Republika Hrvatska vratit će sve novce pravomoćno osuđenim hrvatskim ratnim zločincima koje je tijekom godina država regresno od njih naplatila na ime podmirenja odšteta žrtvama njihovih zločina.
Odlučila je tako Vlada u svojoj odluci kojom se također obustavljaju svi takvi regresni postupci koji su u tijeku, brišu se zabilježbe na imovini zločinaca koje su stavljene zbog ovrha na osnovi tih odštetnih zahtjeva i slično. Također, istom odlukom trebali bi se obustaviti i svi ovršni postupci koje protiv obitelji žrtava zločina vodi Republika Hrvatska, a radi se o naplati potraživanja troškova sudskih postupaka onih žrtava koji su protiv RH pokrenuli parnice zbog naknade štete, no te su parnice izgubili, najčešće zato što nisu uspjeli dokazati da im je član obitelji ili imovina stradala u ratnim operacijama od ruku pripadnika hrvatskih Oružanih snaga (OSRH).
Načelo reciprociteta podrazumijevalo bi da se i onima od kojih je u prošlosti RH uspjela naplatiti troškove postupka također vrati novac. Vlada procjenjuje da bi za namirenje svih ovih troškova trebalo oko 700.000 eura.
Postupak u dvije faze
Naime, kako što je poznato, temeljem dvaju zakona iz 2003. godine – Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata i Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija – Hrvatska, točnije Državno odvjetništvo, je regresno tužilo osobe koje su pravomoćno osuđene za ratni zločin koji su počinili kao pripadnici OSRH, te on njih tražilo da osobno nadoknade štetu koju je RH prethodno morala isplatiti žrtvama zločina ili njihovim obiteljima.
Dakle, postupak se u praksi odvijao u dvije faze. Najprije bi neki pripadnik OSRH u kaznenome postupku bio osuđen za ratni zločin. Žrtve ili njihove obitelji bi zatim tužile RH potražujući odštetu ili po osnovi izgubljenoga člana obitelji, pretrpljenih ozljeda ili štete na imovini. Ključni dokaz žrtava da su štetu pretrpjeli baš djelovanjem pripadnika OSRH bilo bi upravo postojanje pravomoćne kaznene presude za ratni zločin te je često upravo to bio glavni kretirij kojim se sudovi vodili kod odlučivanja kod takvih tužbi.
Ukoliko bi žrtva dobila spor RH bi joj isplatila dosuđenu štetu, no zatim bi Državno odvjetništvo regresno tužilo osuđenika za taj ratni zločin te od njega potraživalo da državi plati istu onoliku štetu koju je država morala isplatiti žrtvi. S druge strane, neke od žrtava bi izgubile sporove iz raznih razloga, te bi se zatim protiv njih provodili ovršni postupci za nemale parnične troškove. Ovom odlukom, koliko smo to uspjeli iščitati, sve bi ovo bilo stavljeno van snage.
Procjena da je temeljem navedenih zakona pokrenuto od 1500 do 2000 zahtjeva, a poslije i tužbi pred nadležnim sudovima. Tek 16% tužitelja koji su bili obvezni platiti parnične troškove je platilo ili plaća te troškove. Za iznose koje Republika Hrvatska isplati sukladno uvodno navedenim propisima, Republika Hrvatska ima pravo regresa. Većina takvih slučajeva nije naplativa ni u ovršnim postupcima.
Osniva se povjerenstvo za provedbu odluke
Međutim, iako su obveznici plaćanja u teškoj socio-ekonomskoj situaciji, na većinu navedenih slučajeva nije primjenjiva Uredba o kriterijima, mjerilima i postupku za odgodu plaćanja, obročnu otplatu duga te prodaju, otpis ili djelomičan otpis potraživanja jer je navedenom Uredbom propisano da se sukladno navedenoj Uredbi ne mogu otpisati dugovi i potraživanja s osnove stečenog bez osnove.
Otpisivanje postojećih dugova kao i povrat naplaćenih sredstava kroz ovrhe i dobrovoljna plaćanja troškova postupka ima izravne učinke na socijalnu uključenost i zaštitu izravnih i neizravnih stradalnika Domovinskog rata. Također se propisuje da se će se izvršiti povrat Republici Hrvatskoj dosuđenih i već naplaćenih tražbina iz navedenih postupaka. Za provedbu ove Odluke osniva se Povjerenstvo koje čine predstavnici Ministarstva pravosuđa i uprave, Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva financija i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske”, navedeno je u obrazloženju odluke Vlade.
Među najpoznatijim slučajevima takvih regresnih tužbi koje su još u tijeku su postupci koje je RH vodi protiv bivšega MUP-ovog specijalca Mihajla Hrastova, osuđenoga zbog ratnoga zločina nad zarobljenicima na Koranskom mostu, te Vladimira Milankovića, ratnoga zapovjednika policije u Sisku, osuđenoga temeljem zapovjedne odgovornosti za zločine nad civilima u Sisku.
Povezani tekstovi
