“Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,/ Neće vas grijat kô što ovo grije;/ Grki su tamo zalogaji hljeba/ Gdje svoga nema i gdje brata nije.” Ove Šantićeve stihove izgovorio je hrvatski predsjednik Zoran Milanović 25. avgusta u Gruborima na komemoraciji srpskim žrtvama pred visokim zvanicima, među kojima su bili i potpredsjednici hrvatske vlade Hrvat Tomo Medved i Srbin Boris Milošević, predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac i specijalni izaslanik predsjednika Srbije za pitanje nestalih Veran Matić, te nekoliko rođaka žrtava, koji su doputovali iz “tuđine” samo za ovu priliku.
Kakav je događaj okupio pomenuto društvo?
U zaseoku Grubori, selo Plavno kod Knina, do 4. avgusta 1995. živjele su 24 prodice na isto toliko imanja, sa oko 70 duša. Pred hrvatskom akcijom “Oluja” većina žitelja je otišla u egzodus, a trinaestero, koji nisu htjeli ili mogli, ostade na svojim ognjištima. Dana 25. avgusta sedmero ih se spusti do škole u centru sela, udaljenoj oka dva i po km, da se registruju kod UNPROFOR-a radi odlaska u Srbiju. Na putu do škole mimošli su se sa nekoliko vozila u kojima se nalazila uniformisana lica sa hrvatskim oznakama. Dok su čekali na dolazak unproforca, vidješe dim iz njihova zaseoka i njih četvero, Milica Karanović, Mara, Dušanka i Jovo, svi prezimenom Grubor, predosjećajući nesreću, požuri natrag.
“Grubori su bili u plamenu. Na ulazu u zaseok se rastajemo i svako odlazi svojoj kući. Vidim kako gore kuće, stogovi sijena, štale. I i moja kuća je sva u plamenu. Začuh korake u blizini, pomislih da su ustaše i sakrih se ispod stepenica. Bijahu to koraci Mare Grubor koja mi reče da je zaklan Miloš – Mićo Grubor (80). Odlazimo do njegove kuće i zatičemo ga na krevetu, sav u krvi, prerezanog grla. Kuhinja mu je gorjela, a kuća sva ispreturana.
Priđoše nam Dušanka i Jovo, pa zajedno idemo od kuće do kuće i redom pronalazimo leševe. Najprije moga brata Jove (65) sa prerezanom jabučicom. Zatim moga sina Đure (41) na livadi, odmah poviše kuća. I on je imao rane na vratu.. Pored njega ležala je Milica Grubor (54) prerezanog grla i sa mnogo uboda po tijelu. U kući moje majke Marije (90) pronašli smo samo ostatke njenih sagorjelih kostiju. Zatim smo ušli u kuću Jove Grubora Damjanovog (73) koja je bila u plamenu sa već urušenim krovom. Nismo ga uspjeli naći. U šutu smo primjetili bijeli pepeo, pa smo zaključili da je to od njega ostalo. Pored toga što su pobili sve seljane koje su našli kod kuća, ubijali su redom i stoku na koju su naišli. Ubili su pet krava, dvoje teladi i više svinja, a jedan dio stoke gorio je u svinjcima i štalama. Od dvadeset kuća u selu ostale su čitave samo tri.” Ovo je u martu 1998. u prostorijama Veritasa u Beogradu ispričala tada šesdesetosmogodišnja Milica Karanović.
Sve to što je Milica ispričala Veritasu, zabilježila je i kamera UN-ove TV ekipe, koja se našla u Gruborima zbog ranije dogovorenog sastanka sa mještanima, kada su i snimili scene zločina. Zapamtili su i registarske oznake automobila sa hrvatskim specijalcima koji su se vraćali sa “obavljenog zadatka”.
Kada su istog dana “zaštitne snage” od nadležnih hrvatskih vlasti tražili informacije o događaju u Gruborima, odgovoreno im je da se na tom području desio oružani sukob pripadnika specijalne policije sa “zaostalim četničkim bandama”. Možda bi im ta obmana i uspjela da nije bilo UN-ove snimke i izjava Milice i njenih komšija.
Zahvaljujući Milici i njenim komšijama i nekolicini službenika UNPROFORA, koji su svjedočili i pred haškim tribunalom, nesporno je utvrđeno da je u Gruborima zločin počinila hrvatska specijalna policija iz sastava Antiterorističke jedinice iz Lučkog u akciji “čišćenja terena” pored pruge Zagreb – Knin – Split, kojom je sutradan trebao proći “voz slobode” sa predsjednikom države Franjom Tuđmanom. Bez obzira na to utvrđenje hrvatski generali su u žalbenom postupku oslobođeni optužbe zbog nekih drugih “igara” međunarodne zajednice.
U Hrvatskoj su za zločin u Gruborima, pod izuzetno snažnim pritiskom međunarodne zajednice, tek 2009. procesuirali petoricu bivših pripadnika specijalne policije, ali su na kraju svi bili oslobođeni u nedostatku dokaza, odnosno zbog “zavjeta ćutanja” pripadnika pomenute jedinice.
U selu Plavnu u avgustu 1995, pored pomenute šestorke iz saseoka Grubori,, ubijeno je još 25 mještana, svi srpske nacionalnosti, prosječne starosti preko 71 godinu, među kojima je sedam žena, za koja ubistva do danas takođe niko nije odgovarao.
U selu Plavnu, po popisu stanovništva iz 1991. živjelo je 1.729 žitelja, među kojima je bilo 1.708 ili 99,3 procenta Srba. A prema popisu iz 2011, u tom selu je živjelo 253 žitelja, bez odrednice o nacionalnom sastavu. U zaseoku Grubori od 25. avgusta 1995. niko ne živi.
Znaju izbjegli Gruboričani da “sunce tuđeg neba ne greje tako ko što ovo greje” ali se sjećaju i poziva prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana od 5. avgusta 1995. “pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava,…” i da su oni koji su ga poslušali bili prevareni i ubijeni.
A kako da vjeruju i njegovom nasljedniku kad sudovi njihove države ni nakon 25 godina nisu u stanju (ne žele) da bilo koga osude za najstrašniji i najnesporniji ratni zločin kakav je ovaj u Gruborima.
