* Život iz Legije stranaca prikazan je u samo jednoj sceni * U filmu nema bijega, uhićenja, osude i oslobađajuće presude * Nema brijunskog sastanka ni srpskih žrtava * Umjesto avanturista i alfa mužjaka dobili smo dosadnjakovića bez grijeha
Nakon deset godina priprema, četiri mjeseca snimanja, nakon produkcije koja je uključivala stotine glumaca, postrojbe HV-a i koštala – barem iz javnih izvora – gotovo dvadeset milijuna kuna, u Puli je u subotu konačno svjetlo dana ugledao “General” redatelja Antuna Vrdoljaka.
Hrvatska je publika konačno imala prilike vidjeti najskuplji i ideološki najpriželjkivaniji hrvatski film 21. stoljeća, film kojemu je cilj bio hrvatskim poreznim obveznicima dati pravovjerni, patriotski ep. A nakon što su pulska publika i politički who is who vidjeli biografski film o Anti Gotovini, može se mirno reći da nitko baš nije dobio ono što je od Vrdoljakova filma očekivao.
Ako je netko očekivao emocionalno intrigantan biografski film o jednako intrigantnom čovjeku, nije ga dobio. Ako je netko očekivao ratni film s puno pucnjave i pobjeda, i toga je u filmu malo. Oni pak koji su od filma očekivali karikaturalni treš, i oni su dobili malo. Ne zato što film o Gotovini nije treš – jer najčešće jest. Nego zato što taj treš ni u jednom trenutku ne postaje baš do kraja smiješan, već uglavnom ostaje tek tugaljivo jadan.
Nema velikih epizoda
Vrdoljakov je “General” – ukratko – ispunio samo jednu svrhu. Ta je svrha ideološka. Cilj ovog filma je bio taj da bude ideološki performativ, da ritualno oblikuje službenu verziju hrvatske novije povijesti kroz lik idealnog hagiografskog reprezentanta. A kao i svi filmovi kroz koje trbuhozbori ideologija, i “General” je suh, siv i dosadan. Filmska verzija Vrdoljakova filma koja je prikazana u subotu u Puli bitno je sažeti ekstrakt planirane osmosatne TV serije i sadrži 2 sata i 43 minuta – dakle, oko trećinu – ukupnog materijala. Treba reći odmah da u filmu velikih dijelova Gotovinina života nema. Njegov život u Legiji stranaca odrađen je samo jednom scenom.
Njegova života u ambijentu pariškog kriminalnog polusvijeta u filmu uopće nema. Najneobičnija je scenaristova odluka da u filmu uopće ne bude Gotovinine haaške epizode – ni bijega, ni hapšenja, ni prvotne osude, ni finalnog oslobođenja. Vrdoljak je time iz biografije vlastitog junaka istjerao njen svakako najspektakularniji dio, što je samo jedna od mnogih neobičnih odluka koje je autor filma donio.
Cijeli haaški aspekt filma Vrdoljak odrađuje isključivo kroz dokumentarne snimke TV dnevnika koje koristi kao flash forward. S takvom scenom film i počinje: Gotovinu hapse u Španjolskoj, osuđuju ga prvostupanjski na robiju, a te snimke prati naracija glavnog junaka u kojoj narator Gotovina snatri i zamišlja “šapat svoje majke”. U tom trenutku, radnja se vraća u Pakoštane, ali i Haag, kao i postupak korištenja naratora, potpuno iščeznu iz filma. Naratorski off – koji se na početku čini kao vezivo filma – više nećemo u filmu čuti.
Ratni put
U Pakoštanima, pak, vidimo scenu koja je u Vrdoljakovoj interpretaciji ishodišna za kasniji generalov lik. Kao dijete, Gotovina nije poslušao upozorenje minera, pohrlio je prema mini, a majka – koja ga je pokušala spasiti – stradala je od mine. Jedan od mještana zdvojnom mineru veli: “Nisi ti kriv. Kriv je mali”. Ta je krivnja očito trebala biti pogonski motiv koji budućeg legionara tjera na lutanja i pustolovine, pomalo nalik krivnji zbog bratove smrti pod cirkularom koja u filmu “Walk The Line” progoni Johnnyja Casha. No, Vrdoljak za razliku od Jamesa Mangolda u “Walk the Line” taj motiv potpuno zaboravi i s njim kasnije u filmu ne napravi ništa.
Nakon tog uvoda, film prikazuje Gotovinin pokušaj da kao mladac prebjegne brodom u Italiju. U toj – jako loše režiranoj – sceni Gotovinu glumi Nikola Baće. Kako smo ranije vidjelu u TV insertima i stvarnog Gotovinu, a i Gotovinu dijete, te kako u toj sceni vidimo drugog glumca kako glumi Gotovinu mladca, nepripremljen gledatelj bude potpuno zbunjen kad se u naslovnoj ulozi nakon pola sata konačno pojavi Goran Višnjić.
On se pojavi u sceni u kojoj ga već vidimo kako ratuje u Africi za Legiju stranaca. Tu se Gotovina puškara s nekim nedefiniranim Arapima, a sam Gotovina biva ranjen, pa ga šalju za instruktora u Kolumbiju. Tamo će prije isteka četvrtine filma upoznati buduću prvu ženu Ximenu (Jasmina Lord), te je zavesti tako što će joj citirati Shakespearea na hrvatskom. Slijedi nekoliko sapuničasto karikaturalnih scena ljubavi i ljubomore nakon kojih Ximena ispada i iz filma i – zaključujemo – iz generalova života. Gotovina od hrvatskih emigranata uzgred dozna da se u Hrvatskoj sprema rat te obznani ženi i kćeri da ide braniti tamo neku domovinu u kojoj nije bio 20 godina.
Gotovinu idući put vidimo u zagrebačkog regrutnom centru kako čeka na registraciju i oružje, a narednih par scena upoznat ćemo i druge hrvatske generale koji će u filmu imati bitnu ulogu: Antu Rosu (Boris Svrtan), Domazeta Lošu (Tarik Filipović), te Janka Bobetka (Mustafa Nadarević). Bobetkov lik osobiti je problem filma. U Vrdoljakovoj viziji, naime, on funkcionira kao neka vrsta zamjenskog naratora koji služi tome da ispriča što se na bojištu događa te da izgovori redateljeve političko-komentatorske opservacije. Tako je najpoznatiji ratni zapovjednik hrvatskog rata 90-ih sveden na starca iz Muppet Showa koji grintavo komentira TV vijesti.
Idućih sat i pol filma prati Gotovinin ratni put: Slavoniju, sektor Jug, zapovijedanje livanjskim bojištem u BiH, operaciju Maslenica te zaokruživanja Knina preko vrhova Dinare. Gotovina je pritom – pošto je riječ o hagiografiji- prikazan kao svetac. Zarobljene vojnike tretira s poštovanjem. Ne da da ikom dlaka padne s glave. S vojnicima za Badnjak po cičoj zimi pjeva božićne pjesme na položaju. Kad čuje da neki vojnik defetistički govori o Tuđmanu i političarima u Zagrebu, prekori ga, ali mu i oprosti, jer “nije red da se nekog šalje u vojni pritvor na Božić”.
Bezgrešne djevice
Strateški je veleum. Kad reorganizira zapovjedni lanac na livanjskom frontu, Lošo mu udivljeno veli “pa to je sektorsko modularni sustav!”. Kad shvati da ne može Knin napasti frontalno, probije diljem Dinare planinske putove da bi iznad Knina doveo tenkove. U toj biografiji sveca jedini pomalo nesvetački dio su žene. No, u Vrdoljakovoj viziji i one su bezgrešne djevice, virgo immaculate. Tako TV novinarku Vesnu Karuzu Gotovina zavodi konverzacijom o smrti u džipu. U idućoj je sceni vidimo kako se od njega tronuto zavazda oprašta, a od onog što je bilo između nismo vidjeli ništa. Naslovni general možda jest ženskar, ali u Vrdoljakovom filmu on je kao sveti Josip: sve se dogodi bez grijeha.
Vrdoljaku je – ukratko – trebalo 170 minuta da protrči kroz život generala i haaškog uznika. Ali – unatoč tih 170 minuta, postoji sijaset stvari o kojima ne saznamo ništa. Zašto se Gotovina kući nije javio 20 godina? Ne znamo. Zašto baš Legija stranaca? Ne znamo. Što je bilo s Ximenom? Nemamo pojma. Svog brata Gotovina nakon 20 godina sretne kad je već u odori, slučajno. Zašto? Što je obitelj o tome morala misliti? Kad je Gotovina prvi put pobjegao pred Haagom, što je mislio? Zašto je to mislio? O ni jednom od tih potencijalno intrigantnih dramskih čvorišta ne saznamo ni bijele.
Vrdoljak je gestom autocenzure iz Gotovinina života prebrisao sve mesnato, intrigantno, uzbudljivo, prokrvljeno, sve što zvuči opasno, pustolovno i što svjedoči o živom čovjeku. Umjesto filma o avanturistu, napravio je pravovjerni filmski bjelanjak. Takvim je – što je paradoks – napravio i svoj glavni lik. Što god čovjek mislio o Gotovini, njegovoj ratnoj ulozi, životnom stilu ili poduzetničkim pothvatima, ne može se poreći da je pakoštanski general čovjek s očitim uličarskim šarmom, alfa-mužjačkom karizmom i prirodnom bistrinom. Tog i takvog junaka Vrdoljak je pretvorio u pompoznog, zamornog dosadnjakovića koji snatri o majkama u oblaku, citira klasike i izgovara rečenice u aoristu.
Vrdoljak je redatelj koji je uvijek bio sklon tome da film pobrka s kolumnom. Njegovi filmovi uvijek su imali manu prekomjerne glagoljivosti, a njegovi dijalozi nerijetko su bili servisno sredstvo da Vrdoljak kroz usta lika izgovori što misli on. Ta trajna redateljeva mana u “Generalu” ide do krajnosti, a osobita žrtva te logoreje je lik Bobetka koji sav film mudruje poput penzionera u kavani. Nije bolji ni Višnjićev Gotovina, koji diljem filma sipa spomenarske mudrosti o ratu, domu i vojničkoj sudbini.
Premda je na Vrdoljakov film potrošeno oko tri milijuna eura samo javnog novca, on nažalost unatoč tome na trenutke izgleda – pa, siromaški. Tako Gotovina kao mornar plovi na teretnjaku do Amerike, a scena se zbiva na brodu lokalne kabotaže kakvim se na Šoltu nose boce plina. Kad su ratne scene posrijedi, film nema ni jedne prave masovke. Premda je na špici potpisana sva sila vojnih konzultanata, ratne se scene nisu sastale s mozgom. U jednoj od njih – recimo – dvije postrojbe nalete jedna na drugu u gustoj šumi, a srpska se preda – “jer je opkoljena?”.
Partizanske epopeje
Sve ove izvedbene mane bile bi dostatne da diskreditiraju Vrdoljakovu profesionalnu papazjaniju. No, na kraju treba reći i to da “General” povijesno i politički nije pošten film. Onaj tko bi po “Generalu” sudio, zaključio bi da ni jedan hrvatski vojnik nikad nije ubio civila ni zarobljenika. Da u ratu nije stradala ni jedna srpska kuća ni pravoslavna crkva. Dok srpski vojnici Hrvatima režu vratove i kopaju oči (što i jesu, nerijetko), Hrvati “paze da ne zaprljaju uniformu”. Zarobljenike ne muče induktorskim telefonima, nego dugim političkim prodikama.
U filmu Vrdoljak spominje brijunski sastanak i prikazuje Gotovinu kako na njega ide, ali nikad ne spominje što se tamo pričalo. Gotovina namjerno ne želi poslati “svoju najdražu četvrtu” na Knin jer je Dalmatincima vruća krv pa će biti svega. Umjesto tog on šalje Zagorce. Pljačke nakon Oluje prikazane su samo u jednoj jedinoj sceni – bez ubijanja, a i u njoj čestiti hrvatski časnici zgranuto pošalju vojnike da pohapse pljačkaše. Traktorski egzodus Srba je prikazan. Ali, i u toj je sceni moralna vertikala starac (Krunoslav Šarić) koji silazi s traktora i vraća se kući, jer ne može napustiti kuću i sinov grob. Ovi drugi mogu, veli, jer “ne napuštaju svoje kuće, nego državne, oficirske stanove”.
Kad se Vrdoljakov film pripremao i snimao, mnogi su pisali i držali kako će “General” biti ekvivalent partizanskim epopejama iz 70-ih, skupim filmovima koji su nastajali onda kad i zato što se tadašnji sistem – kao i sadašnji – suočio s krizom legitimiteta. Treba odmah reći, ta usporedba nije dobra.
U nekoj usporednoj kronologiji, Vrdoljakov “General” nije film iz 1973. ili 1976., nego film iz 1947. Njemu pandan nisu “Sutjeska” i “Vrhovi Zelengore”, nego staljinistički filmovi u kojima Staljin dodirom ruke popravlja traktor, a mudre pravorijeke izriču brkati komesari partije. To je točka na povijesnoj lenti na koju je s “Generalom” pristigao domaći film.
Povezani tekstovi
