U Zagrebu je, 27. februara ove godine, promovisana studija „Manjinski povratak u Republiku Hrvatsku – Studija otvorenog procesa“, koju je naručio UNHCR, a čiji su autori prof. dr. sc. Milan Mesić i dr. sc. Dragan Bagić, istaknuti akademici s područja migracija i društvenih istraživanja te predavači na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pomenuti akademici su, takođe po narudžbi UNHCR-a, izradili i prvu studiju iz razdoblja 2006-2007. godine „Održivost manjinskog povratka u Republici Hrvatskoj“.
Većina medija u regionu su predstavljanju ove studije poklonili dosta pažnje, vjerovatno i zbog prisustva predsjednika Hrvatske, Ive Josipovića i šefa Delegacije Evropske unije u Hrvatskoj, ambasadora Paula Vandorena. Pored izjava autora studije i visokih gosta, mediji su prenijeli i izjavu Terenca Pikea, predstavnika UNHCR-a u Hrvatskoj, da su od početka procesa povratka 1996. godine hrvatske vlasti registrovale više od 132.600 povratnika srpske nacionalnosti u Hrvatsku, što odgovara otprilike polovici onih koji su napustili svoje domove za vrijeme konflikta.
Prisjetivši se da je u prvoj studiji bio naveden broj od 120.000 registrovanih povratnika srpske nacionalnosti, od čega je samo njih 52.000 ostalo da živi u Hrvatskoj, dok je 48.000 i dalje u zemljama izbjeglištva (Srbija i BiH), da povremeno boravi u Hrvatskoj njih 7.000, a oko 13.000 da ih je već bilo umrlo, moram reći da me je iznesena brojka registrovanih povratnika, bez popratnih brojki i objašnjenja, i isprovocirala da što prije nabavim novu studiju i da provjerim, znajući da su u prvoj studiji autori bili veoma objektivni, koliki je broj stvarnih povratnika.
Na moje zadovoljstvo, nova studija je već 28. februara osvanula na sajtu UNHCR-a, i evo šta su autori naveli u poglavlju kvantitativno istraživanje povratka: Prema podacima hrvatske Vlade, 2010. godine registovano je 130.220 povratnika srpske nacionalnosti; tek svaki treći (33%) manjinskih povratnika sada živi u RH, što je za 5% manje nego 2006. godine; nešto više (oko 39%) registovanih povratnika trajno prebiva izvan Hrvatske, što je za oko 3,5% više nego 2006. godine, od čega 70% u Srbiji (7% manje u odnosu na 2006. godinu), 7,5% u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, a 22,5% u ostalim zemljama (12% više nego 2006. godine); od registrovanih povratnika 15% je u međuvremenu umrlo, što je za 3,5% više nego 2006. godine; za oko 13% povratnika nema pouzdanih informacija gdje sada žive i da li su uopšte živi, što je za oko 2% manje nego 2006. godine.
Autori su brojku „nepouzdanih“ (13%) raspodjelili podjednako na ostale tri kategorije i došli do procjene da od registrovanih povratnika srpske nacionalnosti u RH živi oko 38%, izvan Hrvatske oko 45%, a da ih je oko 17% umrlo.
Autorima studije odajem priznanje na objektivnom istraživanju, a zamjeram predstavniku UNHCR-a što na predstavljanju ove publikacije nije dao potpuniju povratničku sliku. A ta slika je zaista sumorna, sumornija nego 2006. godine.
Koliko je ta povratnička slika sumorna očito da je svjestan i gospodin Pike, pa ju je htio „uljepšati“ podatkom o formalnom broju povratnika, a posebno objašnjenjem da je to „otprilike polovica onih koji su napustili svoje domove za vrijeme konflikta“, jer je jedino kroz tu brojku i kroz navedeno objašnjenje mogao pravdati dugogodišnji rad UNHCR-a na povratku Srba u Hrvatsku.
Daleko je, to gospodine Pike, od polovine izbjeglih Srba iz Hrvatske u vrijeme konflikta. Podsjećanja radi, Srba u Hrvatskoj 1991. godine, prema zvaničnim podacima Državnog statističkog zavoda RH, bilo je oko 582.000 i oko 106.000 Jugoslovena, a 2001. tek oko 201.000 Srba i manje od 200 Jugoslovena. Nažalost, Hrvatska još nije objavila podatke o učešću Srba u prošlogodišnjem popisu stanovnišva, ali ih, o čemu govori i ova studija, ne može biti nikako više nego 2001. godine.
Da li će ikada iko postaviti pitanje odgovornosti za ponovnu migraciju najmanje 45% (oko 59.000 ljudi) onih koji su se već bili vratili u Hrvatsku?
Statistička slika Srba povratnika u RH toliko je sumorna da je ne može popraviti ni izjava predsjednika Hrvatske, Ive Josipovića, da „danas hrvatska politika zagovara slobodu povratka svih ljudi bez obzira na njihovu nacionalnost“.
Slaba vajda od te slobode, gospodine predsjedniče. Ona ima smisla ako država Hrvatska, čiji ste vi predsjednik, vrati Srbima imovinu što ste im silom oduzeli i prava koja ste im uskratili.
Sugestije autora iznesene u ovoj novoj studiji su poštene i pravedne ali, nažalost, nisu i ostvarive u državi Hrvatskoj ni sada, a po svoj prilici, neće biti ni za duži period, zbog kompletnog stanja u toj državi. Ako ne bude pomoći od Međunarodne zajednice, mnogo više od očekivanog iznosa na Donatorskoj međunarodnoj konferenciji u aprilu ove godine, i te sugestije će postati utopija.
Beograd, Februar 2012.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
