Je li Stepinac mogao postupati i djelovati drugačije za vrijeme NDH? Komentira Hrvoje Klasić
Još jednom ću ponoviti. Nikada nisam napisao ili rekao da zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca zbog njegova ponašanja i njegovih izjava iz perioda postojanja NDH treba smatrati zločincem. Ali ću i ovom prilikom objasniti zašto mislim da su neke njegove izjave i njegova (ne)činjenja iz tog perioda za mene problematični. Nakon prošlotjedne kolumne, u kojoj sam analizirao dijelove pisama koja u svibnju i lipnju 1941. Stepinac šalje papi Piju XII. u Rim, u javnosti su se pojavile tri reakcije od osoba koje se između ostalog bave i prošlošću Katoličke crkve u Hrvata.
Pritom je jedan, doktor teologije Ivica Šola, svoju kritiku mog tumačenja Stepinčevih riječi temeljio na tome da se vjerojatno radi o lažnim pismima pošto ih, kako on kaže, Stepinac nikad ne bi napisao na talijanskom jeziku nego na latinskom. Druga dvojica, doktori povijesti Jure Krišto i Mario Jareb, znaju da se ne radi o falsifikatima, i znaju da ih je napisao baš Stepinac, i to na talijanskom, ali imaju problema s mojim (“bizarnim”) tumačenjima nadbiskupovih riječi.
S obzirom na to da je Šola pokazao da ne zna o čemu priča nema potrebe s njime ni polemizirati. S drugom dvojicom bih se pak načelno složio da se ne moramo složiti, tj. da nečije izgovorene riječi možemo komentirati i tumačiti na različite načine. Međutim, onog trenutka kada su svoju “argumentaciju” Krišto i Jareb počeli temeljiti na tvrdnjama da sam ja “treniran u jugoslavensko-komunističkoj historiografiji“”, da “nastavljam komunističku, velikosrpsku, viktornovakovsku taktiku difamiranja i manipuliranja činjenicama”, i da sam “glasnogovornik SPC-a”, postalo mi je jasno da njihova “obrana” Alojzija Stepinca i nepriznavanje niti jednog spornog detalja u Stepinčevu životu i radu ne spada u domenu historiografije nego vjerskog uvjerenja.
A meni kao povjesničaru doista nikada nije bio cilj polemizirati s vjernicima i s njihovim pravom da vjeruju u što god žele, kao i da svecem smatraju koga god žele. S druge strane, svojom profesionalnom dužnošću smatram potrebu govoriti o svakom čovjeku koji je u prošlosti igrao važnu društvenu ulogu. Posebno ako njegovo djelovanje desetljećima ne prestaje izazivati interes javnosti, a o tom djelovanju postoje kontroverzna i kontradiktorna mišljenja.
Je li Stepinac mogao postupati drugačije?
Pa ću eto u tom smislu navesti još nekoliko “bizarnih” tumačenja Stepinčevih stavova. Uza sve navedeno u prošlotjednom tekstu problematičnim kod Stepinca smatram i to što mi se čini da on (u pismima i javnim nastupima) prije svega nastupa kao zaštitnik Katoličke crkve i katolika, a ne svih ljudi (u konkretnom slučaju građana NDH), pa čak niti svih kršćana. To ga naravno ne čini zločincem, ali otvara prostor za razgovor o tome što je za vrijeme rata činio, i je li imao prilike učiniti nešto drugačije.
Tako npr. u jednom pismu (14. lipnja 1941.) on papu obavještava da je s Antom Pavelićem i Slavkom Kvaternikom pričao o tome da bi se određeni broj Slovenaca (200 tisuća) preselio u Hrvatsku, a isti toliki broj Srba “prebacio” u Srbiju. Stepinac se u razgovoru i pismu niti jednom riječju ne protivi ideji “humanog preseljenja”, a koja bi se danas na svakom sudu okarakterizirala kao primjer etničkog čišćenja.
I naravno da se niti jednom riječju ne pita što o protjerivanju sa svojih vjekovnih ognjišta misle sami Srbi. O tome kako se Stepinac odnosi prema katolicima, a kako prema nekatolicima govori i jedno ranije pismo koje nadbiskup (23. travnja 1941.) upućuje ministru unutarnjih poslova NDH Andriji Artukoviću u kojem kaže: “Povodom najavljenog donošenja protužidovskih zakona čast mi upozoriti Vas na sljedeće: imade dobrih katolika koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona… imade među njima i takovih koji su se istaknuli kao dobri hrvatski nacionalisti. Smatram da bi bilo dobro da se kod donošenja potrebnih zakona uzme u obzir takove konvertite”.
Iako će Stepinac kasnijih godina javno govoriti protiv rasizma, premda za rasizam nikada javno neće optužiti ustaški režim, iz ovog je pisma vidljivo da je zagrebački nadbiskup imao priliku, ali da ministra unutrašnjih poslova nije upozorio da su rasni zakoni u prvom redu duboko nehumani i nekršćanski. Naprotiv, u pismu Anti Paveliću od 21. srpnja 1941. Stepinac i dalje ne protestira zašto uopće postoje rasni zakoni (i logori) i što se na temelju istih nevine ljude progoni, nego protestira što se “tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore”.
‘Nearijevci’ i deportacija u logore
Dakle, Stepinac ne moli Pavelića da ukine rasne zakone, zatvori logore i prekine s deportacijama nego predlaže “da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari…”. Zanimljiva je i Stepinčeva upotreba rasističkog termina “nearijevac”. Jednom mi je prilikom “objašnjeno” kako se on samo koristio terminologijom koja je u tom trenutku bila uobičajena. Naravno da ga ta činjenica nije obvezivala da je i on koristi. Uostalom, nakon 1945. je bilo uobičajeno da se ljudi nazivaju drugovima i drugaricama, pa se Stepinac nije priklonio toj praksi.
Možda bi se katolici, ali i svi ostali kršćani, mogli zamisliti i nad Stepinčevim tumačenjem Božje zapovijedi koja glasi “ne ubij!”. Naime, u pismu koje nadbiskup šalje Anti Paveliću i u kojem spominje “da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba”, Stepinac ističe da to “po katoličkom moralu nije dopušteno” te moli poglavnika da se “na cijelom teritoriju NDH ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“. Nisam stručnjak za teološka pitanja, ali sam si dao malo truda i proučio nekoliko katekizama Katoličke crkve i nigdje nisam pronašao objašnjenje zbog koje to krivnje netko zaslužuje smrt, odnosno kada je to, osim eventualno u samoobrani, dopušteno da čovjek ubije čovjeka.
Čak i kada je u pitanju tzv. zakonita obrana, kaže Crkva, treba voditi računa da braneći svoj život, javni red i opće društveno dobro, netko ne primijeni više nasilja nego je potrebno. Na ovo posljednje se nadovezuje jedna važna napomena. U trenutku kada je pisano ovo pismo (14. svibnja 1941.) nikakve oružane aktivnosti protiv NDH, nikakvog ugrožavanja javnog reda ili ugrožavanja života hrvatskih građana, od strane Srba, nije bilo. Ali to nažalost mnogima nije pomoglo da ne “zasluže” smrt.
Zanimljiva primjedba se mogla čuti na moju konstataciju da je Alojzije Stepinac sredinom lipnja 1941. morao znati da se stotine Srba i Židova deportiraju u logor Danica pokraj Koprivnice. Po Krištinom mišljenju: “Niti je Stepinac morao znati o logoru kraj Koprivnice niti tko koga vodi kamo…”. Ali, naravno da je znao. Kao što mu je župnik iz Gline odmah javio o ubojstvima lokalnih Srba, teško je za povjerovati da mu župnik iz Koprivnice s kojim se godinama dobro poznavao, inače blizak novim vlastima, ne bi javio o postojanju logora u koji su od kraja travnja 1941. svakodnevno, na očigled ostalih građana, dovođeni Srbi i Židovi iz cijele Hrvatske. Inače, kad već spominjem svećenika iz Koprivnice da spomenem i ovo.
Nakon što su se mnogi svećenici koji su pozdravili osnivanje NDH, ali se i uvjerili u zločinački karakter ustaškog režima, opametili i počeli distancirati, s koprivničkim župnikom bila je drugačija priča. On je još 1944. u društvu poglavnika predvodio vjersku službu povodom polaganja ustaške zakletve novih pripadnika Crne legije, te nakon svečane ceremonije prišao Anti Paveliću i sagnuo se kako bi mu poljubio ruku.
Duboko problematične izjave
Za kraj i nešto oko navoda iz Stepinčeva pisma od 14. lipnja 1941. koje je izazvalo najviše reakcija u javnosti. Dakle, kada govori o “velikom interesu Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu” on kao jedan od razloga navodi da “se ne može negirati niti sva bijeda šizmatičke (pravoslavne) crkve”, te objašnjava da “duboko moralno propadanje njihova klera snosi krivicu za nesreću stanovništva”, odnosno da “nisu dali nikakvu pomoć vjernicima u ovoj oluji koja ih je snašla”.
Da pravoslavni svećenici nisu pomogli srpskom stanovništvu pri masovnim deportacijama i masovnim smaknućima je točno, ali ne zbog njihove moralne propasti, kako navodi Stepinac, nego zato što su među prvima završili u ustaškim logorima i po raznim stratištima. A i o tome je zagrebački nadbiskup također bivao redovito informiran.
Alojzije Stepinac spomenuto pismo zaključuje riječima “Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili ‘likvidirani’ iz Hrvatske” (“tutto liquidati” u originalu). U svezi s ovim posljednjim terminom zamolio sam bolje poznavatelje talijanskog jezika da mi pomognu s mogućim prijevodima. Javila mi se samo jedna osoba, naš ugledni intelektualac i sveučilišni profesor s adresom u Rimu.
Po njegovu mišljenju, “liquidare” bi se moglo prevesti i kao “odstraniti; učiniti da ih u Hrvatskoj više nema”. Iskreno, niti ja ne vjerujem da je Stepinac ikad zazivao fizičku likvidaciju u smislu ubijanja, tako da mi se ovaj prijedlog prijevoda čini prikladnim. Međutim, kao što ističe i sam profesor, i taj “blaži” oblik ipak podrazumijeva ili protjerivanje iz Hrvatske ili pokatoličavanje pravoslavnog stanovništva. A u oba slučaja srpskom se stanovništvu nameće nešto što je bilo protivno njihovoj volji.
Kako tumačiti i ocjenjivati navedene Stepinčeve stavove? Dijelu javnosti oni će sigurno biti neprimjereni i neprihvatljivi, a dio će posegnuti i za težim kvalifikacijama. Međutim, jedan dio će, bez obzira na ono što piše u originalnim dokumentima, uvijek pronalaziti razumijevanja za riječi i postupke zagrebačkog nadbiskupa. Ove posljednje bih zamolio da na trenutak zaborave Drugi svjetski rat i probaju zamisliti situaciju u kojoj u ljeto 1991. neki pravoslavni svećenik, npr. dalmatinski episkop, izgovara sljedeće riječi: “Vjerujem kada bi Mile Martić ostao na čelu Republike Srpske Krajine 20 godina Hrvati katolici bi nestali iz Krajine”. Pritom recimo da pod pojmom “nestali” ne misli na ubijanje nego na protjerivanje, ili posrbljivanje i prelazak na pravoslavlje.
Bismo li takvu izjavu smatrali (barem) duboko problematičnom?
Povezani tekstovi
