Za razliku od Švedske i Norveške koje su se mirno razdružile, Tuđman je odabrao opciju ratne skandinavizacije i upropastio Hrvatsku. Zato obilježavanje godišnjice njegovog rođenja sliči na parodiju i grotesku
Oh da, bilo bi idealno da se Hrvatska skandinavizira. Prije svega, skandinavske zemlje spadaju u najbogatije zemlje svijeta, pa bi došla na svoje čak i Kolinda Grabar-Kitarović sa svojom ismijavanom izjavom, ali to nije sve. Te zemlje spadaju i u izložbeni primjerak socijalno osjetljivih, granično čak socijalističkih zemalja. Napokon, one su uzorni predložak tolerantnih međunacionalnih i međudržavnih odnosa, jer su se Švedska i Norveška mirno razišle još 1905. Ništa od toga, međutim, nije uvelo Hrvatsku u skandinavsku priču, nego se to dogodilo nakon što je Zoran Milanović otvorio pitanje zabrane ulaska Švedske i Finske u NATO prije nego što se riješi pitanje izbornog zakona u Bosni i Hercegovini. Nitko s izuzetkom Mosta ne razumije kakve to ima veze jedno s drugim, ali to nije prvo hrvatsko zalijetanje grlom u jagode u skandinavski prostor.
Svojedobno je i Franjo Tuđman, čija se 100. godišnjica rođenja obilježava ovih dana, znao pozivati na skandinavizaciju. Njemu je razdvajanje Švedske i Norveške izgledalo kao model po kojem bi se mogla razdvojiti i bivša Jugoslavija, ali prešućujući da se u prvom slučaju radilo o dogovornom i miroljubivom rastanku, dok je drugi neminovno uključivao krvavi rat. Za razliku od prepredenog Slobodana Miloševića, on to nije ni krio, pa je u svojoj, navodno, kapitalnoj knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” iznosio čak i tako čudovišne konstatacije da genocid može biti i koristan ako pojednostavljuje etničku sliku nekog prostora. Tuđman je i inače bio burevjesnik najgorih današnjih izjava, pa kada inače uravnoteženi Sergej Lavrov ovih dana izjavi da Adolf Hitler i Volodimir Zelenski imaju židovske krvi, čime se sugerira da su Židovi sami izvršili holokaust nad sobom, time samo ponavlja Tuđmanovu tvrdnju iz spomenutih “Bespuća” da su Židovi bili među glavnim kapoima u Jasenovcu, iako su oni mahom pobijeni.
Neki će reći da je ovo rezultat buncanja jednog polupriučenog NKV povjesničara, što je Tuđman u osnovi i bio, ali nije tako. “Bespuća” su se skladno uklopila u kasniji ratni rasplet jugoslavenske krize, o čemu jasno govori da je u pozadini najvećih kultnih mjesta zločina nad Hrvatima redovito stajao i određeni broj pobijenih Srba (Borovo Selo, čak i Vukovar), kao i masovno protjerivanje srpskog stanovništva. Zato se postavlja pitanje da li spomenutu 100. godišnjicu uopće treba slaviti ili je kao zlosretnu obljetnicu jednostavno treba zaboraviti. Štoviše, postavlja se pitanje je li ovakvu državu uopće trebalo stvarati. Naravno, oni koji su napumpani hrvatskim, pseudohrvatskim domoljubljem na to će energično kimnuti glavom. Ali oni koji na ovo gledaju kroz skandinavske naočale ne misle tako jer zemlja koja čami pri dnu Evropske unije, u čemu je duboko inferiorna bivšoj državi (koja je bila jedina socijalistička zemlja u nekim kombinacijama da se priključi Bruxellesu), prožeta privatizacijskom pljačkom, korupcijom, stranačkim nepotizmom, a evo i ratnim zločinima – ne ispunjava svrhu svoga postojanja. Osobno sam bliži ovom drugom viđenju.
Pa ipak, Tuđmanu dolaze na rukoljub svi akteri hrvatske političke scene, pri čemu je jedini kamen smutnje ugradio sam. On je, naime, bio deklarirani evropejac i atlantist, ali više onog profila koji danas utjelovljuju Mađarska i Poljska, a donedavno i Slovenija. Zato sada između HDZ-a i još radikalnije desnice traje verbalni rat koji je Tuđman pravi, pa HDZ tvrdi da svojim evroatlantskim podložništvom slijedi originalnog Tuđmana, dok desnije stranke inzistiraju na suverenističkoj crti Tuđmana koji, navodno, ne bi pristao ni na uvođenje eura u Hrvatsku. Ipak, najvažnije je da se stotoj godišnjici jednako klanjaju glavna stranka desnice HDZ i, istina, nešto diskretnije, glavna stranka ljevice SDP, i to je temeljac činjenice da postoji konsenzualno prihvaćanje da je Tuđman otac hrvatske nacionalne državnosti. Ako me sjećanje ne vara, jedini izuzetak je Zlatko Hasanbegović koji otvoreno kritizira Tuđmanovu politiku u BiH i hrvatsko-bošnjačke odnose u toj zemlji, ali očito s ustaško-integralističkih pozicija da se cijelu BiH priključi Hrvatskoj. Naravno, to ne može proći jer je čak i Tuđman, koji je udahnuo novi život NDH, znao da je to obnavljanje Pavelićeve države, a to međunarodna zajednica ne može i neće prihvatiti. No zato se, prema uvjerljivim indicijama (svjedočenja, stenogrami), upustio sa Slobodanom Miloševićem u projekt podjele BiH, što također nije prihvaćeno. Umjesto toga, dogodio se sporazum u Daytonu, no on je samo zaustavio rat u BiH, ali nije riješio međunacionalne odnose, tako da je ova zemlja, ne računajući Ukrajinu, najveće žarište nestabilnosti i mogućih sukoba u Evropi. Doduše, može se reći da su Tuđman i Milošević dovoljno dugo mrtvi da odgovornost za to snose ne samo njih dvojica nego i njihovi nasljednici, i tu doista ima istine. Evo, u Hrvatskoj se iznebuha pojavio lijevi ultranacionalist Zoran Milanović koji unaprijed daje podršku hercegovačkim Hrvatima ako se odluče na treći entitet, a to znači da bi sutra lako podržao i obnovu Herceg-Bosne, bez obzira na to što je ona završila i na Haškom sudu.
Sve u svemu, Tuđmanov koncept ratne skandinavizacije nema nikakve veze s nordijskim originalom i zapravo je bio konceptualno usmjeren na upropaštavanje jedne relativno uspješne države i promoviranje jedne apsolutno neuspješne i promašene. Radikalni kritičari Franje Tuđmana, koji, doduše, stanu na prste jedne ruke, u njegove glavne grijehe ubrajaju pljačkašku privatizaciju i politiku prema BiH, ali nije samo to. Tu su i stvaranje svojevrsnog višestranačkog jednostranaštva u koje je ugrađen prezir prema legalnim institucijama (zagrebačka kriza) i dodvoravanje Crkvi, što upravo gledamo na primjeru žene kojoj se ne dozvoljava abortus premda nosi smrtno bolesno dijete, a prije toga vidjeli smo na primjeru Janeza Janše kojem dvostruki brak nije bio zapreka da bude zaštitnik Crkve jer ju je dovoljno zadužio.
Sve u svemu, Tuđman nije zaslužio da uđe u kalendar državnih obljetnica, a Hrvatska je zbog svog odnosa prema antifašizmu smještena u zrakopraznom prostoru između fašizma i antifašizma. U osnovi, ona ondje i pripada.
piše Marinko Čulić
Povezani tekstovi
