Veritas je u posjedu popisa žrtava Drugog svjetskog rata kojeg je 1966. objavila Savezna popisna komisija na kojem su nalaze žrtve “fašističkog terora i domaćih izdajnika” svih naroda i narodnosti koji su živjeli na području SFRJ. Na tom spisku se nalazi oko 657.000 imena, među kojima je oko 393.000 srpskih žrtava, što je mnogo manje od zvaničnih i nezvaničnih brojki kako ukupnih žrtava tako i pripadnika pojedinih naroda i narodnosti, koje su predmet mnogih kako međunacionalnih tako i unutarnacionalnih sporenja.
Pošto se mi u Veritasu zalažemo za princip da svaka žrtva mora da ima ime, često sam u javnim nastupima pozivao sve građane da provjere da li su njihovi stradali rođaci u Drugom svjetskom ratu uvedeni u taj popis, pa ako nisu da popune upitnik Muzeja žrtava genocida kako bi bili naknadno upisani. Poslije mojih javnih poziva na desetine ljudi sa raznih strana svijeta su i provjeravali. Neki su dolazili kod nas, neki su zvali telefonom a neki su nam pisali klasičnom ili elektronskom poštom. Bez obzira što je od završetka Drugog svjetskog rata prošlo 76 godina, razgovori sa rođacima žrtava su puni emocija. Nedavno smo dobili jedno pismo klasičnom poštom, adresovano na moje ime, čiji sadržaj sam poželio da podijelim sa čitaocima Politike.
“Obraćam Vam se nadajući se da ćete mi pomoći donekle. Ja sam jedna od mnogih koja nije uspela da sazna gde su kosti članova njihovih porodica, svirepo ubijenih u Drugom svetskom ratu u Bosni.
Moj otac Branko je bio u zarobljeništvu u logoru u Nemačkoj. Moja majka Milka je ostala sama sa petero dece u selu Vranjska kod Bosanske Krupe. Komšija joj je bio musliman. Čim je naš otac oteran u zarobljeništvo taj komšija je zapalio našu kuću, pa je mama nekako uspela da pobegne u šumu sa petero dece. Ta deca su se zvala: Milan, Mara, Mileva, Branko i Danica. Ta njihova deca su se smrzla u šumi po snegu i mama je ostala sama. Muslimani su celu preostalu rodbinu zaklali. Jednog maminog ujaka su zapalili živa.
Kada je naš otac uspeo uz pomoć Boga da dođe nazad, doživeo je veliki stres jer nije video decu i nije znao šta se dešava u Vranjskoj. Moj otac je imao zarobljenički broj 1681. Onda su on i majka krenuli pešice da traže neko drugo mesto za život. Došli su do Sremske Mitrovice kod tatinog brata, misleći da će ih on primiti u kuću pošto su njega usvojili Nemci. Međutim, rođeni brat je mog oca isterao na Božić 7. januara. Šta su drugo mogli nego su pešice krenuli dalje. Došli su do sela Sutjeska, koje se ranije zvalo Sarča. Moj otac, iako zarobljenik, koji je izgubio petero dece, jedva je dobio kućicu od naboja (zemlje), bez vrata, bez prozora. Ta kuća je imala jednu sobu, kuhinju, špajz i štalu. Bilo im je mnogo teško bez igde ičega.
U Sutjesci smo rođene moja sestra Mirjana i ja. Sestra je rođena 1948. a ja 1949. Naš život je bio težak i mučenički. Bili smo odlični đaci . Ja sam završila za nastavnika fizike i hemije u Zrenjaninu. Nisam mogla tamo u Zrenjaninu da se zaposlim jer su drugi zauzeli naša radna mesta. Ja sam kao nastavnik dobila posao u Kučevu a sestra nije uspela da se zaposli. Ona je obrađivala zemlju sa ocem. Moj otac nije imao penziju pa sam ja uzdržavala i njega i sestru. Potraživala sam ratnu štetu ali ništa od toga. Moj otac je tri puta operisao tumor na glavi a 1985. je oslepeo. Čuvala ga je moja sestra Mirjana. Umro je 1996, a mama 1969. godine.
Poštovani gospodine ja Vas molim da se podrudite i pronađete ili čujete gde su naša braća i sestre. Mi smo samo na spomeniku tate i mame napisali imena njihove dece. Za mene i moju sestru to je rak rana. Volele bi da se negde u štampi objave imena naše braće i sestara. Ja sam sada uznemirena pa ne pišem baš lepo ali će te valjda uspeti da pročitate. S velikim poštovanjem za Vas i nada da ćete nešto otkriti.
Štrbac Dušanka, selo Neresnica kod Kučeva. ”
Pismo sam lako pročitao jer je rukopis bio veoma čitljiv. Ali sam dugo zurio u njegov sadržaj prije nego sam zamolio saradnicu da otvori spisak žrtava Drugog svjetskog rata u elektronskoj formi. Na njemu nije bilo nikoga od petero Dušankine i Mirjanine braće i sestara.
Pošto je Dušanka pored adrese na kraju pisma stavila i brojeve fiksnog i mobilnog telefona, okretao sam više puta i u više dana oba broja. Danima se niko nije javljao. Ponadao sam se da je priča izmišljena. No, sadržaj pisma me danima proganjao. Pomisao na petero smrznute djece i da njihovih imena nema u evidenciji žrtava nije mi dala mira. Dok sam razmišljao kako da provjerim da li uopšte postoje Dušanka i Mirjana, odlučih, iako je bila nedjelja oko ručka, da još jednom okrenem telefonske brojeve iz pisma. Na mobilni se niko ne javi, a na fiksni nakon dugog zvonjenja javi se Dušanka.
Iz tona njenog glasa bilo mi je jasno da je sve što je napisala istina. Iz podužeg razgovora doznajem: da joj je otac rođen 1915, da ga je otac oženio kad je imao 17 godina sa djevojkom iz susjedne Suvaje koja je od njega bila starija 3 godine; da je musliman koji im je zapalio kuću od krave njene majke svaki dan nosio mlijeko za svoju djecu, da ga je majka molila da im ne pali kuću ali da ga nije umolila; da je otac proveo u zarobljeništvu četiri i po godine, da je imao 49 kg kad se vratio iz zarobljeništva, da osim djece nije našao ni oca ni majku, koji su takođe stradali dok je on bio u zarobljeništvu; da su djed i baba imali četvero djece od kojih su starije dvoje, Dušana i Maru, zbog siromaštva, dali kao sluge jednom bogatom Njemcu u Sremskoj Mitrovici, koji se po završetku rata odselio u Njemačku a cijelo imanje da je ostalo očevom bratu, koji je želio primiti brata Branka ali ne i njegovu ženu; da im je majka umrla od neprebola za svoje petero djece, da su je sahranili u Sutjesci, a pored nje i oca, i da su na spomeniku pored imena roditelja ispisali i imena petero braće i setara, o kojima ne znaju ni kada su rođeni ni kada su tačno umrli, ni šta je sa njihovim posmrtnim ostacima.
Rekla mi je da je oca kada je potpuno oslepio i sestru dovela u Neresnice, gdje je koristila školski stan, u kojem i danas živi sa sestrom. Na pitanje zašto se ne javljaju na telefone, reče mi da joj mobilni više i ne radi a fiksni da ne čuju pošto se nalazi u hodniku. I dalje žive od njene penzije. Reče mi da se nisu ni ona ni sestra udavale jer od borbe za preživljavanje nisu imale vremena za ljubav i udaju.
Poslije ovog razgovora otišao sam na zemunski kej i sa jednog splava zurio u rijeku pokušavajući “utopiti” sliku majke pored koje u nekoj šumi, u neka zla vremena zbog (ne)djela nekih zlih (ne)ljudi, od hladnoće na bijelom snijegu gasnu životi njene petero djece. Ne uspjevam. Likovi Milana, Mare, Mileve, Branka i Danice “izranjaju” jedno za drugim.
