Hrvatski advokat Predrag Trutin podnio je Prijedlog za ocjenu ustavnosti Uredbe Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriji RH i Zakonom o upravljanju državnom imovinom, a koja se tiče i nekretnina u vlasništvu privrednih subjekata iz BiH koje se nalaze na teritoriji susjedne zemlje.
U razgovoru za Klix.ba advokat Trutin je kazao da je njegova advokatska dužnost boriti se za pravdu, bez obzira na to o kome ili o čemu se radi.”Radi se o borbi za pravdu koja je univerzalan pojam i ona je pitanje koje ne zadire samo u politički ugled neke države. Ona je stvar koja dotiče svaku osobu, a ako ste po profesiji advokat čija je dužnost boriti se za pravičnost, sigurno da ćete posegnuti za legitimnim pravnim sredstvima”, rekao je on.Trutin ističe da je njegov jedini motiv zbog kojeg se odlučio na podnošenje Prijedloga za ocjenu ustavnosti navedene uredbe i zakona taj da skrene pažnju nadležnih tijela u Hrvatskoj, jer prema njegovom pravnom mišljenju, Hrvatska krši odredbe i Povelje o ljudskim pravima i Konvenciju za zaštitu o ljudskim pravima i na kraju Ustav RH.
“Ja, kao Hrvat s artikuliranom nacionalnom sviješću, kosmopolitske orijentacije i altruist ne mogu dopustiti da se događa nešto što može biti štetno po moju RH. Zbog čega da se sutra Hrvatska nađe na optuženičkoj klupi pred međunarodnim sudovima, da odgovara za štetu koju bi pričinila svojim činom trećim osobama, bez obzira na to o kome se radi”, smatra naš sagovornik.
Nekoliko nekretnina u vlasništvu pravnih osoba s područja BiH položeno je na teritoriji Makarske rivijere i predmet su javnog konkursa za davanje u zakup.
“Teško je razdvojiti pravno od političkog. Imamo nekakve sporazume, Aneks G u sporazumu. Uvijek se nastojalo multilateralnim međunarodnim ugovorom riješiti tu situaciju i druga otvorena pitanja. Ali ako to ne ide već 20 godina, zbog čega to ne bismo riješili bilateralno, pitanje po pitanje što bi dobilo lančanu reakciju i implikacije na ostale odnose”, pita se Trutin.
On ističe da nije prihvatljivo da se drži status quo, ali da nije opravdano ni da se poteže da jednostranim potezima.
“Ima nekretnina za koje pojedina tijela, unutar FBiH, misle da su njihova, a nisu nego su nečija druga. Npr. možete naići na situaciju gdje Agencija za privatizaciju BiH misli da se neke nekretnine nalaze u njihovom vlasništvu, a zapravo nisu, nego su u vlasništvu udruženja, odnosno sindikata trgovaca, građevinara itd. Tijela vlasti u FBiH moraju precizno odrediti ko je vlasnik kojih nekretnina. Ima pravnih osoba za koje je pitanje da li su neke nekretnine unesene u aktivni, pasivni ili neutralni podbilans. To su sve stvari o kojima bi BiH trebala voditi računa. Prejudicirano je pitanje za nastup u zaštiti svojih prava pred tijelima pravosuđa, legitimnim za određene vrste postupka u RH ili pred međunarodnim tijelima. U BiH se o tome nedovoljno vodi računa”, smatra hrvatski advokat.
Na pitanje šta će se dogoditi ukoliko nekretnine koje su ponuđene putem tendera dobiju svoje nove zakupce, Trutin ističe da dok traje konkurs on proizvodi pravne učinke.
“I odluka koja se donese na temelju tog tendera, ona će proizvoditi valjane pravne učinke sve dok se legitimnim pravnim sredstvima pred nadležnim tijelima ne poništi, ukine, ospori, utvrdi ništavom itd. Ovisno o tome koji će se pravni instrumentarij upotrebljavati”, kaže naš sagovornik.
On je istakao da će, ukoliko Ustavni sud Republike Hrvatske uredbu i zakon stavi van snage ili ih ukine, proizvesti pravne učinke na sve ono što je poduzimano na temelju odluke Ustavnog suda.
Za kraj razgovora, Trutin je prokomentarisao i izjavu ministra pravde BiH Josipa Grubeše koji se zahvalio Hrvatskoj zbog brige o nekretninama.
“Svako odgovara za svoje postupke, misli i ideje. Čvrstog sam stava o ovom što sam rekao i napisao. Koji su motivi i interesi utjecali na predstavnike vlasti u BiH o tome ne mogu spekulirati”, zaključio je on.
Prijedlog za ocjenu ustavnosti Uredbe Vlade Hrvatske možete pročitati OVDJE.
UREDBOM Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 36/91 – u daljnjem tekstu: Uredba)
i
ZAKONOM O UPRAVLJANJU DRŽAVNOM IMOVINOM ( „Narodne novine” broj 52/18 – u daljnjem tekstu: ZUDI ) i to samo članka 71
PRED EUROPSKI SUD U LUXEMBOURGU
i/ili
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA U STRASBOURGU
Autor ovoga teksta smatra da je predmetnom Uredbom i čl. 71. ZUDI povrijeđeno ustavno pravo iz članka 16., 48., 49., 50., 88. i 145. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90,135/97,8/98-proč.tekst,113/00,124/00-proč.tekst,28/01,41/01-proč.tekst,55/01-ispr.,76/10,85/10-proč.tekst – u daljnjem tekstu: Ustav RH).
Obrazloženje
Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske određeno je da se zabranjuje raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika i pokrajina Kosova i Vojvodine (čl.1.st.1.Uredbe).
Ujedno je određeno da se predmetna zabrana odnosi i na poduzeća kao i druge pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske (čl.1.st.2.Uredbe).
Također je određeno da je Uredba privremenog karaktera i da će biti na snazi do okončanja postupka razdruživanja SFRJ (čl.4.Uredbe).
Uredbu je Vlada Republike Hrvatske donijela 17.srpnja 1991.godine pod poslovnim brojem Klasa: 940-01/91-01/05, Urbroj: 5030115-91-2, te je ista objavljena 24.srpnja 1991.godine u službenom glasilu „Narodne novine“ broj 36/91, a na snagu je stupila danom objave.
Ovakva Uredba, kao što je uvodno naznačeno, u protivnosti je s odredbama iz članka 16., 48., 49., 50., 88. i 145. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske, te ne predstavlja čin pristupanja pravnoj tečevini Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala pristupnim ugovorom i koja je dužna od 01.srpnja 2013.godine uskladiti sve pravne propise s pravnom tečevinom Europske unije.
- Članak 16. Ustava RH određuje:
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. - Članak 48. Ustava RH određuje:
Jamči se pravo vlasništva.
Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.
Strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom.
Jamči se pravo nasljeđivanja. - Članak 49. Ustava RH određuje:
Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.
Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.
Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.
Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.
Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala. - Članak 50. Ustava RH određuje:
Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti.
Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. - Članak 88. Ustava RH određuje:
Hrvatski sabor može, najviše na vrijeme od godinu dana, ovlastiti Vladu Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova djelokruga, osim onih koja se odnose na razradu Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda, nacionalna prava, izborni susstav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i lokalne samouprave.
Uredbe na temelju zakonske ovlasti ne mogu djelovati unatrag.
Uredbe donesene na temelju zakonske ovlasti prestaju vrijediti istekom roka od godinu dana od dana dobivene ovlasti, ako Hrvatski sabor ne odluči drukčije. - Članak 145.st.1.i 2. Ustava RH određuje:
Ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, izjednačeno je s ostvarivanjem prava koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom.
Pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju se u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije.
Bez obzira na ustavnopravnu mogućnost da izvršna vlast u određenim situacijama preuzima ulogu zakonodavne vlasti donoseći određene pravne propise takvu izvanrednu situaciju u ustavnopravnoj doktrini nazivamo poremećaj nadležnosti. Dakle, o upletanju ili poremećaju nadležnosti između državnih tijela govorimo kad državno tijelo koje obavlja jednu od temeljnih državnih funkcija u svom djelovanju preuzme dio nadležnosti tijela koje obavlja neku drugu državnu funkciju. U ustavnoj praksi do poremećaja dolazi u pravilu između zakonodavnog tijela i izvršnih tijela i to na štetu zakonodavnog tijela, a u korist izvršnih tijela.
Do poremećaja između zakonodavnog i izvršnih tijela dolazi u onim društvenim situacijama koje traže brzo i djelotvorno reagiranje državne vlasti, a u ustavnoj zbilji tri su osnovna slučaja poremećaja, odnosno zadiranja izvršnih u djelokrug zakonodavnog tijela: a) u slučaju nužde, kada se država nađe u opasnosti zbog vanjskih ili unutarnjih razloga (tzv. uredbe iz nužde,op.a.), b) u slučaju neposrednih ustavnih ovlasti izvršnim tijelima da propisuju svojim općim normativnim aktima određene društvene odnose (tzv. uredbe na temelju neposredne ustavne ovlasti,op.a.), c) u slučaju zakonodavne delegacije, kad samo zakonodavno tijelo prenese u manjem ili u većem obimu svoje zakonodavne ovlasti na izvršno tijelo ili tijela (tzv. uredbe na temelju zakonodavne ovlasti,op.a.).
U konkretnom slučaju kao prejudicijelno ( prethodno ) pitanje treba utvrditi koja je pravna priroda predmetne Uredbe, dakle, da li spada u uredbe iz nužde ili u uredbe na temelju ustavnih ovlasti ili u uredbe na temelju zakonske ovlasti.
U razmatranju pravne prirode predmetne Uredbe podnositelj ovog prijedloga smatra da ista ne spada u tzv. uredbe iz nužde. Naime, bez obzira što je predmetna Uredba donesena 1991.godine ista u tom slučaju ne bi bila još uvijek na snazi, a razlozi njenog donošenja bili bi sasvim sigurno naznačeni kao nužni uslijed događaja koje sada ne treba ponavljati niti naglašavati. Uostalom, već iz sadržaja čl.4. Uredbe kojom se naglašava njen „privremeni“ karakter razvidno je da ista nije donesena iz nužde, pa samim tim s lakoćom možemo zaključiti da ista ne spada u skupinu tzv. uredbi iz nužde.Ukoliko se pak smatra uredbom iz nužde tada valja naglasiti da je ista u protivnosti s odredbom čl. 17.st.1. Ustav RH jer istu nije donio Sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika.
Uredbe na temelju neposredne ustavne ovlasti jesu zakoni u materijalnom smislu koji obuhvaćaju određeno uže ili šire područje društvenih odnosa, koje je ustav izdvojio iz materije načelno stavljene u zakonodavni djelokrug zakonodavnog tijela (zakoni u formalnom smislu) i stavio u djelokrug izvršnih tijela. U konkretnom slučaju predmetna Uredba poziva se na članak 140.st.2. Ustava RH i čl.9c. Ustavnog zakona za provedbu Ustava RH („Narodne novine“ 56/90, 8/91, 31/91) pa se stječe utisak da se radi o uredbi na temelju neposredne ustavne ovlasti.
Valja istaći da Ustav Republike Hrvatske, nakon ustavnih promjena iz 2000.godine ne predviđa mogućnost donošenja uredaba na temelju neposredne ustavne ovlasti. Upravo zbog prednje okolnosti predmetna Uredba u očevidnoj je protivnosti sa Ustavom RH pa je već iz samo ovog razloga pravno osnovano za istu ustvrditi da nije u suglasnosti s Ustavom RH.
Zakonodavno tijelo može ovlastiti izvršno tijelo da donese neki opći propis ili da svojim općim propisima uredi određeni krug društvenih odnosa čije je donošenje odnosno propisivanje prema ustavu u njegovu djelokrugu. Pravni akti koje donosi izvršno tijelo u tom slučaju nazivaju se u ustavnopravnoj doktrini uredbe na temelju zakonske ovlasti.
Ustav RH izričito dopušta i podrobno uređuje opseg i pravni režim donošenja uredaba na temelju zakonske ovlasti odnosno zakonodavne delegacije. Tako svojim člankom 88. st.1. Ustav RH određuje da Hrvatski sabor može, najviše na vrijeme od godinu dana, ovlastiti Vladu RH da uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova djelokruga, osim onih koja se odnose na razradu Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda, nacionalna prava, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i lokalne samouprave. St.3. istog članka određuje da uredbe donesene na temelju zakonske ovlasti prestaju vrijediti istekom roka od godinu dana od dana dobivene ovlasti, ako Hrvatski sabor ne odluči drukčije.
Dakle, iz naprijed navedenih ustavnih odredbi apsolutno je jasno da, ako je predmetna Uredba po svojoj pravnoj prirodi uredba na temelju zakonske ovlasti, ista zbog slijedećih razloga ne predstavlja pravni propis koji je u skladu s Ustavom RH:
- predmetna Uredba regulira pitanja za koja izrijekom čl. 88. st. 1. Ustava RH Vlada RH nije nadležna, jer se radi o pitanjima utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čl. 16. Ustava RH, dakle, o pitanjima koja su u isključivoj nadležnosti Sabora i o kojim pitanjima zakonodavac odlučuje većinom glasova nazočnih zastupnika ako je na sjednici nazočna većina zastupnika. Važno je pri ovom napomenuti da je čl. 16. Ustava RH u bliskoj svezi s odredbom čl.3. Ustava, a koja odredba govori, odnosno deklarira nepovredivost vlasništva,
- predmetna Uredba nema pravnu osnovu na odluci Sabora, već se poziva na Ustav RH i Ustavni zakon za provedbu ustava, a sve ako je ista retroaktivno osnažena bilo kakvom odlukom Sabora takva njena pravna valjanost bila bi vremenski ograničena i to samo na vrijeme od najviše godinu dana (čl.88.st.1.Ustava RH). Ono što je od iznimne važnosti napomenuti je da bi u ovom slučaju predmetna Uredba po sili ustavne odredbe iz čl. 88. st. 3. Ustava RH prestala s važenjem istekom roka od godinu dana.
Svi naprijed navedeni razlozi po mišljenju autora ovoga teksta daju dovoljno osnove za pokretanje postupka ocjene ustavnosti predmetne Uredbe i ZUDI po službenoj dužnosti Ustavnog suda RH i na koncu donošenja odluke temeljem koje se ista utvrđuje da nije u skladu s Ustavom RH i samim tim ukidaju, alt. poništavaju navedeni propisi.
- Članak 48. Ustava RH određuje:
Jamči se pravo vlasništva.
Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.
Strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom.
Jamči se pravo nasljeđivanja.
Ovakva ustavna odredba jasno daje do znanja kakvu vrijednost u hrvatskom sveukupnom pravnom poretku zauzima mjesto stvarnopravnog instituta prava vlasništva. Ovu odredbu u svakom slučaju mora se tumačiti u skladu s dekleracijom sadržanom u čl. 3. Ustava RH koja pravo vlasništva uvrštava, među ostalim, u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i kao temelja za tumačenje Ustava RH.
Predmetna Uredba je upravo antipod ovoj ustavnoj odredbi, pa i samom temelju najviših ustavnopravnih vrijednosti u hrvatskom pravnom poretku. Ona sasvim sigurno ne jamči pravo vlasništva, štoviše, ona ga svojom odredbom čl. 4. uvjetuje i čini ga apsolutno neizvjesnim, što utemeljuje pravnu nesigurnost. Štoviše, iako na ovom mjestu ne treba izlaziti izvan okvira ustavnopravne rasprave, podnositelj ovog prijedloga ipak osjeća potrebu naglasiti da je ovakva Uredba izuzetno štetna za gospodarske interese Republike Hrvatske poglavito iz razloga što ista onemogućava promet nekretninama i sve one druge izvore proračunskih sredstava koji se iz inicijalno prometa nekretninama ostvaruju. Svaki propis mora imati svoj društveno opravdan i dopušten cilj. To mu i predstavlja ratio (čl.17.st.2. Ustava RH). U svakom slučaju predmetna Uredba ga nema.
- Članak 49. Ustava RH određuje:
Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.
Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.
Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.
Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.
Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.
Iz prethodno citirane ustavne odredbe razvidno je da predmetna Uredba ne predstavlja samo antipod ovakvom ustavnopravnom određenju već se stječe utisak kako je ista donesena upravo s namjerom da se ruši ustavnopravni poredak Republike Hrvatske i gospodarski napredak, kao i sve one pozitivne posljedice koje proizlaze kao rezultanta gospodarskog napretka. I više je nego očevidno da predmetna Uredba ne stvara uvjete za poduzetničku slobodu (st.1.),tržišnu slobodu (st.1.), da ne osigurava svim (u najširem smislu riječi) poduzetnicima (kao što su vlasnici nekretnina) jednak pravni položaj na tržištu (st.2.), niti samim tim potiče gospodarski napredak i kao rezultat tog napretka socijalno blagostanje (st.3.). Ovo je notorno, svakom razumljivo, pa stoga nema potrebe posebno obrazlagati.
Ono što najviše upućuje na neustavnost predmetne Uredbe je upravo njena izričita protivnost, a ne samo nesuglasje s Ustavom RH, a to je pitanje pravne sudbine stečenih prava ulaganjem kapitala. Nekada tuzemni, a nakon razdruživanja ex socijalističkih republika pripadnica ex SFRJ sada inozemni ulagatelji kapitala, predmetnom Uredbom i ZUDI njihova su prava, blago rečeno, umanjena. O tome najbolje govori čl. 1.st.1. Uredbe i zapriječene najradikalnije sankcije iz čl. 3. Uredbe. Ustav RH izrjekom zabranjuje da se prava stečena ulaganjem kapitala mogu umanjiti zakonom i bilo kakovim drugim pravnim aktom, dakle, ni uredbama kao što je predmetna Uredba. Svi, sada inozemni, ulagači koji su za vrijeme postojanja SFRJ ulagali kapital u nekretnine na teritoriju Republike Hrvatske stekli su vlasnička prava sa svim vlasničkopravnim atributima, a koja prava su, kao što je naprijed navedeno, temeljem čl. 3. Ustava RH najviše vrijednosti ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. Dakle, očevidna je protivnost predmetne Uredbe s citiranim ustavnim odredbama.
Političkim i državnim promjenama nakon raspada ex SFRJ do tada tuzemni, a nakon toga inozemni ulagači ostali su bez ustavnog jamstva iz st. 4. čl. 49. Ustava RH da će moći slobodno iznijeti dobit i uloženi kapital. To očevidno zabranjuje predmetna Uredba odredbom čl.1. uz sankcije sadržane u čl.3. Upravo je temeljna osnova ili ratio predmetne Uredbe zabrana iznošenja dobiti i uloženog kapitala.
- Članak 50. Ustava RH određuje:
Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti.
Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.
Predmetna Uredba pa čak niti jedan drugi pozitivni propis u Republici Hrvatskoj od kada ista postoji ne regulira pitanje naknade tržišne vrijednosti u situaciji kada je temeljem predmetne Uredbe došlo do ograničenja prava vlasništva zabranom raspolaganja u najširem smislu riječi. Iz stilizacije st.1. cit. ustavne odredbe vrlo je jasno da se samo zakonom, a ne uredbom kao što je predmetna Uredba, može ograničiti vlasništvo, ali i to samo uz ispunjenje drugog uvjeta, a taj je naknada tržišne vrijednosti. Oba uvjeta, dakle, postojanje zakona i naknada za ograničenje prava vlasništva po tržišnim cijenama, moraju biti kumulativno ispunjena. U konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan uvjet što samo po sebi predmetnu Uredbu čini neustavnom.
Stavak 2. cit. ustavne odredbe govori o interesima Republike Hrvatske. Takav interes mora biti de iurenaznačen, objašnjen, deklariran i tome sl., jer u protivnom ostavlja apsolutnu slobodu pravnoj anarhiji, koja za posljedicu ima apsolutnu pravnu nesigurnost što je također u protivnosti s intencijom Ustava RH. Sva ograničenja, kako se to jasno određuje u čl.17.st.2. Ustava RH, koja odredba spada u zajedničke odredbe o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, moraju biti primjerena naravi pogibelji. U čemu je veća pogibelj? Da li u održanju predmetne Uredbe i svim gospodarskim i inim štetnim posljedicama po Republiku Hrvatsku zbog onemogućavanja pravnog prometa tim nekretninama ili u njenom ukidanju i stvaranju gospodarskog i socijalnog napretka, te ostvarivanja ili bolje rečeno provođenja u djelo ustavnih jamstava i ugleda Republike Hrvatske u zemlji i svijetu?! I ovakva protivnost s odredbama Ustava RH predmetnu Uredbu čini neustavnom i samo za sebe predstavlja dovoljan razlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti i u konačnici ukidanje, alt. poništenje predmetne Uredbe, ali i ZUDI koji je pravno „oslonjen” na Uredbu i s istom čini jedinstvenu cjelinu.
- Članak 88. Ustava RH određuje:
Hrvatski sabor može, najviše na vrijeme od godinu dana, ovlastiti Vladu Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova djelokruga, osim onih koja se odnose na razradu Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda, nacionalna prava, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i lokalne samouprave.
Uredbe na temelju zakonske ovlasti ne mogu djelovati unatrag.
Uredbe donesene na temelju zakonske ovlasti prestaju vrijediti istekom roka od godinu dana od dana dobivene ovlasti, ako Hrvatski sabor ne odluči drukčije.
O predmetnoj odredbi i protivnosti predmetne Uredbe s ovom odredbom detaljnije je uvodno objašnjeno na stranici 4. i 5. ovog prijedloga, pa da bi se izbjeglo suvišno ponavljanje upućuje se na prednji tekst.
- Članak 145.st.1.i 2. Ustava RH određuje:
Ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, izjednačeno je s ostvarivanjem prava koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom.
Pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju se u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije.
Predmetna Uredba sasvim sigurno ne predstavlja pravnu tečevinu Europske unije, a nakon 01.srpnja 2013.godine ista zbog očevidne protivnosti s pravnom tečevinom Europske unije nema nikakvog opravdanja niti svrhe, štoviše, dužnost Republike Hrvatske je cjelokupan pravni sustav uskladiti sa pravnim sustavom Europske unije na što se obvezala pristupnim ugovorom. Sasvim sigurno na prvom mjestu morati će biti ukidanje predmetne Uredbe, a kako je Ustavni sud Republike Hrvatske mnogo ažurniji od Vlade Republike Hrvatske i Sabora za očekivati je žurnu odluku po ovom problemu.
U odnosu na prethodne navode glede neustavnosti Uredbe uvaženi Ustavni sud je već ranije odlučivao i o tome su donesena rješenja broj U – II – 212/1993 od 07. srpnja 1993. godine, U – II – 862/1994 od 04. studenoga 1994.godine, U – II – 767/1995, U – II – 386/1996 i U – II – 603/1996 od 11. prosinca 1996. godine, U – II – 866/1999 od 17. studenoga 1999.godine, U – II – 1104/2000 od 19. rujna 2001. godine, te U- II – 5395/2013 od 20. svibnja 2014. godine.
Rješenjem Ustavnog suda RH broj U – II – 282/1993 od 30. ožujka 1994. godine Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti članaka 5. i 9. Uredbe, rješenjem broj U – II – 799/1999 od 27. listopada 1999.godine nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti članaka 1., 3. i 4. Uredbe, te rješenjem broj U – II – 326/2000 od 12. srpnja 2001. godine nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti članka 1. Uredbe.
Kako postoji pravna osnova da Ustavni sud RH temeljem članka 54. Ustavnog zakona izmijeni svoje dosadašnje pravno stajalište to se nastavno polemizira sa sadržajem navedenih odluka ( rješenja ) te iznose novi razlozi zbog kojih bi trebalo preispitati prethodna pravna shvaćanja Ustavnog suda RH koja su bila razlogom neprihvaćanja naprijed navedenih prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti osporene Uredbe.
Nova pravna situacija
Autor ovoga teksta smatra da je donošenjem ZUDI nastala nova pravna situacija za ispitivanje predmetne Uredbe, ali i članka 71. ZUDI, koje odredbe treba ocjenjivati u kontekstu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s pripadajućim Protokolima, ali i Povelje ljudskih prava Europske unije koja je prihvaćena u Nici 7. prosinca 2000. godine, te koja je sistematizirala postojeća načela pravnog poretka Unije. Možemo sa sigurnošću navesti da su Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s dodatnim Protokolima i Povelja ljudskih prava Europske unije dva izvora temeljnih prava različitih naravi. Konvencija je izvor pravnih pravila u normativnom smislu i hrvatski je sudovi moraju primjenjivati izravno, dok je Povelja informativni izvor prava i hrvatski je ustavotvorac, kao i Ustavni sud, mora uzimati u obzir pri budućim ustavnim reformama, ali i kod, po prirodi same stvari, ocjene zakonodavne djelatnosti, odnosno donošenja propisa kao što je ZUDI.
Ovom u prilog nalazi se osnovanim navesti slučaj Internationale Handelsgesellschaft u kojem je Sud smatrao kako se valjanost mjera Zajednice ne može prosuđivati sukladno pravilima ili pojmovima nacionalnog prava te da se mogu primijeniti samo kriteriji Zajednice. Sud je, također, konstatirao da respektiranje temeljnih prava predstavlja sastavni dio općih pravnih načela koja on štiti u svome radu. Iz istog je pravorijeka razvidno kako je Sud otišao dalje u tumačenju temeljnih prava. Nadahnuće nadnacionalne zaštite temeljnih prava, sukladno ciljevima Zajednice, čine ustavne tradicije država članica, pa je samim tim pravno osnovano ponovno raspraviti pitanje ustavnosti Uredbe i za očekivati stav uvaženog Ustavnog suda koji se ovoga puta valjda neće referirati na već ranije donesene odluke, već da će u duhu navedenih propisa ipak imati snage pokrenuti ustavnosudski postupak radi ocjene ustavnosti navedene Uredbe, naravno, i novog propisa koji nije do sada bio predmetom toga ocjenjivanja, ad concretum, ZUDI.
Posebno valja naglasiti da Ugovor o Europskoj uniji zahtijeva ne samo da države članice poštuju temeljna ljudska prava već respektiranje ljudskih prava predstavlja jedan od uvjeta u njezinoj politici ekonomske suradnje s državama nečlanicama te njezine zajedničke vanjske i sigurnosne politike.
S prednjim u svezi obveza Republike Hrvatske je jamstvo prava vlasništva u najširem opsegu kako je to određeno člankom 17. stavka 1. Povelje koja glasi: „ Svakome se jamči pravo vlasništva te pravo uporabe, raspolaganja i nasljeđivanja zakonito stečene imovine. Nikome ne može biti oduzeto vlasništvo, osim u javnom interesu te u slučajevima i pod uvjetima predviđenim zakonom uz pravičnu naknadu isplaćenu u razumnom vremenu. Uporaba vlasništva može biti uređena zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa.”
Nužno je skrenuti pozornost na odredbu članka 50. stavka 1. Ustava RH i s njom povezanu Odluku Ustavnog suda broj U – III – 437/1993 od 17. siječnja 1996. godine objavljenoj u „Narodnim novinama” broj 7/1996. Suština te odluke je da Ustavni sud izrijekom, sasvim pravilno, navodi da svatko tko nakon donošenja i objave Ustava Republike Hrvatske, tj. nakon dana 21. prosinca 1990. godine, donosi akte kojima oduzima ili ograničava vlasništvo na način i u postupku koji nije u skladu s navedenom ustavnom odredbom, postupa suprotno navedenoj ustavnoj odredbi a time čini povredu prava vlasništva zajamčenog Ustavom.
- Člankom 71. ZUDI direktno se krše naprijed navedeni propisi te provodi sui generis izvlaštenje titulara prava vlasništva na njihovoj imovini, bez ikakve pravične naknade titularima prava vlasništva na tim nekretninama, kao i bez zakonskog utvrđivanja postojanja javnog interesa i interesa Republike Hrvatske, što će sasvim izvjesno imati veoma štetne posljedice po Republiku Hrvatsku u najširem smislu riječi.
Zar nam nije dosta gubitaka postupaka pred međunarodnim sudovima i enormno visokih troškova koje plaćaju porezni obveznici u RH? Nekada Lijepa Naša, sada Lijeva „Naša”, a ako izostane kontrola ustavnosti ovih propisa biti će i Lijena „Naša”, „L & L & L Tko Zna Čija” !
Povezani tekstovi
