Ovu postrojbu su on i Jole odlučili napustiti iznenada i spontano, jer je on smatrao da je u nju samovoljno i došao pa tako može i otići, ali su se pri tome bojali da ih ostali iz grupe ne napadnu pa su se tog dana kad su otišli iz baze trčeći uputili do središta grada i otuda se tramvajem dovezli do poduzeća «Mara».
Okrivljenik je nadalje kod dovođenja istražnom sucu 18. listopada 2006. godine iskazao da ostaje kod obrane dane u policiji. Svojoj obrani dodao je da nije vidio u koji dio tijela je Buše ispalio hitac tom čovjeku koga su doveli na likvidaciju do Drave. Opisujući oružje iz koga su pucali rekao je da je to bio pištolj koji je s gornje strane imao horizontalno položen plastični okrugli okvir. Također je dodao da je pored Bušea, Tiće i Jole u grupi s njim bio još i jedan nadimkom Crni. Inače se nije slagao s metodama kojima se morao služiti dok je bio pripadnik grupe, ali se bojao otvoreno tome usprotiviti, jer je mislio da bi bio likvidiran. Na ispitivanju kod istražnog suca 19. listopada 2006. godine dodao je svojoj obrani da nije gledao u čovjeka u koga je na obali Drave pucao, a kako taj čovjek nije pao, on je u uvjerenju da ga uopće nije pogodio. Ponovno ispitan kod istražnog suca 9. veljače 2007. godine okrivljenik Mirko Sivić izjavio je da povlači sve svoje do tada dane obrane, i onu iz policije i one kod istražnog suca, jer da je obrana u policiji jednim dijelom od njega iznuđena iskorištavanjem njegovog teškog zdravstvenog stanja.
Okrivljenik Ivica Krnjak ispitan je najprije u tri navrata i to 20. i 21. listopada te 2. studenog 2006. godine, ali se u sva tri navrata branio šutnjom. No, 3. travnja 2007. godine on je pred istražnim sucem dao svoju obranu. U obrani je naveo da je bio pripadnik Hrvatske vojske od 1. srpnja 1991. do 30. lipnja 1006. godine, s tim da je od 1. srpnja pa do 1. prosinca 1991. godine obnašao dužnost referenta obavještajne službe, a od 1. prosinca postavljen je po zapovjedi Karla Gorinšeka za zapovjednika diverzantske satnije. Ta satnija je stvarno formirana nakon polaganja prisege 19. siječnja 1992. godine i tada je dobila naziv Samostalna uskočka satnija. Njezin zadatak je bio djelovanje na crti bojišnice i u neprijateljskoj pozadini, a nije imala područje djelovanja u gradu Osijeku.
Okrivljenik Branimir Glavaš nije u razdoblju od listopada do prosinca 1991. godine njemu bio nikakav vojni zapovjednik, pa mu tako nije mogao izdavati niti zapovjedi za ubojstva civila. Okrivljenica Gordana Getoš-Magdić nikada nije bila zapovjednik niti jednog voda u Samostalnoj uskočkoj satniji. Ona je zapravo bila pripadnica Sigumosno-informativne službe i odgovarala je zapovjednoj strukturi te službe. Samostalna uskočka satnija brojala je oko 502 osobe, a tko je sve bio njen pripadnik, on to ne zna te se takvi podaci mogu potražiti u Ministarstvu obrane RH. Tako mu nije poznato jesu li okrivljenici Dinko Kontić i Zdravko Dragić bili pripadnici ove postrojbe, Stjepan Bekavac nije bio pripadnik postrojbe, dok mu je poznato da Tihomir Valentić jeste, ali ne zna u kom razdoblju. Satnija je imala tri voda. Prvi je bio smješten u Banovoj ulici i zapovijedao mu je Vlado Frketić. Drugi je vod bio smješten u Dubrovačkoj ulici i zapovijedao mu je Matija Horvat. Treći vod bio je smješten u Divaltovoj ulici i zapovijedao mu je Ivan Šomodi. Na lokaciji u Dubrovačkoj ulici drugi vod prešao je između Božica 1991. i Nove godine, a prije toga u toj kući također je bila smještena Hrvatska vojska, ali njemu nije poznato koja je to postrojba bila. Tajni vod unutar Samostalne uskočke satnije nije nikada postojao, a niti je on čuo da bi u Keršovanijevoj ulici bio smješten dio njegove postrojbe. Od izdavanja zapovjedi za formiranje satnije pa do polaganja prisege unutar postrojbe provodile su se samo radne pripreme, dakle skupljalo se oružje i ljudstvo te se tražio smještaj.
Zapovijed za formiranje diverzantske postrojbe mogla je doći samo iz dva izvora, ili od zapovjednika Zbornog područja kao što je i bio slučaj, ili od Ministarstva obrane RH. Zbog toga Branimir Glavaš nikako njemu nije mogao dati zapovijed za formiranje diverzantske postrojbe, jer to nije bilo u njegovoj nadležnosti. On nije imao nikakve veze s Branimirom Glavašem, on mu nije bio nadređeni, niti mu je izdavao zapovijedi. Poriče sva kaznena djela koja mu se stavljaju na teret i brani se da nema nikakve veze s ubojstvima civila, a isto tako niti postrojba kojom je on zapovijedao. Što se tiče Radoslava Ratkovića, naveo je da nikada nije čuo za tu osobu. Sjeća se osobe po prezimenu Mamula i to zbog toga što ga je jedne prilike zapovjednik 1. bojne 106. brigade HV Ivan Šoltić pozvao da dođe u zapovjedništvo te postrojbe u Kolodvorskoj ulici u Retfali da bi ispitao jednu osobu koju su kao navodnog četnika doveli pripadnici Šoltićeve postrojbe. Nakon što je došao u navedeno zapovjedništvo i ispitao Mamulu, odlučio je da se ta osoba pusti i čak ga je osobno s pripadnicima 106. brigade HV prepratio njegovoj kući. Što se tiče «Pete kolone» u gradu Osijeku, njome su se bavile Sigurnosno-informativna služba i Služba za zaštitu ustavnog poretka. Osobu po prezimenu Amšlinger zna, bio je pripadnik njegove postrojbe, ali je s njim u konfliktu od kada je zamijetio da unutar postrojbe nestaje oružje i streljivo, zbog čega je došao s navedenim u konflikt.
Okrivljenik Dino Kontić ispitan je 20. i 21. listopada 2006. godine, ali se u oba navrata branio šutnjom. No, 19. veljače 2007. godine u pisanom je obliku istražnom sucu dostavio svoju obranu. U tom podnesku objašnjava da se prethodno branio Šutnjom, jer je zaključio da se protiv njega iznose neistine. Nadalje je naveo da se u ljeto 1991. godine nakon povratka iz Njemačke aktivno uključio u obranu RH pristupivši pričuvnom sastavu MUP. U studenom 1991. godine čuo je da se osniva jedna postrojba za izviđanje i diverzantske akcije pa je zajedno s Milanom Plazibatom krajem tog mjeseca otišao u OSNO i prijavio se u Samostalnu uskočku satniju. Ta se postrojba tek popunjavala i nije imala neke akcije, nego tek jednu početkom prosinca radi oslobađanja Antunovca, ali je i ta akcija obustavljena. Zbog toga se on razočarao i najviše vremena je provodio sa starim suborcima u naselju Jug II te kod Nemetina. U Samostalnoj uskočkoj satniji se samo formalno vodio i svega je u nekoliko navrata odlazio u tu postrojbu da se raspita što se događa. Ne odgovara istini da je on sudjelovao u odvođenju Radoslava Ratkovića na likvidaciju, te u potvrdu toga navodi da ga Ratković kod davanja svog svjedočkog iskaza nije prepoznao. Pored toga smatra da je i sam Ratkovićev iskaz suprotan navodima istražnog zahtjeva. Također navodi da su dokaz da optužbe nisu istinite i njegovi odlasci u Republiku Srbiju, što sigurno ne bi činio da je sudjelovao u likvidaciji Srba, a Srbi su mu i među najboljim prijateljima.
Okrivljenik Tihomir Valentić pred istražnim je sucem 20. listopada 2006. godine iznio svoju obranu . U njoj navodi da je u HV stupio u srpnju 1991. godine u 3. gardijsku brigadu, a od studenog te godine pa do 1994. godine bio je u Samostalnoj uskočkoj satniji. Baza te postrojbe bila je u jednoj kući u Retfali, a zapovjednik mu je bio Ivica Krnjak, dok je jedan od dozapovjednika bio Matija Horvat. Sjeća se da je jedno vrijeme u toj postrojbi bio i Dino Kontić, ali ne s njim zajedno i on ne zna gdje je Kontić bio smješten. Sve do siječnja 1992. godine on je zbog ranjavanja u Sarvašu bio pošteđen aktivnosti u Samostalnoj uskočkoj satniji. Poznavao je osobu prezimenom Bekavac, a nadimkom Bušo, koji je bio u navedenoj postrojbi 1991. godine, ali ne zna što je Bekavac radio. No, on s njim nije bio ni u kakvoj akciji. Za nadimke Jole, Ustaša, Sivko i Sivac branio se da mu ništa ne znače, a isto tako da ne poznaje Mirka Sivića ni Josipa Zdravčevića. Poznavao je Gordanu Getoš, jer je ona supruga njegova bratića Ivice Magdića. S njom se sastajao u Keršovanijevoj ulici, poznato mu je da je bila u Samostalnoj uskočkoj satniji, ali ne zna što je radila i koje su bile njene funkcije.
U dopuni svoje obrane 21. listopada 2006. godine okr. Tihomir Valentić iznio je da s Ivicom Krnjakom on nije išao ni u kakve akcije. Kada se i sastajao s Gordanom Getoš, razgovarali su o porodičnim stvarima. U kući u Kersovanijevoj ulici nije bila nikakva baza, u njoj nije bila stacionirana vojska, a ako je i bilo vojske, to je netko Magdićevima dolazio u posjete. Zdravka Dragića uopće ne poznaje. Imena oštećenika iz ovog predmeta ništa mu ne znače, a on nije sudjelovao u likvidaciji niti jedne osobe. Dinu Kontića upoznao je preko svog bratića Ivice Magdića i koliko zna Kontić je bio na Jugu II u postrojbi Mate Šabića. Od Gordane Getoš-Magdić on je čuo da je Kontić pripadnik Uskočke satnije, ali on ga tamo nikada nije viđao.
Okrivljenik Zdravko Dragić ispitan je u policiji 19. listopada 2006. godine. U svojoj obrani izjavio je da se ljeti 1991. godine dragovoljno uključio u obranu RH i najprije bio u jedinicama pričuvnog sastava MUP. Zbog toga što je u tom svojstvu prošao specijalističku obuku za izviđačko-divetzantska djelovanja, želio se uključiti u takve postrojbe. U razgovoru sa svojim zetom (sestrinim mužem) Dinom Kontićem o toj svojoj želji doznao je da Kontić zna jednu osobu s kojom bi mogao razgovarati o tome i povezao gaje s Gordanom Getoš. Iz razgovora s njom zaključio je da je ona zapovjednica unutar jedne postrojbe za posebne namjene te se s njom dogovorio da se priključi toj postrojbi. Sutradan je s Dinom Kontićem otišao u bazu te postrojbe u Keršovanijevoj ulici. Kasnije je saznao da se ta postrojba zove Samostalna uskočka satnija. Baza postrojbe nalazila se u velikom podrumu te kuće u Keršovanijevoj ulici, a u gornjem dijelu kuće živjela je Gordana Getoš sa svojim suprugom Magdićem. Tu je upoznao ostale pripadnike postrojbe i to po nadimcima Buše i Tiho, postrojbi je pripadao i njego zet Dino Kontić, a nakon nekoliko dana upoznao je i zapovjednika postrojbe Ivicu Krnjaka. On ih je uskoro poveo u jednu akciju na Antunovac, ali se od te akcije odustalo. Nakon te akcije jednog je dana dobio nalog od Bušea i Tihe da odu po nekog KOS-ovca i dovedu ga na razgovor.Išli su vozilom «Yugo» crvene boje s razbijenim bočnim staklom u ul. Feđe Milića. Bili su odjeveni u maskirne odore i naoružani. Na ulaznim vratima kuće pozvonili su Buše i Tiho, iz podruma je izašla jedna žena, oni su joj rekli da traže Radoslava Ratkovića, a tada se pojavo jedan muškarac. Buše mu je rekao da su došli po njega radi razgovora te su ga odvezli navedenim vozilom u Dubrovačku ulicu u jednu dugačku prizemnicu s velikom metalnom ustakljenom kapijom.
