nacional.hr, 31.10.2026, TKO JE DRAŽEN PERKOVIĆ? ‘Jesi li čula za Thompsona? Ovo je njegov brat. Da je on ovdje, ne bi smjela reći ni riječ’

Postoje razlozi za sumnju da istragu ubojstva sedmoro srpskih civila 6. kolovoza 1995. u Uzdolju kod Knina blokira činjenica da je jedna od svjedokinja u vezu s tim događajima dovela brata Marka Perkovića Thompsona. Ustavni sud, na čelu s predsjednikom Franom Staničićem, u svibnju ove godine presudio je kako ‘u konkretnom slučaju nije provedena odgovarajuća i učinkovita istraga okolnosti vezanih uz ubojstvo’, a iz Županijskog državnog odvjetništva u Splitu poručuju da nastavljaju izvide

Nacional je doznao kako već četvrt stoljeća tapka u mjestu državnoodvjetnička istraga ubojstva sedmoro srpskih civila 6. kolovoza 1995. u Uzdolju kod Knina, koje je jedna svjedokinja u trima iskazima pred policijom i sudom dovela u vezu s Draženom Perkovićem, bratom Marka Perkovića Thompsona. Izvidi, po svemu sudeći, tapkaju u mjestu čak i nakon odluke Ustavnog suda, koji vodi predsjednik Frane Staničić i koji je u svibnju ove godine presudio kako “u konkretnom slučaju nije provedena odgovarajuća i učinkovita istraga okolnosti vezanih uz ubojstvo”, čime je prekršeno temeljno ustavno pravo na život. Ustavni sud odlučivao je na temelju tužbe sinova dviju žrtava tih ubojstava, koji su nakon odluke Ustavnoga suda podnijeli ponovljeni zahtjev za nagodbom s državom, o čemu će se odlučivati na ročištu u veljači sljedeće godine. Državno odvjetništvo nije odgovorilo na upit Nacionala hoće li pristati na nagodbu s nasljednicima žrtava.

Dan nakon oslobođenja Knina u vojno-redarstvenoj akciji Oluja, 6. kolovoza 1995., u selu Uzdolju, na cesti od Drniša prema Kninu, strijeljano je sedmoro srpskih civila. Četvrt stoljeća nakon toga, 19. lipnja 2020., braća Slobodan i Milan Berić, sinovi Janje i Stevana Berića, dviju od sedmoro žrtava tog zločina, 19. lipnja 2020. podnijeli su već drugu tužbu Ustavnom sudu RH zbog neučinkovite istrage smrti svojih roditelja. Ustavni sud odbio je 2020. prvu tužbu Berićevih iz 2018., ali u odluci o toj drugoj tužbi iz lipnja 2020. Ustavni sud zaključio je 19. svibnja ove godine da „u konkretnom slučaju nije provedena odgovarajuća i učinkovita istraga okolnosti vezanih uz ubojstvo roditelja podnositelja” te da je “neprovođenjem učinkovite istrage (…) u postupovnom aspektu povrijeđen članak 21. Ustava Republike Hrvatske (…) i članak 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda”. Odluku su donijeli ustavni suci Frane Staničić, predsjednik Ustavnog suda, te suci Andrej Abramović, Sanja Bezbradica Jelavić, Dražen Bošnjaković, Ante Galić, Biljana Kostadinov, Lovorka Kušan, Maša Marochini Zrinski, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović. Ustavni sud svoju je odluku obrazložio na dvadeset stranica i u tom je obrazloženju opsežno rekonstruirao dugogodišnje neuspješno postupanje pravosudnih institucija u pronalasku počinitelja zločina.

Šest godina nakon zločina, od travnja do srpnja 2001., na Novom gradskom groblju u Kninu ekshumirano je 298 posmrtnih ostataka, među kojima i posmrtni ostaci Janje i Stevana Berića koji su identificirani 26. rujna 2002., te je utvrđeno da su preminuli “zbog višestrukih strijelnih rana iz vatrenog oružja”. “Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku (ŽDO Šibenik) ocijenilo je da postoje osnove sumnje da je na štetu roditelja podnositelja i ostalih civila stradalih u istom događaju počinjeno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (…), zbog čega je 16. kolovoza 2004. formiran spis protiv nepoznatog počinitelja broj: KN-DO-9/04 (kasnije: KPN-DO157/2020)”, navodi se u Odluci Ustavnog suda. Osim Stevana i Janje Berić, ubijeni su Milica, Krstan i Jandrija Šare, Đurđija Berić i Miloš Ćosić. Najmlađa žrtva, Stevan Berić, imao je 61 godinu.

U rujnu 2004., u skladu s nalogom ŽDO-a Šibenik, šibenski policajci obavili su razgovore s očevicima zločina Bosiljkom Šare, D. J. i P. Š. Bosiljka Šare izjavila je da su je 6. kolovoza 1995. oko devet sati u Uzdolju, s još osmoro civila, trojica nepoznatih vojnika Hrvatske vojske odvela do tvornice gipsa na cesti Knin – Drniš. “Dolaskom do navedene tvornice dvojica vojnika izdvojila su dvoje civila koje su odveli prema tvornici, dok je treći vojnik ostao s preostalim civilima. Nakon desetak minuta čekanja ispred tvornice, vojnik koji se nalazio s njima naredio im je da krenu natrag prema Uzdolju. Vojnik je na ulici uočio Miloša Ćosića te je i njega pridružio skupini civila, nakon čega je svima naredio da sjednu na cestu. Nakon što su sjeli, vojnik je uperio pušku prema njima te počeo pucati sve dok nije ispraznio oružje, nakon čega se udaljio prema tvornici gipsa. Tom su prilikom od zadobivenih strijelnih rana preminuli svi osim Bosiljke Šare, koja je bila ranjena u glavu iza lijevog uha i natkoljenicu, a koja se, nakon što se vojnik udaljio, uspjela udaljiti i sakriti u brdo poviše sela, gdje su joj kasnije istoga dana pružili pomoć D. J. i R. Š., koji nisu bili dio skupine civila na koju je pucano jer su se uspjeli sakriti”, navodi se u Odluci. Šibenska policija zatražila je 16. rujna 2004. od Hrvatske vojske dostavu dokumentacije o postrojbi koja je 6. kolovoza 1995. bila u tvornici Knin-gips, na što je HV u listopadu 2004. odgovorio da taj podatak traže od Ministarstva obrane, što je i učinjeno: “PU šibensko-kninska obavijestila je 21. veljače 2007. ŽDO Šibenik da su zaprimili traženu dokumentaciju od MORH-a, ali da iz nje nije razvidno koja bi se postrojba u kritično vrijeme nalazila na području Uzdolja.” U travnju 2005. DORH je “došao do saznanja da bi mogući počinitelj predmetnog kaznenog djela bio I. U.”. Izvidi o tim saznanjima nastavljeni su, I. U. je i saslušan, ali nikada nije osumnjičen.

U svibnju 2008., trinaest godina nakon zločina, slučaj je poprimio obrat za koji se može nagađati – premda bez dokaza – da je dodatno otežao istragu. Šibenska policija doznala je kako bi saznanja o zločinu mogla imati M. B., koja je 2008. živjela u Beogradu, i njezina sestra B. B., udata S., koja je tada živjela u Doboju. M. B. saslušana je 11. rujna 2008. u policiji u Srbiji i njezinu je izjavu Tužilaštvo za ratne zločine Srbije dostavilo hrvatskim pravosudnim institucijama. U Odluci Ustavnog suda dalje se navodi ovako: “Na zahtjev ŽDO-a Šibenik od 16. srpnja 2010., Županijski sud u Šibeniku je 27. rujna 2010. putem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske zatražio od nadležnih tijela Republike Srbije da se zamolbeno ispita M. B. Pred Višim sudom u Beogradu – Odjeljenjem za ratne zločine ispitana je M. B. 10. ožujka 2011. te je zapisnik o njezinom ispitivanju dostavljen ŽDO-u Šibenik 18. srpnja 2011. M. B. navela je u svom iskazu da je 6. kolovoza 1995. oko 7 sati zajedno sa svojim rođacima S. B., J. B., Đ. B. i B. B., koja joj je sestra i koja je došla na godišnji odmor, pokušala izaći iz Uzdolja prema Kninu prometnicom Šibenik – Knin, kada je s glavnog puta naišao jedan automobil iz kojeg je pucano na njih, pa su se sakrili. Iz automobila su tada izašla tri vojnika od 24 do 25 godina u maskirnim uniformama, svi naoružani automatskim oružjem. U svom je iskazu opisala trojicu vojnika, navodeći da su sva trojica imala maskirne uniforme te da se jednoga posebno bojala, a da je on imao dugu crnu kosu, krvave oči i crnu majicu na kojoj je pisalo ‘za dom spremni’ i crnu maramu oko vrata. Razgovarala je s jednim od trojice te ju je on pitao je li čula za Thompsona, a kad mu je odgovorila da nije, on je pokazao na onog vojnika kojeg se najviše bojala i rekao joj je da je to njegov brat, te joj je još rekao ‘da je on ovdje da ne bi smjela progovoriti ni riječ’ (…) Dovedena je u jednu kuću koja se nalazila preko puta Južne vojarne, a vozač je rekao da ide u dom vojske te je napomenuo ostalim vojnicima koji su bili tamo da kad dođe njezina sestra ‘obje predaju UNPROFOR-u’. Navela je da se vozač kasnije vratio i ona mu je rekla da joj sestre nema te su se vratili na mjesto uz cestu odakle su odvedene i tu je vidjela pobijene rođake koji su ležali na putu, a Krstan Šare je još bio živ. Vozač je tada okrenuo kombi, vratio ih do kasarne i predao je UNPROFOR-u. Tada je pitala za sestru i rečeno joj je da je i ona dovedena te su obje bile u ‘kampu’, odnosno logoru sve do 16. rujna 1995. kada su im dali da potpišu izjave da dragovoljno napuštaju Hrvatsku kao uvjet da ostanu žive. U svom iskazu M. B. navela je i da se ne može izjasniti o tome kada i kako su stradali svi civili iz Uzdolja jer samo pogubljenje nije osobno vidjela.”

Ovdje valja istaknuti da je M. B., osim tih dvaju iskaza o tome što joj se dogodilo tog 6. kolovoza 1995. – prvoga pred policijom u Beogradu 2008. i drugoga pred Višim sudom u Beogradu 2011. – barem još jednom službeno svjedočila o tim događajima. Nacional posjeduje njezin iskaz na ročištu pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu od 1. prosinca 2010., u tužbi koju su protiv Hrvatske, tražeći odštetu, podnijeli Slobodan i Milan Berić, sinovi dviju žrtava zločina i podnositelji dviju ustavnih tužbi, od kojih je u drugoj Ustavni sud u svibnju ove godine zaključio kako su im manjkavom istragom prekršena ustavna prava. Postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodila je sutkinja Gordana Zorica, a Državno odvjetništvo predstavljala je tužiteljica Nataša Lefort. M. B., koja je 1995. imala 38 godina, svjedočila je, prema zapisniku s rasprave, ovako: “Moja sestra B. i ja, pokojni roditelji I i II tužitelja i Đ. B. smo 6. kolovoza 1995. godine ujutro krenuli prema glavnoj prometnici Split-Knin (…) Dok smo tako stajali i razgovarali, jednim sporednim putem s glavne prometnice je u našem pravcu došlo bijelo osobno vozilo. Još dok su se kretali vožnjom prema nama počeli su pucati u našem pravcu (…) Iz tog vozila izašla su trojica mladih ljudi u maskirnim uniformama na kojima je bio grb sa šahovnicom, bez oznaka činova koliko se sjećam, a jedan od njih je imao crnu majicu na kojoj je pisalo ‘za dom spremni’ i crnu maramu oko vrata, maskirne hlače i prsluk, dužu crnu kosu i krvavo crvene oči. Sva trojica došla su do naše grupe s uperenim automatskim puškama i počeli s provokacijama prvo psihičkim, a potom su mene i sestru gledali da li imamo nakita i govorili su ‘gdje su vam četnici, šta je, niste se udale, majku vam četničku’ (…) U jednom trenutku jedan od tih vojnika mene je pozvao prstom da priđem k njemu pa sam se pridružila sestri i tim vojnicima na cesti. Tada sam pokušala s tim vojnicima ostvariti nekakvu komunikaciju i jedan od njih me pitao ‘da li si čula za Thompsona’, rekla sam da nisam čula i onda mi je on pokazao na vojnika kojeg sam opisala u prednjem dijelu iskaza i rekao mi ‘ovo je njegov brat, a da je on ovdje’, misleći na Thompsona, ‘ti ne bi progovorila ni jednu jedinu riječ’ (…) U međuvremenu je iz pravca Knina pored nas prošao neki kombi koji je vojnik kojeg sam opisala u svom iskazu zaustavio, obratio se vozaču riječima ‘kad se vratiš, povest ćeš ovu’ i pokazao prstom na mene (…) U toj kući provela sam sat ili dva, potom se vojnik koji je otišao na sastanak u Dom vojske vratio i rekla sam mu ‘sestra se nije pojavila, ne znam što je s njom, ima nizak tlak, bojim se’, a on je rekao vojniku koji je bio u kući ‘daj mi nešto hrane i sokova i idemo naći vašu sestru’. Ušli smo u isti kombi i vratili se u smjeru sela Kosovo. Dolaskom do ‘progona’ taj vojnik je vozilom ušao u taj put i zastao jer je vidio prizor koji sam i ja vidjela. Prvo sam vidjela B. J., pored nje S. B., iza njega B. Đ., sve mrtve. Na sredini tog puta klečao je K. Š. koji je bio ranjen, a kasnije sam saznala da je umro od posljedica ranjavanja. Na tom mjestu, osim ljudi koje sam poimence nabrojila, nije bilo nikog drugog. Vozač vozila u kojem sam se nalazila se ugledavši taj prizor istog trenutka vozilom okrenuo i vratio u pravcu Knina, gdje me je predao u kamp UN-a.“ M. B. je svjedočila i kako su “gorjele i kuće i plastovi sijena uz tu cestu i bilo je mrtvih životinja odnosno stoke”, a kazala je i kako je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu u travnju 2008. ispitivana kao svjedok u predmetu protiv Ante Gotovine. Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je 2016. tužbu Slobodana i Milana Berića, što su potvrdili i nadređeni sudovi.

Svjedokinja M. B. rekla je da su sva trojica vojnika imala maskirne uniforme te da se jednoga posebno bojala, a da je on imao dugu crnu kosu, krvave oči i crnu majicu na kojoj je pisalo ‘Za dom spremni’.

U Odluci Ustavnog suda iz svibnja ove godine navodi se ovako: “Dopisima od 3. ožujka 2021. i 1. lipnja 2022. PU šibensko-kninska, Služba kriminalističke policije, obavijestila je ŽDO Split da je obavila obavijesni razgovor s Draženom Perkovićem, bratom Marka Perkovića zvanog Thompson (odluka navodi inicijale, op.a.) te da je od MORH-a zatražila pribavljanje podataka o ratnom putu za Dražena Perkovića i za Marka Perkovića zvanog Thompson. Iz obavijesnog kazivanja Dražena Perkovića proizlazi da je tijekom 1992. pristupio postrojbi Bojna Čavoglave, koja se ubrzo spojila sa 152. brigadom te potom i sa 142. brigadom, te je negirao da bi se u vrijeme VRA Oluje nalazio u mjestu Uzdolje, kao ni njegova postrojba, te je naveo da nema nikakvih saznanja o smrtnom stradavanju civila u mjestu Uzdolje.” Navodi se također da je šibenska policija od MORH-a pribavila dokumentaciju za Marka Perkovića zvanog Thompson i njegova brata Dražena Perkovića, iz koje proizlazi, među ostalim, da je Dražen Perković od 15. studenoga 1994. do 31. siječnja 1996. bio pripadnik “VP 1108 Drniš (142. pukovnija domobranska)”. Šest godina ranije, 2. kolovoza 2016., “PU šibensko-kninska izvijestila je ŽDO Šibenik da iz Raščlambe borbenih djelovanja HV-a tijekom VRA ‘Oluje’, kao i ratnih dnevnika postrojbi HV-a koje je dostavila Služba vojne policije od 20. svibnja 2015., proizlazi da su u kritično vrijeme na području Uzdolja mogli boraviti pripadnici 142. i 6. domobranske pukovnije HV-a. U izvješću je navedeno da se selo Uzdolje nalazi uz cestu Šibenik – Drniš – Knin, da je pravac djelovanja 142. domobranske pukovnije 6. kolovoza 1995. bio iz pravca Drniša lijevom stranom teritorija od ceste Drniš – Knin, dok su desnom stranom teritorija djelovali pripadnici 6. domobranske pukovnije.”