Na današnji dan 1995., u vrijeme kada je već jenjavalo slavlje zbog Oluje, mladu državu Hrvatsku šokirao je bezuman i potpuno bepotreban zločin pripadnika HV-a u malom zaseoku Varivode kraj Kistanja. Gotovo dva mjeseca nakon vojne operacije koja je svima bila na ponos, ubijeno je devet starih pripadnika srpske nacionalnosti koji su ostali u svojim domovima.
Užas nakon Oluje
Srpske žrtve od kojih je najstarija imala 84 godine, bile su mahom bolesne, slabije pokretne i osobe srednje do starije životne dobi. Stoga su odlučile poslušati proglas tadašnjeg predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je uoči Oluje pripadnicima srpske nacionalne manjine poručio da svakako ostanu u Hrvatskoj, te da na svoje prozore objese bijele krpe kao znak života u njihovim kućama.
Ovaj je potez, pokazat će se, bio koban za nesretne starce jer su upravo bijele krpe bile mamac za skupinu naoružanih, bešćutnih vojnika koji su 28. rujna upali u selo i sve ih redom likvidirali. Ubijeni su Dušan Dukić (59), Špiro Berić (55), Jovo Berić (75), Jovan Berić (56), Radivoj Berić (69), Marija Berić (69), Milka Berić (67), Marko Berić (82) i Mirko Pokrajac (84), a vijest o masakru u Varovodama, kao sramotna odjekunula je diljem svijeta.
Svijet zgrožen zločinom nad civilima
Vlada je kasnije krivila dijelove HV-a i hrvatske policije koji su “izmakli kontroli”, ali je kasnije ipak uhitila stotinjak osoba zbog kršenja zakona. SAD je prosvjedovao zbog takvih događaja te optužila Vladu RH jer nije poduzela mjere koji su mogle spriječiti takve zločine, a izvještaj Ujedinjenih naroda iz 1996. navodi da je devet osoba ubijeno u Varivodama, koje je potom uništeno i opljačkano. Prema zaključku, sveukupno je najmanje 150 civila ubijeno dok je zabilježeno 5.000 slučajeva paleži i pljački u tom području tijekom cijelog ljeta 1995.
Nakon zločina u Varivode je, 4. listopada 1995. godine, među prvima ušla ekipa Slobodne Dalmacije.
Novinarka Blažević napisala je kako je prvi reagirao i javnost alarmirao Hrvatski helsinški odbor (HHO).
“Bog znade kako san se spasija”
“Stigosmo do kuće Špira Berića, pred ulazom duga, rastegnuta mrlja od sasušene krvi. Niže ulaznih vrata, pred konobom, vani na seoskom betonu – postelja. Uz nju uredno odložene seljačke sandale, zgužvan krevet preko kojeg nemarno bačen pokrivač od karirana, seljačkog sukna. Špiro je noćio vani.”
Masakr je preživio Milan Pokrajac, tada čovjek u sedamdesetima, a novinari su ga našli kako leži u krevetu za koji ga je prikovala bolest. Plačući je govorio da nema nigdje nikoga svoga:
“Nikome nisam moga, niti je meni ima ko doć. Što se događalo, nisam ništa vidio, čujem puca, grmi, onda štene zaciča i – gotovo. A kako san se ja spasija, Bog znade. Nisu mi u kuću ulazili, a da jesu, znaš da ne bi sade bio živ…”
Povezani tekstovi
