D.I.C. Veritas

Bitno.net, 26.03.2021, ANALIZA PISAMA KARDINALA STEPINCA (1) Krišto: Klasić dokumente ne čita pažljivo, a ‘zločince’ prosuđuje po unutarnjoj matrici

“Klasićev interpretacijski habitus ne zamara se povijesnim i tekstualnim kontekstom u pokušaju razumijevanja prošlosti”, piše u odgovoru dr. Jure Krišto.

Nedavna izjava novog patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Porfirija Perića o navodno “duboko problematičnim mjestima” u Stepinčevim pismima papi Piju XII., izazvala je veliku polemiku u javnosti. Ubrzo je reagirao postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja dok je povjesničar Hrvoje Klasić objavio negativan osvrt na pisma. Potaknut Klasićevim tekstom dr. Jure Krišto za naš je portal napisao odgovor u kojem analizira zašto “sporna” pisma nisu problematična. Tekst ćemo objaviti u dva dijela, a u ovom članku Krišto analizira prvo pismo blaženog kardinala.

Hrvatski profesor povijesti na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Zagrebu Hrvoje Klasić senzacionalistički je najavio „dijelove“ pisama koje je nadbiskup Stepinac pisao papi Piju XII. u prvim mjesecima postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Kako bi prekrio istinu, općinstvu bezazleno priopćava da je eto „imao priliku pročitati spomenuta pisma“ i „ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio“, on će „kao povjesničar, ali prije svega kao čovjek“ navesti mjesta koja je Patrijarh nazvao „problematičnima“. Novi Patrijarh, novi poštar za Hrvate – sasvim u redu!

Eto, i sam kanim „kao povjesničar“ objasniti zašto ta pisma nisu problematična.

Pismo prvo – 16. svibnja 1941.

Predmet: Izvješće o jugoslavenskom slomu i o uspostavi Hrvatskoga Kraljevstva (tako je službeno označen predmet)

Pismo je osobno donio pomoćni zagrebački biskup Salis-Seewis, koji je došao u Rim u Pavelićevoj pratnji prigodom potpisivanja tzv. Rimskih ugovora 18. svibnja. Delegacija je vjerojatno došla dan-dva ranije. Stepincu je trebalo barem nekoliko dana, možda i tjedan, za sastavljanje i prijepis pisma Papi, što znači da se pismo moglo osvrtati na razdoblje koje obuhvaća i manje od mjesec dana – Nadbiskup u početku izričito piše da se izvješće odnosi „na događaje u Jugoslaviji koji su se odvijali od 27. ožujka do 23. travnja 1941. i na sudbonosne i neizbježne posljedice katastrofalnoga puča izvedena u glavnom gradu Jugoslavije“.

Pavelić je stigao u Zagreb oko mjesec dana ranije (15. travnja). Apostolski vizitator Marcone doći će u Zagreb više od dva mjeseca kasnije (3. kolovoza).

Navodim te detalje i navodit ću ih još, jer se Klasićev interpretacijski habitus ne zamara povijesnim i tekstualnim kontekstom u pokušaju razumijevanja prošlosti. On je treniran u jugoslavensko-komunističkoj historiografiji koja polazi od razumijevanja službene, dirigirane interpretacije prošlosti i osoba i događaja u njoj. Takve povjesničare natkriljuju samo velikosrpska historiografija, koja počiva na pronalaženju riječi u dokumentu koje se mogu nategnuti kao potpore unaprijed zamišljene interpretacije teksta i događaja. Pođimo redom.

  1. Klasić: „Stepinac piše o uvođenju rasnih zakona u NDH … kao sredstvu da se udobrovolji naciste“; “mnogo [je] manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”.

Kontekst: Krivotvorenje je prepoznatljivo čim se čita cjelovit tekst – „Očit je za sada, pritisak Nijemaca, koji se jako osjeća u zakonima protiv Židova, iako oni tvrde da se ne žele miješati u unutarnje stvari Hrvatske Države. Uistinu, rasistički zakon donijet ovih dana mora se pripisati teškim pritiscima Njemačke, jer mi je poznato iz osobnih susreta s osobama koje vode državu da ne namjeravaju dugo držati zakon u potpunoj snazi kao što je objavljen. Mnogo je manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke. U tom slučaju mi bismo trpjeli sudbinu Slovenaca.“

Nigdje, dakle, Stepinac ne piše da su rasni zakoni doneseni „kao sredstvo da se udobrovolji naciste“. Klasić jednostavno izmišlja, konfabulira!

U više sam navrata pisao o pritiscima Nijemaca na vlasti NDH. U odgovoru na knjigu Ive i Slavka Goldsteina isticao sam da je na temelju druga tri pisma koja je Stepinac pisao Artukoviću posve jasno da je Nadbiskup pokazao svoje neslaganje s tim zakonodavstvom, da mu je ministar Artuković, s druge strane, obrazlagao da hrvatske vlasti moraju donijeti rasne zakone, ali da će ih primjenjivati u blažoj formi. To sve Stepinac piše i u ovom odlomku, samo izravnije i jasnije, jer piše Papi koji ne mora poznavati stanje.

Klasić, međutim, želi stvoriti negativan dojam o Stepincu, pa mu stavlja u usta ili diktira u pero riječi koje bi to trebale postići. Klasić samo nastavlja komunističku, velikosrpsku, viktornovakovsku taktiku difamiranja onih koji se opiru upravo takvim manipuliranjem činjenicama. Monstruozno! Takva je praksa gora od plagiranja zbog čega su – s pravom – pokretani postupci protiv profesora na sveučilištima, uključujući i Zagrebačko.

Jednako nebulozno je Klasićevo izdvajanje rečenice iz njezina konteksta (zadnja rečenica u gore istaknutu odjeljku). Stepinac razmišlja u svjetlu činjenice da su Nijemci jednostavno istjerali Slovence iz njihovih domova i njihove pokrajine, jer Slovenci nisu imali nikakva utjecaja u odlučivanju o svojoj sudbini. Utoliko se Stepincu činilo da je bolje što su Hrvati imali nekakva utjecaja, pa i na zakone protiv Židova, nego da nisu imali nikakva. Stepinčeve se riječi ne mogu ispravno razumjeti ako se zanemare njegovi žustri razgovori s Artukovićem i ministrova uvjeravanja da je bolje prihvatiti to zakonodavstvo i blaže ga primjenjivati. Stepinac jednostavno prenosi Papi prihvaćanje takva argumenta.

O valjanosti argumenta može se, dakako, raspravljati, ali prije toga se mora razumjeti što se kaže, a to je moguće samo iz razumijevanja cjeline, od čega Klasić i plejada srbijanskih historičara začudno bježe. Umjesto dobre kritičke analize dokumenta i razumijevanja materije, povjesničari Klasićeva tipa posežu za moralizatorskim prijekorima poput: „Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.“

  1. Vjerska preobraćenja: Klasić optužuje da je Stepinac u njima prepoznavao drukčije motive od onih stvarnih i citira: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi.“

Najprije o izrazu „šizmatik/ci“. Klasić ne skriva svoje zgražanje što Stepinac govori o pripadnicima pravoslavlja kao „šizmaticima“, iako je to dugo, sve do Drugoga vatikanskog koncila, bio uvriježen izraz u Katoličkoj Crkvi (i ne samo u njoj) za one kršćane na istoku poslije velikoga raskola.

Drugo, pitanje „porasta obraćenja“ i motiva iza njih. Duhovni stol u Zagrebu znao je da postoji taj povišeni interes, jer su molbe za prijelaz stizale sa svih strana. U službenim okružnicama nema tumačenja tog fenomena, iako se spominju mnogobrojni koji su pod prisilom u vrijeme bivše države prešli na pravoslavlje i sada se u drukčijim političkim prilikama odlučuju vratiti u Katoličku Crkvu. Vjerojatno je to u pozadini Stepinčeva objašnjenja te pojave u pismu Papi: „Budući da je Vlada katolička, …“

Stepinac je morao voditi računa i o kanonskim propisima za one koji žele biti primljeni u Katoličku Crkvu, a jedan od njih je bio da motivacija mora biti iskrena i čista. Država je propisala da se ne uvažavaju molbe naobraženih i bogatijih. To, dakako, nije mogao biti crkveni kriterij, ali Stepinac nije mogao znati koje su motivacije svakoga tko moli primanje u katolicizam, ali Papi iznosi mogućnost da među moliteljima ima i onih koji su motivirani materijalnim razlozima.

Kad bi Klasić bio pronicljiv, vjerojatno bi zaključio da je Stepinac bio previše striktan u primjeni kanonskih propisa i nije bio, kako su komunistički karikaturisti prikazivali, nezasitan grabežljivac ovaca iz tuđega stada. Neki su mu na pravoslavnoj strani prigovarali upravo to, a neki ga molili da prepusti sve u Katoličku Crkvu samo da se spase životi. Tako je i postupao kad su prilike to zahtijevale.

Jure Krišto: Mogu li crkveni službenici pomagati državi?

Svoju analizu Stepinčeva prvoga pisma papi Piju XII. u vrijeme NDH Klasić završava Stepinčevim pohvalama novim vlastima u novoj državi. Ne nabraja sve ono u području javnog morala što Stepinac misli da je dobro i pohvalno, što neki drugi navode s namjerom da Stepincu prigovore. Klasić citira zaključni dio Stepinčeva pisma u kojem se ističe „da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju“, u što ga je uvjeravao i ratni ministar (Slavko Kvaternik).

Legitimno je propitivati o kvaliteti teološkog shvaćanja Nadbiskupa o odnosima Crkve i Države, o kvaliteti percipiranja u čemu su dobre i u čemu loše politike neke vlasti i sl. Nije, međutim, legitimno o tim pitanjima raspravljati bez uzimanja u obzir kad je Stepinac nešto tvrdio, koje su bile okolnosti i unaprijed anatemizirati njegovo neposredno političko iskustvo zato što se a priori tadašnja hrvatska država anatemizira i poništava. Naravno, od presudne je važnosti dobro razumjeti tko govori o čemu, tj. dolaze li neke ocjene Stepinčevih političkih prosudbi od onih koji su se od početka borili protiv te države, štoviše i protiv same ideje o hrvatskoj državi. Stoga je razumljivo da pod posebnom lećom trebaju biti mišljenja pristašâ bivših i sadašnjih velikosrba ili komunista, jer su se njihovi ideološki prethodnici oružjem borili protiv hrvatske države.

Valja stoga dati nekoliko primjedbi na Klasićev zaključak prvoga Stepinčeva pisma. To pismo završava ovim riječima: „Budućnost je u Božjim rukama, nitko je ne zna. Mi se bojimo zlokobna utjecaja nacionalsocijalizma, i u našoj zemlji. Ali iskrena želja današnjih vladara u Hrvatskoj, da osnaže učenje Katoličke Crkve, nameće nam obvezu da im pomognemo i da ih podržimo s punom odanošću i snagom kojom raspolažemo.“ Realistično je i racionalno to razmišljanje. Opasnost nacionalsocijalizma je realna; sadašnje vlasti u Hrvatskoj obećavaju da će uvažavati evanđeosko učenje, tj. da će uvažavati prigovore i preporuke crkvenih vlasti; stoga te vlasti zaslužuju podršku.

Sve je to rečeno na temelju obećanja, kratkih razgovora s pojedinim predstavnicima vlasti i bez ikakvih pokazatelja konkretnih politika i iskustava.

Utoliko i Klasićeva podsjećanja o zbivanjima u NDH zaslužuju komentar. On koji jest povjesničar i upozorava one koji nisu, trebao bi, upravo zato što je povjesničar, promatrati događaje i ljude u kontekstu. Niti je Stepinac morao znati o logoru kraj Koprivnice niti tko koga vodi kamo; za to jednostavno nema podataka, a argumenti tipa „morao je“, „trebao je“ i sl. beskorisni su i proizvod samouzdignute relevantnosti. Nisam bez razloga ukazao na okolnosti na početku ovog prikaza.

Povjesničar Klasić zna tko su nevini a tko zločinci zato što ima unutarnje matrice po kojima prosuđuje, a ne dolazi do njih pažljivim iščitavanjem dokumenata i okolnosti. Tako zna za pobijane srpske civile u selima oko Gudovca, a ne želi znati o pobunama i prepadima tamošnjeg stanovništva koje su prouzročile žrtve i naknadnu, očito prekomjernu, osvetničku ekspediciju.

Kad spominje stradanje Srba u Glini, povjesničar Klasić nema korektnosti ili hrabrosti barem spomenuti Stepinčevo prosvjedno pismo Paveliću.

Toliko o prvome pismu nadbiskupa Stepinca Papi. Ovdje samo riječ o porijeklu pisama: pisma (ima ih nekoliko) pribavljena su iz javnosti zatvorena arhiva Državnog tajništva. Dogovor je u Komisiji bio da se u javnost ne izlazi ni s čim što se događalo u njezinu radu, što se odnosilo i na te dokumente.

U tim dokumentima još nedostaju neke stranice. Ne znam je li to bio razlog zašto ih postulator Stepinčeve kauze nije uvrstio u svoje tomove objavljene građe. Bilo bi bolje da jest, jer bi nama olakšao posao i eliminirao neke druge brige.

To je ipak posao za neke druge procjenitelje. Meni je drago što mi se pružila prilika da o njima nešto kažem. U tom smislu zahvaljujem patrijarhu Porfiriju i H. Klasiću.

 

 

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.