Na internetskoj stranici Ministarstva branitelja Vlade RH – Uprave za zatočene i nestale ovih dana se pojavio letak sa pozivom građanima da pomognu u rasvjetljavanju sudbine nestalih osoba, sa navođenjem organizacija i institucija koje ga podržavaju a to su: Predsjednik RH, Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Udruženje srpskih porodica ubijenih i poginulih, nestalih, nasilno odvedenih osoba „Protiv zaborava“, Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), Katolička crkva u Hrvatskoj, Srpska pravoslavna crkva. Na letku se nalazi i citat iz saopštenja sa susreta patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Irineja (Gavrilovića) sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem:
“….biskupi dviju crkava upućuju poziv odgovornima u političkome i društvenome životu, ali i svakomu čovjeku koji ima neka saznanja o još uvijek nepronađenim osobama, nestalima u ratnim stradanjima devedesetih godina prošloga stoljeća, da pomognu u njihovu pronalaženju ili u informiranju o njihovim grobovima. To je izniman čin ljudskosti i pomoći obiteljima koje ne prestaju živjeti svoju bol, neki i više od dva desetljeća. Svima koji tuguju i trpe biskupi izražavaju ne samo žaljenje nego i svoju ljudsku blizinu, i kršćansku solidarnost i suosjećanje.”
Na letku se navodi i brojka od 1761 osobe čija je sudbina, i sedamnaest godina po završetku rata, nepoznata, te svi kontakti na koje građani mogu poslati informacije koje mogu doprinijeti rješavanju sudbine nestalih kao i konstatacija: „Proces traženja nestalih osoba u RH provodi se neovisno o porijeklu, narodnosti, vjeroispovijesti ili bilo kojoj drugoj pripadnosti“.
Izgledu i sadržaju plakata sa tehničke strane nemam prigovora kao što ga nemam ni prema citiranom dijelu saopštenja crkvenih velikodostojanstvenika.
Plakat je očito upućen srpskoj populaciji u Hrvatskoj, našto upućuje i Tribina o nestalima koja je neposredno po sastanku crkvenih velikodostojanstvenika obiju crkava održan u Negoslavcima, gdje žive uglavnom Srbi.
Sličnih poziva i telefona za anonimne prijave bilo je i do sada. Nemam ni sada, kao što nisam imao ni do sada, ništa protiv da građani dojavljuju informacije o nestalima hrvatskoj strani.
Moje primjedbe idi u pravcu nekih podataka i konstatacija iznesenih u ovom letku -pozivu:
Brojem nestalih hrvatska strana manipuliše i sada kao što je manipulisala svih predhodnih godina. Naime, prema Veritasovim podacima, broj nestalih Srba je još uvijek veći od 2000, dakle veći i od ukupne brojke nestalih navedene na plakatu. Istina na plakatu nije ni naveden nacionalni sastav nestalih, ali mi koji radimo na ovoj problematici vrlo dobro znamo da hrvatska strana traga za oko 1000 „svojih“ (u prigovoru RH podnesenom na Kontratužbu RS pred MSP navodi se broj od 1024 nestalih lica na hrvatskoj strani), što znači da su ostali „naši“. Hrvatski zvaničnici ovu brojku ponavljaju u svim prilikama, uprkos podataka iznesenih i u Knjizi nestalih na području RH, iza koje stoji Međunarodni komitet Crvenog krsta, koja sadrži, uz sve nedostatke, i „izvještaje o smrti“ za preko 450 osoba za čijim posmrtnim ostacima tragaju njihove porodice, a među kojima su uglavnom Srbi.
Po nama, Srbima, i nema suštinske razlike između kategorija „nestalih“ i „izvještaja o smrti“ iz prostog razloga što je cilj da se pronađu posmrtni ostaci i jednih i drugih i predaju njihovim porodicama radi sahrane i konačnog rješenja potrage za njima.
Zašto među podržavaocima poziva nisu navedene organizacije i institucije kao što su Komisija za nestala lica RS, DIC „Veritas“, Udruženje porodica nestalih Krajišnika i Udruženje porodica nestalih i nasilno odvedenih lica iz Vukovara koje se istinski bave problematikom nestalih Srba na području Hrvatske i koji svih sedamnaest poratnih godina vode „žestoku bitku“ sa hrvatskom stranom, ali i sa međunarodnom zajednicom, o nestalim Srbima na tom području.
Svaka čast SPC, ali problemom nestalih nisu se sistematski do sada nikada bavili što dokazuje i činjenica da se nikada nisu pojavljivali (istine radi niko ih nije ni zvao) na sastancima na kojima se „vodila bitka za nestale“.
Ko je uopšte organizacija „Protiv zaborava“? Na njihovoj veoma skromnoj internetskoj stranici (http://www.nozaboravu.blogspot.com/) stoje podaci da su osnivačku skupštinu održali 23. novembra 2010. (već sutradan je predsjednicu Udruženja primio u Zagrebu Boris Tadić, tadašnji predsjednik Republike Srbije), registrovani 18. januara 2011. takođe u Zagrebu, a u izvještaju za 2011.piše da im je budžet za tu godinu iznosio 3.000 kuna (oko 400 Eura), od čega je tek polovina potrošena za gorivo i da je tajnik Udruženja „otpočeo formiranje datoteke“ (a šta bi drugo i mogao sa tolikim parama). Na njihovom sajtu nalazi se i kompletan sadržaj uvodno citiranog plakata – poziva.
Očito da Hrvatima trebaju novi partneri sa srpske strane koji neće „zanovijetati“ i tražiti više nego su im Hrvati spremni priznati i ponuditi, najviše zbog neupućenosti u ovu veoma sa humanitarnog tešku a sa krivičnopravnog i istorijskog aspekta osjetljivu materiju.
U pozivu se navodi i ovo: „ako se radi o novim informacijama o mjestima nestalih i pojedinačnih grobnica, čim bude moguće započeti će se sa terenskim istraživanjima“.
A ja pitam autore poziva, a šta je sa starim informacijama o registrovanim zajedničkim (grupnim) i pojedinačnim grobnicama za koje se tvrdi ili predpostavlja da kriju posmrtne ostatke osoba srpske nacionalnosti, kakvih je, prema Veritasovim saznanjima i istraživanjima, još preko petstotina, a prema hrvatskim oko dvjestapedeset.
A velika većina Srba, bez obzira gdje se trenutno nalaze, znaju da hrvatska strana bez pravog razloga i unedogled oteže ekshumacije tih registrovanih (poznatih) mjesta ukopa isključivo posmrtnih ostataka srpskih žrtava, pa im i ovaj poziv, kao i svi raniji, zvuče i licemjerno i neuvjerljivo.
Istine radi, treba reći i to da ministar branitelja u novoj hrvatskoj Vladi, gospodin Matić, mijenja dosadašnju praksu svih predhodnih hrvatskih i vlada i ministara, koji su potpuno medijski ignorisali srpske žrtve, tako što se pojavio na posljednje dvije identifikacije i javno priznao da se radi o srpskim žrtvama ustvrdivši da njegova vlada neće praviti razliku između „naših i njihovih“ žrtava. Možda ministar Matić i misli to što govori, ali upravo zbog ponašanja njegovih predhodnika, treba se još puno više potruditi da mu Srbi i povjeruju.
Naime, ako bi hrvatska strana u nekom razumnom vremenu ekshumirala poznata mjesta ukopa srpskih žrtava i malo brže radila identifikacije do sada ekshumiranih srpskih žrtava (trenutno ih je oko 370), vjerujem da bi se ovakvim pozivima hrvatske strane javili mnogi od onih koji eventualno raspolažu informacijama o nestalim osobama. Pod sadašnjim uslovima, Srbi koji žive u i van Hrvatske, u uvjerenju da hrvatska strana ni njihove mrtve još ne tretira ravnopravno sa svojima, teško da će im, bez obzira ko ih podržavao, dostavljati raspoložive informacije.
Beograd, 20.07.2012. godine
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
