Nikola Perenčević, izbjeglica srpske nacionalnosti iz Klobučaka kod Siska, sada državljanin Srbije, sa prebivalištem u Bavaništu kod Kovina, ovih dana dobio je koverat iz Siska, kojeg mu je kao diplomatsku poštu direktno u ruke uručila srpska policija. A u koverti čak četiri presude, po dvije prvostepene i drugostepene, iz dva predmeta, po jednog parničnog i krivičnog.
O čemu se, zapravo, radi?
Opštinski sud u Sisku u parničnom predmetu, presudom od 18. novembra 2008. godine, po tužbi Republike Hrvatske – Ministarstvo mora, turizma i razvitka, nalaže tuženiku, pomenutom Perenčeviću, da tužiteljici na ime naknade štete plati iznos od 324.272,43 kune (oko 43 hiljade EUR) sa zakonskim zateznim kamatama od 29. novembra 2004. godine pa do isplate i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.200,00 (1.350 EUR).
Tuženom Perenčeviću je tužiteljica (država Hrvatska) obnovila njegovu u ratu oštećenu kuću u rodnom selu Klobučaku, za njega i njegovih pet članova porodice. Tuženi je, sa tužiteljicom sklopio Ugovor o obnovi, sa kojim se obavezao da će u roku od 30 dana od tehničkog pregleda useliti u kuću sa svojom porodicom i u istoj prebivati najmanje 10 godina.
Tuženik je kuću prodao prije isteka roka od deset godina, smatrajući da mu je tužiteljica porodičnu kuću obnovila kao svojevrsnu kompenzaciju za njegova materijalna dobra, koja je on godinama i teško sticao, a onda su ista uništena u ratu namjerno – miniranjem.
Sud nije imao razumjevanja za tuženikov stav, već je, pozivajući se na odredbe Zakona o područjima posebne državne skrbi i Zakona o obnovi, zaključio da je cilj obnove stvaranje najnužnijih uslova za povratak u objekte prije ratnog prebivanja, a ne radi prodaje, i naložio mu da državu obešteti za onoliki iznos kolika je cijena koštanja toga obnovljenog objekta.
Tuženik je uložio žalbu na ovakvu presudu prvostepenog suda, u kojoj iznosi tvrdnje da je za miniranje njegove kuće odgovorna tužiteljica; da se zbog razloga nesigurnosti nije vratio u RH; da, iako je bio radnik Željezare Sisak, nije dobio nikakvu penziju; a pošto se ne može ni zaposliti, bio je prisiljen prodati obnovljenu kuću u rodnom selu da bi preživio u Srbiji, predloživši da se pobijana presuda poništi i tužba odbaci kao neosnovana.
Županijski sud u Sisku, kao drugostepeni, presudom od 30. septembra 2010. godine, odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrđuje prvostepenu presudu u cjelosti, osim što tužbeni zahtjev kvalifikovan naknadom štete mijenja u zahtjev za povrat sredstava koje je država uložila u obnovu kuće tuženika.
Usput rečeno, Perenčević je „svoju“ obnovljenu kuću prodao za upola manju cijenu od cijene koštanja, što za sudove nije relevantna činjenica.
Ovakvih i sličnih presuda hrvatski sudovi su već donijeli sijaset. Evo nekoliko tipičnih primjera:
Bračnom paru Jovi i Milici Žigić iz Pakraca, koji su uslijed ratnih događanja svoju kuću napustili još 1991. godine, pa preko Srbije, 1994. godine iselili u Australiju, gdje i danas žive, obnovljena je kuća za četveročlanu porodicu. Pošto se nisu vratili u obnovljenu kuću u roku od 30 dana po izvršenom tehničkom pregledu, država ih je tužila radi isplate, a Opštinski sud u Daruvaru, presudom od 17. maja 2011. godine, naložio im je da su dužni državi Hrvatskoj isplatiti iznos od 245.627,17 kuna (oko 32.700 EUR), sa zateznom kamatom od 5. oktobra 2005. godine i trošak parničnog postupka u iznosu od 7.500 kuna (oko 1.000 EUR).
Stevi Laziću iz Pakraca je obnovljena kuća za peteročlanu porodicu (njega, njegovu kćerku, zeta i dvoje unučadi). Pošto u ugovoru o obnovi stoji jedna odredba po kojoj se obnovljena kuća može prodati i prije isteka roka od 10 godina nakon obavljenog tehničkog pregleda samo uz saglasnost nadležnog ministarstva, Lazić je tako i postupio i Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva podnio zahtjev za saglasnost za prodaju obnovljene kuće, obrazloživši ga da je on star i bolestan, pa da mora živjeti kod kćeri i zeta i unučadi u Srbiji, gdje bi, ako dobije saglasnost, od dobijenog novca riješio krov nad glavom i sebi i kćerkinoj porodici.
Uslijedio je dopis Opštinskog državnog odvjetništva u Daruvaru – Stalne službe u Pakracu, od 22. novembra 2010. godine, sa kojim se poziva, s obzirom da se nije vratio u obnovljenu kuću, ni on ni ostali članovi porodice, na koji način je postupio protivno ugovoru o obnovi u kome je propisano da se u obnovljenoj kući prebiva najmanje deset godina, da u roku od 30 dana izvrši povrat sredstava od 351.932,26 kuna (oko 47.000EUR), jer će se u protivnom protiv njega pokrenut parnični postupak pred nadležnim sudom u Pakracu.
Crnobrnja Ranko iz Stare Krivaje kod Đulovca dobio je od Ureda za prostorno uređenje, stambeno komunakle poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Daruvar, 7. marta 2000. godine, pomoć u iznosu od 100.000,00 kuna (oko 13.300,00 EUR) za popravak u ratu oštećene obiteljske kuće u kojoj će prebivati sa suprugom Milevom. Međutim, Ranko nije dobijene pare uložio u obnovu svoje kuće u Staroj Krivaji već u obnovu kuće svoje pokojne sestre Kujundžić Darinke u Đulovcu, koja im je bila pogodinija za život.
Po pravosnažnoj presudi Opštinskog suda u Daruvaru od 14. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 9. novembra 2006. godine, Crnobrnja je dužan Republici Hrvatskoj isplatiti iznos od 100.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 29. januara 2003. godine do isplate, te joj naknaditi i trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna. U ovom slučaju nije pomogla ni činjenica da su se Crnobrnje vratili i zaista svo vrijeme živjeli u Hravtskoj.
Ostali slučajevi se uklapaju u jedan od gore pomenutih modela.
I sad da se ponovo vratimo Nikoli Perenčeviću.
Dakle, Perenčević je, za razliku od dosadašnje prakse hrvatskih sudova, uz presudu za povrat sredstava Republici Hrvatskoj za obnovljenu i prodanu kuću, dobio i krivičnu presudu, kojom ga je Opštinski sud u Sisku, 12. novembra 2009. godine, u odsustvu, osudio na šest mjeseci zatvora zbog krivičnog djela prevare – što je u zahtjevu za obnovu porodične kuće u Klobučaku, u namjeri sticanja protupravne imovinske koristi, naveo da će se zajedno sa članovima svoje porodice vratiti i najmanje deset godina prebivati u obnovljenom objektu, iako ni on ni članovi njegove porodice nisu imali stvarnu namjeru povratka, već je objekat suprotno preuzetim ugovornim obavezama prodao izvjesnoj Mileni Zgodić, koja se i uknjižila kao vlasnica tog objekta, čime je oštetio budžet Republike Hrvatske za već pomenuti iznos u parničnoj presudi. Prvostepena presuda je potvrđena i presudom Županijskog suda u Sisku od 12. novembra 2009. godine.
Perenčevića i sve ostale, koji su dužni državi Hrvatskoj po osnovi sudskih presuda za nepoštivanje ugovora o obnovi isplatiti određene novčane iznose, interesuje kako će se država naplatiti od njih.
Prema dosadašnjoj praksi, država Hrvatska pokreće izvršni postupak i traži da se dužnicima, hrvatskim penzionerima, stavi zabrana na trećinu penzije, a ostalima traži naplatu od prodaje nekretnina (zemlja i kuće) na području Hrvatske, na javnoj dražbi, s tim da se te nekretnine, ako su prva dva ročišta bezuspješna, na trećem „mogu prodati bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost“. A zatvorska kazna protiv Perenčevića se izvršava po pravilima evropskih konvencija, međudržavnih ugovora i domaćeg zakonodavstva.
Svi koji su se obratili VERITAS-u smatraju, kao i Perenčević, da im je država Hrvatska bila dužna obnoviti u ratu oštećene kuće kao konpenzaciju za uništena imanja, koja su u pravilu višestruko prelazila vrijednost obnovljenog objekta, te da sa privatnim vlasništvom mogu slobodno raspolagati, bez obzira šta piše u ugovorima o obnovi.
Na njihovu žalost, i na žalost mnogih drugih izbjeglih Srba iz Hrvatske, s formalno pravnog stanovišta hrvatski sudovi su u pravu jer se pozivaju na ugovorne obaveze. Što se tiče krivične odgovornosti za krivično djelo prevare, smatram da izrečene kazne za to djelo, pored povrata sredstava uloženih u obnovu, nemaju nikakvog razumnog opravdanja i da je u pitanju državna odmazda. A sve je to zajedno, uključujući krivične, građanske i izvršne postupke, na tragu nastavka etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, samo perfidnijim metodama od onih ratnih.
Ovi primjeri potvrđuju i da su pravo i pravda potpuno različite kategorije.
U Beogradu, 23. mart 2012.
Savo Štrbac
Povezani tekstovi
