Posmrtni ostaci španjolskog diktatora Francisca Franca mogu se ekshumirati i preseliti na drugo mjesto, presudio je španjolski Vrhovni sud krajem prošlog mjeseca. Španjolska socijalistička vlada, na vlasti od lipnja 2018., htjela je do kraja 2018. maknuti Francove posmrtne ostatke iz mauzoleja u Dolini palih, udaljenog 40 kilometara od Madrida, u kojemu se nalaze posmrtni ostaci približno trideset tisuća poginulih, uglavnom frankista, uz nešto malo njihovih republikanskih protivnika, u tamošnjem Građanskom ratu 1936.-1939. godine.
O Dolini palih (Valle de los Caídos) govorilo se mnogo devedesetih, kada je predsjednik dr. Franjo Tuđman u nekoliko navrata predložio da se upravo po španjolskom modelu pomiješaju kosti poginulih na Bleiburgu i u Jasenovcu. Francisco Franco tamo je pokopan nakon svoje smrti 1975., a mauzolej su djelomično izgradili politički zatvorenici njegovog režima. U novije vrijeme privlači brojne turiste i desne simpatizere. Sada je Vrhovni sud, osim dozvole za ekshumaciju, odbio i zahtjev obitelji Franco da se tijelo diktatora sahrani u katedrali Almudena u središtu Madrida. Umjesto toga, Francovo tijelo bit će pokopano na groblju Mingorrubio, sjeverno od Madrida, gdje je pokopana i njegova supruga.
Tako je u Španjolskoj. Ali i u Hrvatskoj se nedavno ponovno pojavila ideja izgradnje svojevrsne Doline palih, ovdje bi to bilo mjesto gdje bi se nalazili posmrtni ostaci žrtava totalitarnih sustava, a već postoji i ime, koje glasi: Svehrvatski grob.
Ideja dolazi od Mile Bogovića, umirovljenog ličko-gospićkog biskupa, koji je prvi put prije nekoliko godina govorio o izgradnji svehrvatskog groba, ali ubrzo je priča potonula u zaborav. Da bi ponovno uskrsnula prije nekoliko tjedana, kada je Mile Bogović uputio novi apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti svehrvatski grob ili groblje.
“S ovoga mjesta apeliram na državne i crkvene vlasti da, svaka na svom području, odlučno pokrene to pitanje i počne ga napokon sustavno rješavati. Crkva je tu bez države nemoćna. Bio čovjek domobran, ustaša, partizan, četnik, fašist, komunist – on nikada i nigdje nije otpad, a smrću se gubi svaki razlog neprijateljstva i osvete”, iznova je Bogović apelirao na ovogodišnji Dan hrvatskih mučenika na Udbini.
Njegov apel podržao je i utjecajni katolički tjednik Glas koncila, kao i nekoliko biskupa. Nimalo čudno jer bi ondje bile pokopane žrtve komunističke odmazde, i eventualno, još poneko.
Dio projekta crkva mučenika
Projekt Svehrvatskog groba zamišljen je kao sastavni dio projekta Crkve hrvatskih mučenika. U Drugom svjetskom ratu, i još više poslije njega, mnogi su pobijeni bez suda i bačeni u jame, rovove i jazbine, drugim riječima, nisu pokopani kao ljudi, reći će Mile Bogović u razgovoru za Nedjeljni. Očekuje se da se te odbačene žrtve ekshumiraju i pokopaju: one za koje se uspije saznati ime i adresu da se pokopaju na obiteljskim grobljima, a druge, kojih će biti daleko više, na jednom mjestu koje možemo nazvati Svehrvatski grob – a može i drukčije – gdje bi im bilo zagarantirano poštovanje i dužna pažnja.
“Predlagano je od početka da to bude na Krbavskom polju, u povijesnom i zemljopisnom središtu Hrvatske, podno Crkve hrvatskih mučenika. Neke predradnje su već učinjene, što se može vidjeti i na priloženim idejnim rješenjima. Ondje bi se, dakle, pokopale neidentificirane žrtve iz svih naših grobišta. Svaki tko ima nekoga svoga među tim neprepoznatim, mogao bi pomoliti se ondje i zapaliti svijeću. Znadem što to znači jer sam i sam na blagdan Sviju svetih veoma tužan što ne znam ni jamu ni grabu, a kamo li grob, gdje bih zapalio svijeću za svoje pobijene”, kaže umirovljeni biskup gospićko-senjski.
Bogović će dodati kako sve civilizirane zemlje imaju neku zajedničku grobnicu, a uglavnom su to vojnička groblja jer je gotovo nezamislivo da u miru netko bude nepokopan. Napokon, dodat će i kako je iz grčke književnosti poznato da je Antigona znala da svoj život izlaže ako pokopa ubijenog brata, ali je ona ipak to učinila. A dotaknuo se i Francisca Franca: “Franco sigurno neće završiti na otpadu. Kad bi se to dogodilo, trebali bismo svi ustati i tražiti da se pokopa kao čovjek”.
Prva postaja križnog puta
Kako bi izgledao Svehrvatski grob? Jedan od uzora je Groblje mira koje se nalazi u Bilima, između Širokog Brijega i Mostara, a predstavlja grobaljski kompleks i memorijalni centar.
Zamišljeno je kao skupno mjesto svih žrtava iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata i žrtava ubijenih u vrijeme komunističkog režima. Prema idejnom arhitektonskom rješenju gabaritima i izgledom, podsjeća na američko nacionalno groblje Arlington, međutim, realizaciju ovog projekta pratile su kritike prema kojima se radi o svojevrsnom antipodu Partizanskog groblja u Mostaru.
Drugu varijantu – a kako se može neslužbeno čuti, istoj je skloniji i Bogović – predložio je Ivan Ive Vukić iz Gospića. Vukić je predložio da se svehrvatski grob izgradi u Podudbini na prostoru oko crkve Sv. Marka Groba, i kako je pojasnio, “u arhitekturi građevine prepoznaje se hrvatski slog građenja od starohrvatskih crkava do današnjih dana”.
Svehrvatski grob ima natkriven trijem polukružnog oblika i simbolizira hrvatski grb, dok kripta oblikom podsjeća na hrvatske srednjovjekovne utvrde. U kripti je smješten sarkofag koji oblikom podsjeća na sarkofage prvih arheoloških otkrića pokopanih Hrvata. Cjelovit arhitektonski izražaj simbolizira glagoljsko slovo A, tri božanske osobe: Oca, Sina i Duha svetoga. Uz građevinu svehrvatskog groba prva je postaja križnog puta, a zadnja je uz CHM na Udbini.
Na prostoru oko građevine bit će uređeno više mjesta za paljenje svijeća za duše pokojnika, što će se riješiti posebnim projektom.
“Premda se građevina izgledom oslanja na hrvatsku tradiciju građenja, te iz nje zrači patina minule dobi, zbog cijene neće biti građena klasično od kamena, drveta i opekarskih proizvoda, već od suvremenih materijala: betona, hidro i termičke izolacije, aluminija i sl. i u gradnji će se primijeniti suvremena tehnologija”, piše u Vukićevom prijedlogu.
U natkrivenom trijemu na punim zidnim plohama bit će naslikani prizori iz hrvatske povijesti, ili će biti postavljene slike na kojima su slični prizori, a u otvorima kolonada nalazit će se kipovi hrvatskih vitezova duha i čvrste pesnice. Parapetni zid na krovu trijema može se izgraditi u obliku kruništa na tvrđavama, a na unutarnjem rubu krovišta do dvorišta, postavili bi se kipovi svetaca ili kipovi hrvatskih ratnika od prvih hrvatskih tragova postojanja do danas, pa se i preko ovih motiva simbolizira naše hrvatsko trajanje i opstanak na ovim prostorima.
“Prozori kripte bili bi ostakljeni vitrajima tamno crvene i plave boje, pa bi zagasito crveno plava svjetlost stvarala posebno mističan ugođaj kod posjetitelja. U takvom ozračju popraćenom zvučnim efektima posjetitelj bi duboko proniknuo u sebe, osjetio dužno poštovanje prema mučeništvu i smisao u putu, a ne u prolaznosti ispraznog ovozemaljskog života”, glasi vizija Ivana Vukića.
Problem je to što izgleda kako postojeća HDZ-ova vlast u državi nije pretjerano zagrijana za ovu crkvenu inicijativu, koju su – treba podsjetiti – decidirano podržavali u predizbornoj kampanji 2016. godine. Na to upozorava biskup Bogović, koji će kazati kako očekuje “da se sve bačene kao otpad u jame i rovove ekshumira i pokopa ih kao ljude”.
Zatim je nastavio: “Vidi se u kakvom smo ćorsokaku pa nije ni čudno da se ni u Saboru ni na Vladi ne raspravlja o tome kako pokopati nepokopane i bačene u smeće. Očekujemo da najviše državne institucije preuzmu inicijativu te da odrade svoju civilizacijsku obvezu, ako se već ne osjećaju da to trebaju učiniti i u kršćanskom duhu.
Crkva sama na tom polju nema prava ni mogućnosti samostalno djelovati, ali će ponuditi rado suradnju. Mi kršćani vjerujemo da nas je Bog stvorio na svoju sliku i da nitko od ljudi ne smije pogaziti tu sliku i baciti je na otpad. Javni pokop na neki način bi to i javno očitovao. To je ‘krbavska’ bitka za ljudsko dostojanstvo svake žrtve bez obzira na kojoj strani poginula i kojem narodu pripadala”.
“Ne raditi probleme gdje ih nema”
Mile Bogović već dugo slovi kao pripadnik desnog, nacionalističkog krila u ovdašnjoj Katoličkoj crkvi. Ali u svojem pismu je decidirano istaknuo kako se ne radi o planu “krajnje desnice”, i dodao da bi na tom mjestu mogli biti sahranjeni domobrani, ustaše, partizani, četnici, fašisti, komunisti. U tom slučaju, svjestan je i Bogović, izvjesno je da bi ovu ideju napali svi, lijevi, desni i Srbi. No uvjeren je kako to ne znači da bi zbog takvih napada trebalo odustati, kao što je Tuđman odustao od ideje da u Jasenovcu budu posmrtni ostaci pripadnika NDH i NOP-a.
“Imamo dosta problema pa je opasno praviti ih i ondje gdje ih nema. Znade se tko su ti kojima je oduzeto ime i osobnost. To su oni koji su se našli među ‘poraženim snagama’. Njih se nije smjelo pokopati, o njima govoriti, bacani su duboko, katkada i živi, zazidavani u rovovima da nitko ne otkrije to pobjedničko zlodjelo.
To su oni koji na poratnim popisima žrtava nisu ni registrirani, nisu smatrani ljudima nego kao otpad i smeće. Zar još danas treba govoriti da takvi postoje i da nas zovu da ih pokopamo kao ljude? Pokopati sve mrtve nije rehabilitacija onih koji su činili zločin, nego priznanje da su i oni ljudi i da stoga imaju pravo na ljudski pokop. Politički protivnici, u miru i ratu, ne gube osnovna ljudska prava’, drži Mile Bogović.
Idemo konkretno: da li bi u Svehrvatskom grobu mogli biti pokopani Ante Pavelić, Maks Luburić ili Tito?
“Kad bi njihova mrtva tijela bila bačena u jame, a u ekshumaciji ne bi bili prepoznatljivi, mogli bi i oni doći u taj grob. Jasno je da spomenuti ne pripadaju toj kategoriji. Žalosno je da se u našem društvu treba preznojavati dokazujući da svakog mrtvog čovjeka treba pokopati kao čovjeka i nikoga se ne smije baciti na otpad ili u smeće. Netko će reći da je to skupo. Za neke stvari treba imati sredstva. Vjerujem da bismo za tako human posao dobili pomoć iz fondova EU jer je Europa već jasno osudila komunističke zločine.
Drugi će reći da je to prošlost, a trebamo se okrenuti budućnosti. To nije prošlost nego naša sadašnjost i budućnost. Onaj koji danas niječe zločine ‘svojih’ a izmišlja ili umnaža zločine ‘njihovih’, taj će i danas gajiti veliku otpornost prema istini i veliku sklonost prema laži. Ako netko danas brani pravo pobjednika na ubijanje ljudi, u miru i bez suda, onda taj prenosi u sadašnjost svoju nečistu memoriju”, vjeruje Mile Bogović.
Povezani tekstovi
