Potpredsjednik hrvatske Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava Boris Milošević (46) iz srpske zajednice sudjelovat će na proslavi godišnjice “vojno-redarstvene operacije Oluja 5. avgusta u Kninu”, slavodobitno je 30. avgusta o.g. obnarodovao hrvatski premijer Andrej Plenković, što je postala udarna vijest u regionu a i šire.
Od hrvatskog premijera doznajemo da ne očekuje od Milorada Pupovca dolazak u Knin na proslavu, jer da mu je u prvom planu bilo da u Kninu budu svi članovi Vlade, a naveo je i da će ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved biti na obilježavanju zločina koji je počinjen u Gruborima nakon Oluje.
Šta to Hrvati slave 5. avgusta?
Pema službenom državnom narativu, zapisanom u saborskoj “Deklaaciji o Oluji” iz juna 2006, tom akcijom “oslobođen je teritorij koji je četiri godine bio pod okupacijom na kojem su srpske paravojne snage i snage Jugoslavenske narodne armije provodile velikosrpsku osvajačku i zločinačku politiku Slobodana Miloševića, ‘etnički čisteći' okupirane prostore od hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva, zbog čega je ta akcija bila opravdana, nužna i pravedna ratna operacija”.
Za Srbe iz Krajine hrvatska akcija pod kodnim nazivom “Oluja” je agresija na srpsku oblast Krajina, u sastavu tadašnje RSK, izvršena uprkos činjenicama da je ta oblast bila pod zaštitom UN (sektori „Sever” i „Jug”) i da su predstavnici RSK samo dan ranije u Ženevi i Beogradu prihvatili prijedlog međunarodne zajednice o mirnom rješenju sukoba, koja je rezultirala izgonom više od 220.000 domicilnih Srba i likvidacijom najmanje 1.872 njihova sunarodnika, od kojih je 65 procenata civila i 30 procenata žena, uglavnom starije dobi, dok su njihova imanja (uključujući i njihove crkvene, kulturne i istorijske objekte) devastirana.
I Međunarodni sud pravde je u presudi iz februara 2015. operaciju “Oluja” kvalifikovao kao akciju etničkog čišćenja, koja u objektivnom smislu ulazi i u sferu genocida (actus reus), dok je prema presudi Pretresnog vijeća Haškog tribunala ta akcija kvalifikovana kao “udruženi zločinački poduhvat, na čelu sa predsjednikom države, čiji je cilj bio prisilno i trajno istjerivanje Srba sa područja Krajine”.
Nema nikakve dileme da će prisustvo potpredsjednika vlade iz srpske zajednice, hrvatska pretstaviti da su konačno i Srbi priznali zvanični državni narativ o akciji “Oluja” kao “opravdanoj, nužnoj i pravednoj ratnoj operaciji” a zauzvrat da će se na komemoraciji u Gruborima šestorici mučki ubijenih Srba dvadesetak dana od početka te akcije pojaviti hrvatski ministar branitelja.
Ubistvo civila u Gruborima ni do sada nije bilo sporno ni za međunarodne ni za domaće sudove i organizacije za ljudska prava, iako su Hrvati morbidna ubistva staraca prikazivali kao obračun za zaostalim “četničkim bandama” i za koji zločin još niko nije osuđen.
Paritet i obostrani civilizacijski gest bi bio da su predstavnici Srba otišli na sve ili neku komemoraciju hrvatskim žrtvama.
U ime kojih Srba B. Milošević odlazi na proslavu “Oluje”?
U ime nas krajiških svakako ne. Njegov odlazak u Knin na proslavu “zločinačke akcije”, koliko mi je poznato, nijedan prognani Srbin iz Krajine neće podržati.
Ovakav gest SDSS-a, koji stoji iza ovog sporazuma, neminovno dovodi i do pitanja kakva je veza između nas prognnih krajiških Srba i onih iz ostatka Hrvatske?
Zajednički su nam korjeni, a većini i stari zavičaj. Sve drugo nas razlikuje i udaljava jedne od drugih. Od onih, iz generacije B. Miloševića, koji su se rodili, školovali i svo vrijeme živjeli van Krajine, mnogi od njih i ratovali protiv sunarodnika, moglo se i očekivati da će jednog dana, pod žestokom državnom planskom indoktrinacijom, prihvatiti zvanični narativ i o akciji “Oluja”. Trebalo je sačekati da stasa jedan drugi Milošević, koji će popravljati “grijehe” onog prvog i koji će “imati želudac” da sve to proguta i probavi za dobrobit svoje (srpske) zajednice.
Ne sumnjam da će i u narednom koalicionom ciklusa HDZ-a i SDSS-a, kao i u nekoliko predhodnih, doći do poboljšanja životnih uslova rijetkih pripadnika srpske zajednice (neko će dobiti struju, neko vodu a neko i put…). Ni to nije malo. Ali to je država Hrvatska, članica EU i NATO-a, za svoje građane i državljane kroz predhodnih 25 godina morala da obezbijedi i bez koalicija sa “srpskim manjincima” i bez uslovljavanja da prisustvuju proslavi akcije koja je dovela do skoro potpunog zatiranja srpske zajednic u Krajini.
Mnogi su se Srbi od devedesetih, koji su živjeli u Hrvatskoj, izvan Krajine, pod raznoraznim pritiscima, pohrvatili i pokatoličili. Po meni je i to poštenije nego i dalje “glumiti” Srbina koji će svojim (ne)promišljenim gestom anulirati rezultate nas prognanih Krajišnika pred međunarodnim sudovima i organizacijama za ljudska prava u dokazivanju da je “Oluja” genocidna akcija.
Taj gest B. Miloševića neće opravdati ni eventualni dolazak njegovog “političkog oca” Milorada Pupovca među prognane sunarodnike na obilježavanje Dana žalosti, koji će s održati dan ranije na Rači.
