.7 milijuna
„Domovinski rat je bio nedavno i imamo poprilično pouzdane podatke, dok za starija razdoblje istraživanja o žrtvama nisu rađena na vrijeme i sve je teže utvrditi podatke. Što se tiče Domovinskog rata utvrđeno je 20.348 smrtno stradalih i nestalih osoba od čega 8768 hrvatskih branitelja, 4859 pripadnika JNA i srpskih paravojnih postrojbi, civila je do sad upisano 6644, od čega 3558 Hrvata, 2164 Srba i 510 pripadnika drugih nacionalnosti, dok za 411 osoba nacionalnost još nije precizno utvrđena. Također je 8475 smrtno stradalih osoba hrvatske nacionalnosti u BiH, vojnika i civila”, otkriva Akmadža. Napominje da će istraživanje obuhvatiti i Hrvate koji su u 20. stoljeću izgubili živote i izvan granice današnje Hrvatske, dok će za područje Republike Hrvatske nastojati utvrditi imena svih žrtava bez obzira na nacionalnost.
„Podatke o žrtvama Prvoga svjetskog rata imamo zahvaljujući Austro-Ugarskoj i oni se odnose na razdoblje do prosinca 1917. što znači da nedostaje jedna godina i da ćemo trebati dodatno istraživati. Zabilježeno je 51.367 poginulih vojnika iz Hrvatske i Slavonije i 11.568 iz Dalmacije. Po procjenama je oko 120.000 poginulih u Prvom svjetskom ratu s područja današnje Hrvatske. Nakon Drugog svjetskog rata su komunističke vlasti pobrojavale samo one koji su stradali na njihovoj strani. Najpouzdaniji je podatak iz 1964. godine, po kojem je u cijeloj Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu stradalo oko 600.000 ljudi, od čega oko 200.000 Hrvata i stanovnika Hrvatske”, ističe Akmadža. Ističe da se brojke o ubijenima u ustaškim logorima kreću od oko 100.000 do 83.000, koliko je na popisu Spomen područja Jasenovac, do Tuđmanovih procjena od 40 do 50 tisuća, pa sve do ekstremno desnih procjena koje govore o svega tisuću i nešto ljudi.
„Sva istraživanja i sve popise ćemo uzeti u obzir i svako ime će biti provjereno. Isto vrijedi i za popise poginuli u Bleiburgu i na križnim putevima. Po procjenama je nešto više Hrvata stradalo na strani ustaškog pokreta i suradnika Nijemaca nego na strani partizana. Sa svake strane imamo 50 do 70 tisuća poginulih. No, popis je radila pobjednička strana i zato je nepouzdan. Prema tim procjenama je poginulo oko 70.000 pripadnika oružanih snaga NDH, a pripadnika partizanskog pokreta oko 45.000 te još 60.000 civila”, govori Akmadža, dodajući da će biti najteže utvrditi broj ljudi koje su neposredno nakon rata ubili partizani i komunističke vlasti. Komunisti te brojke, tvrdi, nisu istraživali i popisivanje žrtava je počelo tek krajem 80-ih godina na inicijativu Biskupske konferencije.
„Procjene su da je na Bleiburgu i križnim putevima nastradalo između 80 i 120 tisuća ljudi, od čega 90 do 100 tisuća Hrvata. To je neki orijentir. Te žrtve nisu bile evidentirane za vrijeme Jugoslavije”, kaže Akmadža. Otkriva da se Institutu već godinama javljaju ljudi koji imaju neke podatke o stradalima, a sada će na svojim internetskim stranicama otvoriti obrasce za prijavu u kojima će građani moći dostaviti sve podatke koje imaju o nekoj stradaloj osobi, a onda će Institut nastojati utvrditi točnost tih podataka. Ističe da povjesničari još uvijek nemaju pristup arhivima UDBA-e u Beogradu i Sarajevu.
Akmadža je po službenoj dužnosti kao ravnatelj Instituta član Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata, na čijem je čelu Ivan Penava.
„Nisam ovlašten govoriti što to Povjerenstvo radi. Mi ćemo doprinijeti da Povjerenstvo dođe do podataka. Ovaj projekt Instituta nema veze s Penavinim Povjerenstvom, predložen je još prije pet godina”, naglašava Akmadža. Kaže da su Slovenci mnogo bolje od nas istražili svoje žrtve iz 20. stoljeća, čak i poginule u Prvom svjetskom ratu.
„Naš najveći problem je što su Hrvati ratovali jedni protiv drugih. Imamo puno netočnih podataka. Političari, i desni i lijevi, instrumentaliziraju povijest za svoje potrebe. Za ljude starije od 30 godina uglavnom nema rješenja jer smo svi pod nekim opterećenjem, osobnim ili svojih predaka. Svi su navijački nastrojeni. To je kao što neki tvrde da je Zemlja ravna ploča. Takvim osobama je nemoguće nešto dokazati jer će i iz naših podataka izvući ono što im odgovara, a zanemariti ono što im ne odgovara. Istraživanja radimo zbog naše djece koja će sutra nešto učiti iz udžbenika”, poručuje Akmadža, dodajući da 90 posto povjesničara u Hrvatskoj ima jedinstven stav oko broja žrtava i složit će se oko onoga što on govori. „U svibnju 1945. godine je završio Drugi svjetski rat u kojem imamo pobjedničku i poraženu stranu. Jedan totalitarni režim je zamijenio drugi. Netko će to doživjeti kao oslobođenje, a netko kao okupaciju, ovisno na kojoj je strani. Hoće li se to slaviti, stvar je političke odluke. Onaj koji je nakon 9. svibnja završio u zatvoru to je doživio kao okupaciju, a netko tko se riješio pritiska ustaškog režima i Nijemaca, to je doživio kao oslobođenje. Rat je završio, Europa je oslobođena od fašizma, ali je u komunističkim zemljama došao drugi režim koji je nastavio totalitarizam na drugi način”, zaključuje Akmadža.
