e-Veritas, 25.08.2025, Napredak prije, rikverc nakon ulaska u EU

U 12 godina od ulaska u EU podnesene su kaznene prijave protiv 450 osoba za ratne zločine, rješenja o pokretanju istrage protiv 323, a optuženih je 377. Za “Bljesak” i “Oluju” u tih 12 godina nema podnesenih kaznenih prijava, doneseno je jedno rješenje o istrazi koje je dovelo do jedine optužnice od 2013. godine

Prije 30 godina, točnije 25. kolovoza 1995., počinjen je ratni zločin u Gruborima. Ubijeno je šestero civila, mahom starijih osoba. Zločin u Gruborima najbolje je dokumentirani ratni zločin nad srpskim civilima nakon operacije “Oluja” za koji su civilne i vojne vlasti znale istoga dana kada je i počinjen.

U svome izvješću međunarodnoj zajednici u siječnju 1996. hrvatske vlasti navode da je policija pokrenula istragu o ubojstvima u Gruborima istog dana kada je osoblje UN-a bilo tamo (25. kolovoza). Ipak, Županijsko državno odvjetništvo koje je tad bilo nadležno nije “imalo saznanja” da se zločin dogodio. Od policije nisu dobili nikakvu prijavu, a sami nisu ništa poduzeli.

U svibnju 1998., predstavnice Amnesty Internationala posjetile su Grubore. Zaselak je bio potpuno napušten. Mrlje od krvi još su bile vidljive na podu gdje je ubijen Miloš Grubor, a pronašle su čak i čahure od metaka u sobi iz čega je bilo jasno da očevid mjesta zločina nije bio obavljen i da istrage nema. Svoja saznanja objavile su u izvještaju Amnesty Internationala naslovljenom “Nekažnjavanje za ubojstva· nakon ‘Oluje'” iz kolovoza 1998.

Izvještaj je bio temelj za pokretanje istrage nekoliko godina kasnije što je ipak dovelo do optužnice 2010., punih 15 godina kasnije. Sudski postupak je na kraju rezultirao oslobađajućom presudom tako da za zločin nitko nije odgovarao. Ostaje samo sudska konstatacija o počinjenom ratnom zločinu i činjenici da ga se pokušalo zataškati konstrukcijom o izmišljenom četničkom napadu. Tko je ubio šestero civila i tko je učinio sve da se to zataška, javnost i pravosuđe ni danas ne znaju, a tako će vjerojatno i ostati.

Istraga ratnih zločina i progon počinitelja važna je i osjetljiva društvena, politička i pravosudna tema koja 30 godina od završetka rata i dalje opterećuje Hrvatsku. Općeprihvaćena maksima koju nitko ne dovodi u pitanje glasi da ratni zločini ne zastarijevaju i da svakog počinitelja ratnog zločina treba kazniti. Kako se ona provodi u praksi uz punu svijest o objektivnim okolnostima koje priječe da se ona ostvari, pogotovo kada su u pitanju žrtve Srbi iz Hrvatske?

U različitim periodima u posljednjih tridesetak godina postojali su različiti pristupi koji su prevladavali u struci i javnosti. Početne godine procesuiranja ratnih zločina obilježila je izjava predsjednika Vrhovnog suda, a poslije i suca Ustavnog suda Milana Vukovića iz 90-ih da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločini. Tada se uglavnom sudilo pripadnicima srpskih paravojnih ili vojnih formacija, često na temelju nedovoljno preciziranih optužnica sa velikim brojem optuženika, uglavnom u odsutnosti. Samo je pravosuđe bilo predmet kritike zbog selektivnosti i etničke pristranosti te nedovoljne kvalitete i stručnosti u provedenim postupcima.

Završno praćenje EK prije ulaska RH u Uniju odnosilo se na pravosuđe i temeljna prava. Hrvatska je preuzela deset obaveza na čije se ispunjavanje “pojačano” obavezala, uz ostale “nastaviti poboljšavati postupanje u domaćim predmetima ratnih zločina”. Ta obaveza dio je Ugovora o pristupanju i predstavlja trajnu obavezu RH

Ulazak u punopravno članstvo Evropske unije i prihvaćanje evropskih vrijednosti na kojima se Unija temelji bio je jedan od glavnih strateških ciljeva politike Republike Hrvatske od samostalnosti. U periodu pregovora o ulasku u EU revidira se rad pravosuđa (državnih odvjetništava i sudova) iz 90-ih te počinju istrage i za zločine počinjene od strane pripadnika HV-a i policije nad žrtvama srpske nacionalnosti uz reviziju odluka donesenih u odsutnosti okrivljenika.

Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju (OESS) u svom izvještaju “Postupci za ratne zločine pred domaćim sudovima u 2006.” navodi kako “je Hrvatska tijekom 2006. nastavila ostvarivati napredak u pravcu nepristranog procesuiranja ratnih zločina, posebice kada je riječ o novopokrenutim predmetima. Tijekom godine, u nekoliko predmeta ratnih zločina u kojima su žrtve bile osobe srpske nacionalnosti, a koji prethodno nisu bili procesuirani, ponovno je otvorena istraga, a nekolicini je optuženika hrvatske nacionalnosti i suđeno. Međutim, ovi predmeti i dalje predstavljaju iznimku i postoji trajna potreba utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Tužitelji govore o ‘zidu šutnje’ koji otežava njihovu istragu i procesuiranje takvih predmeta.”

Jedan od loših primjera kako se sudilo najbolje se ogleda u izjavi Ivana Šimonovića, ministra pravosuđa 2009. godine, o predmetu Milana Španovića. Milan Španović je 1993. u odsutnosti osuđen zbog premlaćivanja jedne osobe te zbog rušenja, paljenja i pljačke hrvatskih sela na glinskom području 1991. na 20 godina zatvora, a 2009. godine je iz Velike Britanije izručen Republici Hrvatskoj nakon dugogodišnjeg traženja. Ministar pravosuđa je povodom obnove postupka i novog suđenja Španoviću izjavio: “Na suđenju je svjedočio samo jedan svjedok, a branitelj po službenoj dužnosti priznao je krivnju u ime optuženika koji nisu bili nazočni na suđenju. Dobro je da je Španović izručen i da se obnavlja postupak, jer je evidentno da ta presuda ne može biti prihvatljiva s aspekta današnjih pravnih standarda.”

U razdoblju pristupnih pregovora pravosuđe u pogledu počinjenih ratnih zločina čini značajan napredak. Pažnja politike i javnosti je na Poglavlju 23. i postupanjima u vezi s ratnim zločinima. DORH u tom smislu 2008. donosi uputu županijskim državnim odvjetništvima da provode nepristranu istragu svih ratnih zločina, neovisno o etničkoj pripadnosti sudionika. To je nesumnjivo posljedica činjenice da su se u okviru pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Evropskoj uniji u pogledu ratnih zločina najviše problematizirali kvaliteta optužnica, standard suđenja i spremnost da se sudi svim počiniteljima ratnih zločina, što je uključivalo i pripadnike Hrvatske vojske i policije.

U svim izvješćima o napretku Hrvatske u ispunjavanju uvjeta za članstvo, Evropska komisija očitovala se o napretku u pogledu suđenja za ratne zločine i zaštite prava manjina s posebnim odnosom prema srpskoj nacionalnoj manjini. Navedene obaveze bile su u fokusu Komisije od početka pregovaranja do samog ulaska Hrvatske u Uniju. U zadnjem izvještaju prije pristupanja Evropskoj uniji, “Izvješće o napretku za 2011. godinu”, kao prilog Priopćenja Komisije Evropskom parlamentu i Vijeću (o glavnim nalazima Sveobuhvatnog izvješća o praćenju pripremljenosti Hrvatske za članstvo u EU-u, Bruxelles, 10. listopada 2012.) sadržan je nalaz Evropske komisije o suđenjima za ratne zločine “Hrvatska je nastavila unapređivati rješavanje domaćih slučajeva ratnih zločina.

Usvojena je nova Strategija za rješavanje pitanja nekažnjavanja. Utvrđeni su prioritetni slučajevi na nacionalnoj i regionalnoj razini… U Hrvatskoj je potrebno temeljito rješavati pitanje nekažnjavanja za ratne zločine, osobito ako su žrtve bile pripadnici srpske etničke manjine ili su navodni počinitelji bili pripadnici hrvatskih oružanih snaga. Većina zločina nije procesuirana na sudu. Ključna će biti provedba nove Strategije za rješavanje pitanja nekažnjavanja, kao i sustavno i učinkovito korištenje specijaliziranih sudova za ratne zločine.”

Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Evropskoj uniji potpisan je u Bruxellesu 9. prosinca 2011. godine., a 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala je 28. punopravna članica Evropske unije. Potpisivanjem Ugovora o pristupanju Republika Hrvatska se, između ostalog, obavezala na poštivanje članka 36. stavka 1. u kojem se navodi kako Komisija pozorno prati sve obaveze koje je Hrvatska preuzela u pregovorima o pristupanju, uključujući one koje se moraju ispuniti prije ili do dana pristupanja. Završno praćenje Komisije bilo je usmjereno na obaveze koje je Hrvatska preuzela u području pravosuđa i temeljnih prava (Prilog VII.). U tom prilogu je pobrojano deset obaveza na čije se ispunjavanje Hrvatska “pojačano” obavezala. Od tih deset ističemo jednu, točku 4.: Nastaviti poboljšavati postupanje u domaćim predmetima ratnih zločina. Navedena obaveza dio je Ugovora o pristupanju i predstavlja trajnu obvezu Republike Hrvatske.

Ulaskom u EU politička desnica u Hrvatskoj jača i utjecaj koristi za širenje svojih stavova i teza. Pitanje ratnih zločina plodno je tlo za politizaciju zbog postojanja općeg nezadovoljstva u javnosti procesuiranjem ratnih zločina, nedovoljnoj informiranosti o svemu što se poduzelo i činjenici da brojni počinitelji nisu pronađeni ili nisu dostupni te da žrtve zapravo nisu dobile nikakvu zadovoljštinu. Jedna od tvrdnji radikalne desnice ide za tim da je premalo istraga i suđenja za ratne zločine počinjene nad Hrvatima i to uglavnom zato što se kazneni progon koči pod utjecajem SDSS-a.

DORH je uz redovne godišnje izvještaje kroz posebne izvještaje vrlo iscrpno izvještavao o procesuiranju ratnih zločina. Od 2017., otkada ne objavljuje poseban izvještaj o radu na predmetima ratnih zločina, a posebno od 2015., otkada nema podataka o postupcima protiv pripadnika HV-a i policije, slika procesuiranja ratnih zločina nije detaljna kao što je bila

Jedan od većih javnih političkih pritisaka desnice na pravosuđe zbio se 2018. godine. Tadašnji gradonačelnik Vukovara Ivan Penava početkom rujna 2018. održao je konferenciju za medije na kojoj je rekao i ovo: “U ime žrtava velikosrpske agresije na Vukovar i Republiku Hrvatsku zahtijevamo prekid šutnje hrvatskih državnih institucija o ratnim zločinima i procesuiranje svih odgovornih za ubijene, kao i za brojne osobe čiji najmiliji već 27 godina bespomoćno tragaju za istinom.”

Penava je na konferenciji zatražio rezultate istraga i suđenja za ratne zločine, podsjetio je na brojne lokacije i slučajeve zločina koje je poimence pobrojao. Ustvrdio je da u proteklih 27 godina za kažnjavanje najstrašnijih zločina “nije učinjeno gotovo ništa”, a pojedinačno je prozvao Ministarstva pravosuđa, glavnog državnog odvjetnika, obavještajne službe i Ministarstvo unutarnjih poslova, tražeći da procesuiraju odgovorne za počinjene ratne zločine. Gradonačelnik nije na konferenciji spomenuo činjenice koje ga demantiraju, a sadržane su u dokumentu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske na 28 stranica o postupcima zbog kaznenih djela ratnog zločina počinjenih na širem vukovarskom području, objavljenom prije presice i prosvjeda (13. studenog 2017.) i dostupnom na internetskim stranicama DORH-a.

Na kraju konferencije pozvao je građane da se 13. listopada 2018. u Vukovaru okupe na prosvjedu. Tri dana nakon konferencije i javnog poziva na prosvjed tadašnji gradonačelnik Vukovara primljen je u zgradi MUP-a na sastanak s ministrom unutarnjih poslova i njegovim suradnicima koji vode poslove istraga za ratne zločine.

Sam prosvjed podržale su brojne veteranske udruge i desne organizacije koje su tražile “procesuiranje vukovarskih ratnih zločinaca, okupatora iz redova tzv. JNA, četnika te ostale rulje koja je uništavala hrvatski grad Vukovar i imenovanje osoba koje opstruiraju istragu, procesuiranje i osude počinitelja ratnih zločina agresora”. To nije bio prvi takav prosvjed u Vukovaru. Još je 2000. u organizaciji Saveza udruga HOS-a održan prosvjedni skup potpore zaštiti vrijednosti Domovinskog rata “Krik s Ovčare” na kojem je govorio Anto Đapić, čelnik HSP-a i ratni načelnik Glavnog stožera HOS-a koji je zaprijetio Srbima da će im biti jao kada on dođe na vlast.

Kakvo je zapravo pravo stanje stvari, što država poduzima i kakva je statistika u progonu ratnih zločina najbolje se vidi iz svih izvještaja koje DORH periodično podnosi. Zakonom o državnom odvjetništvu propisano je da Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske podnosi Hrvatskom saboru godišnje izvješće o radu u kojem je sadržan i rad u predmetima kaznenih djela ratnog zločina. DORH pored godišnjih izvještaja ima praksu posebnih izvještaja, odnosno prikaza rada u predmetima ratnih zločina. Tu praksu posebnih izvještaja DORH-a možemo podijeliti na izvještaje koji su davali generalni prikaz za sve ratne zločine te izvještaje koji su se odnosili na pojedine segmente ratnih zločina ili područja na kojima su ratni zločini počinjeni.

 

Prvi takav poseban izvještaj koji se odnosi na sve ratne zločine datira iz 2011. (15. travnja 2011.), a popraćen je sljedećim objašnjenjem: “S obzirom na učestale upite Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske vezano za rad na predmetima ratnih zločina objavljujemo prikaz rada na tim predmetima i brojčane pokazatelje zaključno sa 31. prosinca 2010.” Prikaz rada sadržavao je i poglavlje koje se odnosi na postupke protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije s tabelarnim prikazom istraga, optuženih i osuđenih.

Osim toga, prikaz je sadržavao i dio koji se odnosio na progon ratnih zločina počinjenih na području drugih država. U Republici Hrvatskoj je zbog kaznenih djela ratnog zločina vođeno nekoliko kaznenih postupaka protiv počinitelja stranaca koji su počinili ratni zločin na području druge države, ali su se zatekli na teritoriju RH koja ih procesuira. Iste godine DORH je objavio ažurirane podatke koji se odnose na razdoblje do 30. lipnja 2011.

Osim toga, DORH je ubrzo nakon objave svog prvog posebnog izvještaja, u travnju 2011. objavio i Podatke o prijavama, procesuiranim slučajevima i žrtvama kaznenih djela ratnih zločina i postupcima u vezi kaznenih djela za vrijeme i nakon operacije “Oluja”. Objavljeni podaci odnosili su se na sve prijave i procesuirane slučajeve od 1991., a poseban dio odnosio se na djela za vrijeme i nakon operacije “Oluja”.

DORH krajem 2012. objavljuje novi prikaz o radu državnog odvjetništva na predmetima ratnih zločina s ažuriranim podacima koji se odnose na razdoblje do 26. studenog 2012. Isti statistički prikaz s ažuriranim podacima DORH objavljuje i 2014. te 2015. godine. Nakon godine pauze, DORH 2017. objavljuje novo izvješće s podacima o procesuiranju ratnih zločina tijekom 2016. godine te do 30. lipnja 2017. Novi prikaz prvi put više ne sadrži poglavlje koji se odnosi na postupke protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije s tabelarnim prikazom istraga, optuženih i osuđenih. To je ujedno bio i posljednji takav izvještaj s generalnim prikazom za sve ratne zločine.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske iste godine kratkom informacijom dopunjuje svoje izvješće “Podaci o prijavama, procesuiranim slučajevima i žrtvama kaznenih djela ratnih zločina i postupci u vezi kaznenih djela za vrijeme i nakon operativne akcije ‘Oluja'” iz 2011. godine. Osim toga, u veljači 2011. godine donesena je “Strategija u vezi obveza pojedinih tijela u istraživanju i procesuiranju ratnih zločina počinjenih u razdoblju od 1991. do 1995. godine”. O tome se izvještavalo do 2014., a nakon 2015. više nema izvještavanja o prioritetnim zločinima (ratni zločini su rangirani po prioritetima), ni o strategiji.

Osim tih posebnih izvještaja koji su davali generalni prikaz za sve ratne zločine, 2011. je objavljeno i priopćenje, odnosno prikaz o ne/pokretanju kaznenih postupaka zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih u logorima i zatvorima na teritoriju Republike Hrvatske i na štetu hrvatskih građana izvan njezina teritorija.

Ulaskom u EU politička desnica u Hrvatskoj jača i utjecaj koristi za širenje svojih stavova i teza. Pitanje ratnih zločina je plodno tlo za politizaciju zbog postojanja općeg nezadovoljstva u javnosti procesuiranjem ratnih zločina

To priopćenje nije sadržavalo podatke o radu na predmetu nijednog logora i zatvora koji su držali pripadnici Hrvatske vojske i policije. Nastavno na ranija izvješća o procesuiranju počinitelja ratnih zločina, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske objavljuje 2015. novo izvješće o procesuiranju zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih u logorima i zatvorima tijekom Domovinskog rata, koje sadrži podatke o Kerestincu, Lori i Kulinama. Zadnji takav izvještaj objavljen je 2020. godine.

Što se tiče posebnih izvještaja koji se bave ratnim zločinima počinjenim na određenom području, DORH 2013. prvi put objavljuje prikaz pod nazivom “Postupci vođeni zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih u Vukovaru i njegovom širem području” (25. listopad 2013.). Navodi da su zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na širem području Vukovara postupci vođeni ili su u tijeku pred Županijskim sudovima u Vukovaru i Osijeku, pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu te pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Isti, ažurirani izvještaj DORH objavljuje 2017. Službeni dokument Državnog odvjetništva Republike Hrvatske o postupcima zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na širem vukovarskom području, objavljen 13. studenog 2017. na 28 stranica, ne sadrži nijedan zločin počinjen od strane pripadnika Hrvatske vojske i policije i nijedan zločin gdje su žrtve srpske nacionalnosti.

Novi, ažurirani izvještaj istog naslova DORH objavljuje 2018., pa 2020. te 2021. godine. DORH 2022. objavljuje izvještaj pod malo izmijenjenim naslovom “Postupanje državnog odvjetništva protiv počinitelja kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na širem vukovarskom području”. Pod istim naslovom 2023. objavljuje novi ažurirani izvještaj. Važno je uz ove izvještaje napomenuti da do danas nije podnesena optužnica ni za jedan slučaj nestanka i ubojstva građana Vukovara srpske nacionalnosti u proljeće i ljeto 1991. godine.

Osim toga, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske objavljuje izvješće o kaznenim postupcima zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih 18. i 19. studenog 1991. u Škabrnji i Nadinu (15. studeni 2017.). DORH 2020. objavljuje dopunu izvještaja iz 2017. godine, a 2021. i 2022. objavljuje ažurirane podatke u odnosu na izvještaj iz 2017. godine. DORH objavljuje još tri izvješća o kaznenim postupcima zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na određenom području, i to Dubrovnika i okolice (2017.), ratnih zločina počinjenih 1991./ 92. godine u Voćinu, Humu, Kraskoviću i okolici (2017.) i ratnih zločina počinjenih na području Bučja (2018.).

Iz svega navedenog vidljivo je da je DORH uz redovne godišnje izvještaje kroz posebne izvještaje vrlo iscrpno izvještavao o procesuiranju ratnih zločina iz svoje nadležnosti. Ipak, od 2017. godine, otkada se ne objavljuje poseban izvještaj, odnosno prikaz o radu državnog odvjetništva na predmetima ratnih zločina, a posebno od 2015. otkada nema podataka o postupcima protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije, slika procesuiranja ratnih zločina nije detaljna kao što je bila dok su se izvještaji te vrste objavljivali. O samoj operaciji “Oluja” bio je samo jedan izvještaj iz 2011. koji je kratko dopunjen 2017. godine.

Iz godišnjih izvještaja DORH-a vidljiva je statistika podnošenja kaznenih prijava koje DORH zaprima, donošenja rješenja o istrazi i podignutih optužnica (za koje DORH smatra da ima utemeljenja) od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2024. koja jasno pokazuje aktivnosti državnih organa oko progona počinitelja ratnih zločina od ulaska Republike Hrvatske u Evropsku uniju.

Ukupno je za ratne zločine u 12 godina od ulaska u Evropsku uniju podneseno kaznenih prijava protiv 450 osoba, donesena su rješenja o pokretanju istrage protiv 323 osobe, a ukupno je optuženo 377 osoba. Za operacije “Bljesak” i “Oluja” u tih 12 godina nije bilo podnesenih kaznenih prijava, a doneseno je jedno rješenje o istrazi protiv jedne osobe koje je i rezultiralo jedinom optužnicom u svih 12 godina. Navedena optužnica dovela je do pravomoćne osuđujuće presude za zločin u selu Kijani kod Gračaca koji je počinjen nakon “Oluje”. U ovu statistiku ne ulazi jedna optužnica podignuta početkom 2015. za zločin u Gruborima i paljenje kuća u selu Ramljane jer je vrlo brzo povučena uz obrazloženje da optužnica i postupak prije njezina podizanja trpe znatne nedostatke.

Za ratne zločine u “Oluji” ukupno su, uzimajući u obzir i ranija razdoblja, od završetka rata do danas podignute tri optužnice koje su dovele do jedne oslobađajuće i dvije osuđujuće presude protiv dvije osobe. Za ratne zločine u “Bljesku” nije podignuta nijedna optužnica.

 

 

 

 

(Nastavlja se)

 

Piše: Portal Novosti