Nedavno je hrvatski predsjednik Zoran Milanović na pitanje novinara što ima za reći o pokolju civila u Buči u Ukrajini i misli li da će doći do kažnjavanja zločina, odgovorio: “O tome ne znam ništa. To je daleko. Rusi su se povukli, što je tamo pronašao, tko je tamo pronašao… Iz hrvatskog iskustva, pustite me s tim, molim vas. Budite jako oprezni“. A na pitanje znači li to da je on skeptičan o izvještajima o zločinima ruske vojske u Ukrajini odgovorio je: „Nisam skeptičan, nego nemam pojma. U ratu, posebno u ratu u kojem ti ne sudjeluješ, informacijski je sve dopušteno kad si napadnut“.
Milanovića su zbog ove izjave mnogi napali u Hrvatskoj i van nje. Najdalje je otišao poznati hrvatski romanopisac, pripovjedač, kolumnist i feljtonist, komediograf i filmski scenarist, Ante Tomić, postavivši u svom autorskom tekstu „Po Milanoviću su Ukrajinci pobili svoje civile da bi optužili Ruse?!“, objavljenog 5. aprila o.g. u Slobodnoj Dalmaciji, i sljedeća pitanja:
„Ovo sada otvara neke nove, mučnije nedoumice. Za početak, što to Milanović zna ‘iz hrvatskog iskustva'? S velikim zanimanjem željeli bismo od predsjednika čuti kad i gdje je u nas počinjen ratni zločin koji nije bio ono što se čini. Gdje su ono što se pričalo i ono što se dogodilo bili u velikom raskoraku? Zatim, što mu znači ono da ‘u ratu, posebno u ratu u kojem ti ne sudjeluješ, informacijski je sve dopušteno kad si napadnut'?… Ako sam dobro shvatio, a mislim da nisam pogriješio, taj se drznuo izokola primijetiti kako besramna Putinova propagandistica možda govori istinu, da nije isključeno da su Ukrajinci zbilja pucali svojim civilima u glavu da bi kasnije optužili Ruse. Zoran Milanović zaista je jedan neopjevani gad.“
Navedene izjave su me isprovocirale da se uključim u raspravu između dvojice Hrvata, ne o tome što se desilo u Buči, jer o tome, kao i Milanović, “nemam pojma”, već o mojim iskustvima iz hrvatsko-srpskog sukoba devedesetih prošlog vijeka, tako što kroz nekoliko primjera, iz prve ruke, svjedočim kako u ratu prvo strada istina.
U hrvatskoj akciji “Maslenica” koja je započela 22. januara 1993. pred hrvatskom vojskom iz ravnokotarskih sela izbjeglo je desetak hiljada ljudi koji su privremeni smještaj našli po dubini RSK. Na samoj granici sa BiH, skrajnuto od svih puteva, nalazio se jedan objekat izgrađen početkom sedamdesetih za vrijeme gradnje nikad završenog “Savkinog” autoputa Zagreb-Split, koji je pretvoren u kamp za srpske izbjeglice. Sa funkcije sekretara vlade bio sam zadužen i da odobravam posjete stranim novinarima određenim lokacijama, među kojima se našao i pomenuti kamp.
Nekoliko dana poslije obilaska izbjegličkog kampa, unproforci mi donesoše hrvatski nedjeljnjk “Nacinal”. Preko cijele naslovne stranice fotografija vojnika sa krajiškim oznakama kako sa objema rukama oko struka steže mladu ženu, koja mu je obavila ruke oko vrata i sa skoro potpuno ispruženim tijelom lebdi u vazduhu. A tekst ispod slike, po sjećanju, glasi: „kad smo došli pred kamp u kojem su Srbi zatočili hrvatske civile, jedna mlađa žena je potrčala prema nama vičući “help”, “help”, ali ju je na pola puta sustigao srpski čuvar i grubo je odgurao natrag”.
Pozovem čovjeka koji je ispred krajiškog pres centra vodio novinare u taj kamp i pokazujući mu naslovnicu iz “Nacionala” pitam ga ko se zaista nalazi u tom kampu. “Naše izbjeglice sa Ravnih Kotara”, kaže mi, i ispriča mi da je i sam prisustvovao sceni sa naslovne stranice “Nacionala”, ali da opis scene nema veze sa istinom. Naime, istim vozilom sa novinarima povezao je i jednog srpskog vojnika koji je tražio sestru koju nije vidio od početka napada na njegovo selo. Kad su stigli pred kamp brat i sestra su se istovremeno ugledali i potrčali jedno prema drugom. Prilikom susrteta, sestra je brata uhvatila rukama oko vrata a on nju oko struka i od sreće zavrtio je nekoliko puta oko sebe.Tekst u “Nacionalu” potpisao je američki novinar, hrvatskog porijekla, sa prezimenom Nižić.
U septembru 1993. godine preuzeo sam od hrvatske strane 51 tijelo ubijenih srpskih civila i vojnika u akciji “Medački džep”. Tijela smo, uz prisustvo predstavnika više međunarodnih organizacija, preuzeli na “ček pointu” u blizini Otočca. Doveženi su u jednoj hladnjači, a bili su u crnim mrtvačkim vrećama i složeni kao vreće cementa. Dovezli smo ih u Korenicu, gdje su nas čekali rodbina i saborci poginulih. Tijela su bila potpuno gola i, zbog uznapredovalih truležnih promjena, prekrivena ogromnim bijelim crvima. Radi lakšeg prepoznavanja poslagali smo ih po travnatom dvorišti jedne fabrike i ispirali ih vodenim šmrkovima. Pored tijela i ja sam dao izjavu za medije opisujući ko su i odakle su žrtve. Uveče na HRT-u, u emisiji “slikom na sliku”, u kojoj su emitovani prilozi raznih televizija o istom događaju, sa nekoliko zapadnih televizija emitovan je i prilog iz Korenice. Gledam i ne vjerujem – snimak prikazuje poredana gola tijela pored kojih i ja dajem izjavu, ali ispod slike ide tekst “opet zločesti Srbi pobiše nedužne hrvatske civile”.
Sjećam se i dolaska ekipe sa njemačkog javnog televizijskog kanala “ZDF”. Ekipa je u Kninu boravila nekoliko dana i satima su snimali “Veritasovu” dokumentaciju o stradalim Srbima i uzimali izjave i od mene i od mojih saradnika. Novinar, čovjek u srednjim godinama, govorio mi je da će njegov dokumentarac snimljen u Kninu biti prava medijska bomba u njegovoj državi. Nakon nekog vremena od tog novinara, preko jednog unproforca, dobio sam pismo u kojem mi se izvinjavao što njegov prilog iz Knina još nije emitovan, a sva je prilika da neće ni biti. Urednik mu je objasnio, piše mi, da taj prilog ne može pustiti jer bi potpuno zbunio gledaoce, koji su navikli gledati Srbe kao zločince a ne kao žrtve.
Poslije ovih, i mnogi drugih medijskih laži i manipulacija, na prijedlog italijanske novinarke i publicistkinje, Džin Toski Marcani, iz poznate grofovske porodice Viskonti (autorke romana “Koridor” i “Putovanje u ludilo jednog rata”), sa grupom građana, uglavnom pravosudne provenijencije, krajem 1993. osnovao sam nevladinu organizaciju “Veritas” sa ciljem da našu argumentovanu istinu suprotstavimo drugim “istinama” koje je nekritički, skoro jednoglasno, prihvaćao zapadni svijet. Od tada ispravljamo laži o građanskom ratu devedesetih u Hrvatskoj i bivšoj RSK, koje je zapadni svijet, po poznatoj holivudskj šemi “dobar – loš”, uzimao “zdravo za gotovo”.
Ako se ne varam, Milanović je mislio na ovakve i slične spinove, jer je bio savremenik i učesnik u njihovom kreiranju. Zna to i nešto mlađi Ante Tomić, samo se pravi naivan. Znala je to i grofica Viskonti zbog čega je u svom romanu “Koridor” zapisala “Istina uvek ima mnogo lica”.
