U tekstu „Lažne nade u bakljade“, objavljenom u „Politici“ od 14. marta ove godine („Pogledi“), autor Željko Lj. Krstić, pišući o nastanku militantnih navijačkih grupa, između ostalog navodi: „Jedan broj njih vodi poreklo iz izbegličkih porodica. Reč je o deci koja su se teško integrisala u ovdašnju sredinu“.
Ne poričem iznesenu tvrdnju autora da među militantnim navijačkim grupama ima i onih koji vode porjeklo iz izbjegličkih porodica. Međutim, ne slažem se sa stavom autora da je riječ o djeci koja su se teško integrisala u ovdašnju sredinu. Naime, smatram da nije korektno upirati prstom samo u izbjegličku djecu, a to iz razloga što „izbjeglička djeca“ u ukupnom učešću u militantim navijačkim grupama ne čine ni okosnicu ni većinu. Takođe, smatram da u te grupe ne ulaze oni koji se nisu adaptirali na novu sredinu, već, naprotiv, oni koji se uklapaju u moderne navijačke trendove i u Srbiji i u regiji, a moglo bi se reći i u cijelom svijetu, i u zemljama gde ima izbjeglica, ali i u zemljama gde ih uopšte nema.
Zamjeram autoru što, kada je već spomenuo izbjeglice, nije iznio i podatke iz kojih drugih socijalnih sredina dolaze pripadnici tih militantih navijačkih grupa.
Mi izbjeglice smo ovu tvrdnju i stav autora doživjeli kao prebacivanje krivice za jednu negativnu društvenu pojavu na nas, tj. na izbjegličku populaciju, zbog čega su mi se mnogi i obratili po objavljivanju spornog teksta i sugerisali da reagujemo jednim umjerenim demantijem.
Mi ljudi iz krajiškog izbjegličkog korpusa osuđujemo postupak pripadnika militantnih navijačkih grupa, ma iz koga god socijalnog miljea poticali. Ali istovremeno želimo naglasiti, da je na našu radost i zadovoljstvo, mnogo više djece iz izbjegličke populacije uspešnih građana i zemlje Srbije i mnogih zemalja širom svijeta, gde su nakon „bljeskova“ i „oluja“ našli novi zavičaj. Podjednako su uspješni na svim poljima: sportskom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, komunikacijskom…
Mi iz starije izbjegličke populacije smo ponosni na ovu uspješnu, daleko brojniju, grupaciju naše djece. Ponosni smo na njih jer znamo u kakvim uslovima su odrastali. Ostavši bez zavičaja, imovine i solidnog standarda, i mi i naša djeca bili smo prinuđeni, a da bi se održali na površini života, da budemo radišniji, mudriji i dovitljiviji od domicilnog stanovništva. U toj svakodnevnoj životnoj borbi za pozicije u novim sredinama i naša djeca su se ponašala časno.
Zadnjih nekoliko godina, pored Srbije i Republike Srpske, gde navjiše boravim i gde ima najviše krajiških izbjeglica, proputovao sam deo evropskog, sjevernoameričkog i australskog kontinenta i posjetio mnoge krajiške zajednice i udruženja i sa ponosom mogu reći da su nam djeca, u pravilu, i u tim sredinama uspješna na svim poljima, što malo po malo, korak po korak, ali u kontinuitetu popravlja onaj negativni imidž Srba, generalno, iz devedesetih prošlog vijeka.
Ovakvi neodmjereni napisi, makar pisani u dobroj namjeri, našoj izbjegličkoj populaciji, posebno našoj djeci, nanose štetu u sredinama gdje živimo, jer bi naše komšije mogle poistovjetiti i dobru djecu sa nekolicinom „neprilagođenih“.
Beograd, 15. marta 2012.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
