Na dan kada smo mi Krajišnici na Petrovačkom drumu obilježavali događaj kada su 7. avgusta 1995. rakete ispaljene iz aviona hrvatskog ratnog vazuhoplovstva na izbjegličku kolinu iz Like i Dalmacije ubile desetero ljudi, među kojima i četvero djece i djevojku od dvadseset godina, region je “potresala” vijest da je u Zagreb stigla zamolnica iz Tužilaštva BiH za preuzimanje krivičnog gonjenja protiv 14 komadanata iz hrvatske operacije “Bljesak” izvedene 1. i 2. maja 1995. na SAO Zapadna Slavonija, zaštićenu zonu UN-a, u sastavu RSK, zbog krivičnih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i kršenja zakona i običaja ratovanja..
Usljedile su očekivane reakcije hrvatskih zvaničnika i osumnjičenih generala/komadanata, koji tvrde da je pomenuta akcija bila legalna i legitimna i da je izvedena u skladu sa odredbama međunarodnog humanitarnog prava, ali i neočekivane od “Pokreta majki enklave Srebrenice i Žepe”, po kojima je “žalosno da se Tužilaštvo BiH bavi ratnim zločinima, koji su, navodno, počinjeni za vrijeme akcije Bljesak, dok istovremeno u Bosni i Hercegovini na stotine ratnih zločinaca nije procesuirano”.
Shvatljive i razumljive su mi reakcije svih pomenutih osim majki Srebrenice i Žepe, čije su me reakcije i ponukale da se osvrenem na pojam empatije, odnosno “uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi”.
Ponoviću po ko zna koji put da je u akciji “Bljesak”, prema “Veritasovim” podacima, protjerano oko 15.000 ljudi sa svojih ognjišta, a da ih je 283 poginulo i nestalo, uključujući 114 civila, među kojima je 56 žena, 5 maloljetnih osoba i 8 djece.
Prvog dana akcije u selu Medari kod Okučana hrvatska pješadija je ubila 22 ljudi, među kojima i članove porodica braće Vuković: Ranka i suprugu mu Anđeliju i njihovu djecu Gorana (11) i Gordanu (8), te Milutina i suprugu mu Cvijetu i njihovu ćerku Draganu (7). Inače, braća Vukovići su se krajem šezdesetih godina prošlog vijeka iz rodnog Kostića u opštini Kneževo (bivši Skender Vakuf), u potrazi za boljim životom, doselili u plodnu Slavoniju.
Istog dana u Paklenici kod Okučana hrvatske oružane snage ubile su 20 ljudi, među kojima i Aleksiju Rauš i djevojku njenog sina, Vesnu Čuković (17), koja je dan ranije iz rodne Banja Luke došla u to selo da sa momkom i njegovom porodicom proslavi prvomajske praznike. Njih dvije su se, sa još nekoliko žena, sklonile u podrum jedne kuće, a kad je kuća zapaljena, Aleksija je Vesnu povela do vrata da udahne svježeg vazduha i čim je otvorila vrata usljedio je udar nekog projektila koji je Aleksiju spržio na licu mjesta a Vesnu teško izranjavao od kojih povreda je za par sati i izdahnula.
Istog dana u selu Šeovica kod Pakraca granate ispaljene sa hrvatskih položaja ubili su Branku Krajnović (7), Željku Komlenac (12) i Milku Bosanac (15), a u Staroj Gradišci iz rakete ispaljene iz hrvatskog aviona teško je ranjen Bojan Ilinčić (15), koji je preminuo na putu do bolnice prema Bos. Gradišci.
Toga dana i na desnoj obali Save, na teritoriji BiH, od artiljerijskih granata ispaljenih sa druge strane rijeke sa hrvatskih položaja, u Bos. Gradišci ubijene su Una Tadić (3) i njena baka Marija dok su trčali kod komšinice u sklonište, a nekoliko kilometara nizvodno, neke druge granate ispaljene sa lijeve obale Save kao i predhodna, usmrtile su Nikolinu Račić (17) u njenoj kući u Bok Jankovcu i Danijela Ratkovića (17) u Lamincima.
Drugog dana akcije, oko šest časova ujutro, hrvatski avion “mig 21”, kojim je upravljao pilot Rudolf Perešin, nadletio je Bos. Gradišku nad kojom je ispustio četiri kasetne bombe i na spavanju ubio Nemanju Gojića (11) i njegovu sestru Dajanu (6) te teško ranio njihovu majku Gordanu i još troje komšija.
Za ubistva djece u akcijam “Bljesak” i “Oluja”, koja nisu navodna i koja su se dešavala i na području BiH, još niko nije odgovarao ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima. Za zločine na petrovačkoj cesti iz Tužilaštva BiH pred svaku godišnjicu dobijamo odgovor da je istraga u toku i da je predmet među prioritetima. Poređenja radi, za zločin u Srebrenici, i pred domaćim i pred Haškim tribunalom, osuđeni su mnogi pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) a kazne koje su im izrečene teško je i sabrati. I još nešto: koliko god strašan zločin se desio u Srebrenici, među žrtvama, na sreću u nesreći, nije bilo djece, a najmlađa žrtva, koliko mi je poznato, imala je 17 godina.
U svojim nastupima, i javnim i privatnim, stalno sam isticao da je bol majki za izgubljenim sinom ista bez obzira na bilo kakvu pripadnost majki i sinova i da je svaki mrtav čovjek samo ljudska lešina koju treba vratiti njegovoj porodici radi sahrane po porodičnim običajima bez obzira kom narodu, vjeri i vojsci je za života pripadao.
Imao sam razumjevanja i za postupke majki Srebrenice koje su raznim manifestacijama širom svijeta skretale pažnju na tragediju njihove djece i sunarodnika u Srebrenici. Jednoj takvoj manifestaciji i sam sam svjedočio. Bilo je to 11. aprila 2013. u Njujorku na tematskoj debati Skupštine UN “Uloga međunarodnog krivičnog prava na pomirenje”, kada je u salu gdje se održavalo zasjedanje, pored svih zaštitnih mjera, nepozvana upala predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”, Munira Subašić, koja je, prije nego što je izbačena, uspjela podići manji transparent na kojem je pisalo “Republika Srpska genocidna tvorevina”. Gledao sam ih više puta i pred Haškim tribunalom, i to uvijek kada su se objavljivale presude pripadnicima VRS, sa sličnim transparentima i slušao njihove izjave da su im izrečene kazne, bez obzira kolike da su bile, preblage.
Smatrajući da pravo na bol za izgubljenim sinom pripada samo njima, “majke Srebrenice” pokazale su veliku sebičnost, a smatrajući da moraju biti kažnjeni samo oni koji su odgovorni za smrt njihove djece i sunarodnika i neobjektivnost, kao i nedostatak bilo kakve empatije za žrtve druge strane, ovaj put one koja sa njima nije ni bila u sukobu. Takvim majkama više i ne vjerujem da performanse širom planete izvode samo zbog bola za izgubljenim sinovima.
Bez minimuma empatije, makar za civilne žrtve drugih strana u sukobima u regionu, ne može se graditi ni povjerenje ni pomirenje.
