Izveli su Ratkovića iz auta, prošli kroz haustor, i odveli ga u dvorišne nusprostorije. Tu je ili Buše ili Tiho zavezao Ratkoviću ruke ljepljivom trakom te su njega ostavili da čuva Ratkovića. Čuvao ga je oko dva sata i s njim je razgovarao, a kako je bio razdražen, udario je Ratkovića otvorenim dlanom ruke u glavu. Kad su se Buše i Tiho vratili, rekli su mu da se on može vratiti u bazu. Više se ne sjeća što se dalje događalo s njim, ali je iste večeri ponovo vidio Ratkovića. Naime, sjeća se događaja na obali Drave u Tvrđi kraj «Elektrinog» igrališta i Bastiona. Tamo su bili prisutni Ivica Krnjak, Buše, Dino Kontić i još neke osobe, a njega je u autu dovezao Dino Kontić. Zajedno s Kontićem sišao je stepenicama do najnižeg podesta s obzirom na nizak vodostaj Drave, a tu je stajala osoba vezanih ruku i s ljepljivom trakom preko usta. Pored te osobe stajao je Buše i još jedna osoba. Buše mu je pružio repetiranu automatsku pušku «MGV» s dobošem na gornjem dijelu i prigušivačem te mu naredio da puca u tu vezanu osobu. On je uzeo pušku te stojeći iza leđa tog čovjeka pušku usmjerio u njegov potiljak. Tada je taj Čovjek okrenuo glavu prema njemu i on je prepoznao Ratkovića. Bio je u šoku i uplašen, ali se bojao za sebe, nije znao kako da se izvuče te je povukao obarač i pogodio Ratkovića u obraz pa je ovaj pao u vodu. Netko od prisutnih vidio je ubrzo da je Ratković živ, a kako je on već bio spustio «MGV» na zemlju, gurnuli su mu u ruke «Kalašnjikov» i naredili da puca u Ratkovića koji se nalazio u Dravi. On je ispalio jedan metak, ali pri tome nije ciljao u Ratkovića. Penjući se stepenicama rekao je Ivici Krnjaku da je bezvezan osjećaj ubiti čovjeka.
Dan ili dva nakon tog događaja u bazu je došla Gordana Getoš i obavijestila ih da je Ratković preživio i da se nalazi u bolnici, spočitavajući mu njegovu nesposobnost. Još je rekla da je ona preko svojih ljudi uspjela spriječiti otpremu pisma koje je Ratković napisao i pokazala im je to pismo, ali ga nije čitala. Sljedeće privođenje osobe prezimenom Lovrić iz Sisačke ulice obavili su zajedno on, Gordana Getoš, Buše i Tiho. To su obavili tako da su do Lovrićeve kuće došli autom. Kada su pozvonili otvorila im je ženska osoba srednjih godina i pozvala Lovrića. On je došao, bilo je očito da se baš tada brijao, rekli su mu da pođe s njima na razgovor pa se Lovrić obukao i krenuli su svi autom, ali se on više ne sjeća što je dalje bilo i to zato što misli da je on negdje usput izašao iz auta. Sudjelovao je ju još jednom privođenju osobe po imenu Alija koji je živio u stambenoj zgradi na Sjenjaku. Do navedene zgrade dovezao se zajedno s Bušeom i Tihom crvenim «Yugom», a u razgovoru s njima čuo je da je navedena osoba četnik, snajperist ili KOS-ovac. Ne sjeća se više što je bilo s tim čovjekom. Inače zapovijedi za privođenja dobivali su Buše ili Tiho od Gordane Getoš ili Ivice Krnjaka, a on je tek preko njih dvojice saznao što treba učiniti. Pred Božić 1991. godine zbio se događaj koji dobro pamti. Nalazio se u kafiću «Jazz» u većem društvu, bila je tu i Gordana Getoš, dostaje popio i razgovarao je s mnogim osobama, a između ostalih i s jednom mlađom muškom osobom, možda i maloljetnom, za koju je saznao da će biti novi pripadnik njihove postrojbe. Nakon ponoći napustio je društvo i otišao kući. Sutradan su po njega došli Buše i Tiho, odveli ga u bazu u Keršovanijevu ulicu, a tu su se već nalazili Gordana Getoš, Dino Kontić i taj mladi dečko kojeg je upoznao prethodne večeri. Gordana Getoš spočitavala mu je daje odavao tom dečku sve što radi njihova postrojba i da ih tako sve dovodi u opasnost. Tiho je vikao na njega i udario ga nogom u glavu, a Buše mu je prišao i zavezao mu ruke ljepljivom trakom te mu tom trakom oblijepio i usta. U očima Dine Kontića vidio je suze, a Gordana Getoš naredila je Kontiću: «Ti si ga doveo, ti ga i čokni.». Zbog šoka se ne sjeća kako se s Kontićem našao u automobilu, jedno vrijeme Dino ga je vozio po gradu, a onda ga je oslobodio ljepljivih traka i pustio iz vozila. Od tada on više nije bio pripadnik opisane postrojbe.
Kod dovođenja istražnom sucu 21. listopada 2006. godine okrivljenik je svojoj obrani dodao da on ne zna koje su funkcije obavljali Buše i Tiho u njihovoj postrojbi, ali se Buše postavljao inicijativno. U akcije se išlo nakon razgovora Gordane Getoš s Ivicom Krnjakom, a Gordana je izdavala zapovijedi. Dodao je i to da on ne zna tko je dovezao Ratkovića na mjesto likvidacije na Dravi. Čuo je za nadimak Ćif i pretpostavljao je da se radilo o Ivici Krnjaku. Grupu su činili on, Buše i Tiho, a njegov zet Dino Kontić bio je u drugoj grupi, ali on ne zna s kim, samo ga je vidio par puta da razgovara s Gordanom Getoš.
Dopunjujući obranu okrivljenik je 21. listopada 2006. kod istražnog suca rekao da on nije želio ubiti Ratkovića, ali se bojao za sebe pa je pucao onako negdje. Opisujući Tihu prisjetio se da se volio igrati oružjem i da ga je boljelo koljeno te je zbog toga šepao.
Dana 9. veljače 2006. godine okrivljenik Zdravko Dragić iskazao je kod istražnog suca da odustaje od svih svojih ranijih obrana, jer da je pročitavši spis zaključio da se radi o konstrukcijama i neistinama te da će se nadalje braniti šutnjom.
Okrivljenica Gordana Getoš-Magdić dala je svoju obranu u policiji pred svojim braniteljem 20. listopada 2006. godine. U obrani je navela da je tijekom 1989. godine volonterski radila kao tajnica u stranci HDZ. Zbog sigurnosnih razloga premješteni su u podrum Centra za obavješćivanje te je tu zajedno s Mirelom Đurić obavlja poslove tajnice u uredu Branimira Glavaša, koji je bio sekretar OSNO. Na radno mjesto tajnice došla je na njegov poziv. U srpnju ili kolovozu 1991. godine Branimir Glavaš povjerio joj je da pomogne u popuni jedinice za posebne namjene koju je tada formirao Ivica Krnjak. Taj zadatak je dobila, jer je Glavaš u nju imao veliko povjerenje, od prvih dana sudjelovala je u podjeli oružja i poznavala je velik broj ljudi. Krnjak je imao svoj ured iznad ureda OSNO i zajedno s njim radili su Antolašić, Amšlinger i još nekoliko njoj nepoznatih osoba. Krnjak je često dolazio u ured kod Glavaša i razgovarali su nasamo. Zbog povjerenog zadatka ona nije napuštala svoj posao u OSNO, nego je samo pomagala Krnjaku koji nije poznavao grad i ljude koji bi mogli ući u tu jedinicu, i to odabirući ljude sa popisa osoba koji su se dobrovoljno javljali u OSNO i čekali raspored. Odabir je obavljala i na temelju poznanstva te odlascima u postrojbe po neke vojnike. Za odabrane obavljala je sigurnosnu procjenu, razgovarala je s njima i upućivala ih Krnjaku. Krnjak je inače bio podređen Branimiru Glavašu. Sjeća se da je ovakav način odabrala Stjepana Bekavca zv. Buše, Dinu Kontića, Zdravka Dragića, Tihomira Valentića zvanog Tiho i jednog mesara prognanog iz Baranje. Ukupno je u toj postrojbi bilo oko 60 odabranih osoba. Neki su ušli i na preporuke Krnjaka i Glavaša. Zapovjedništvo postrojbe bilo je u Zapovjedništvu obrane grada u Županijskoj ulici, kat iznad ureda Branimira Glavaš.
Zbog sigurnosnih razloga pripadnicima postrojbe nisu se smjela znati imena i prezimena, a takvu odluku donijeli su Krnjak i Glavaš na jednom sastanku i ona je tu odluku prenosila svima koji su ušli u jedinicu. Ova postrojba je 27. travnja 1992. godine preimenovana u Samostalnu uskočku satniju. U njenom sastavu bilo je više vodova razmještenih po gradu pri čemu pripadnici tih vodova nisu znali jedni za druge. Jedan je vod bio u Keršovanijevoj ulici, jedan u OŠ «Rade Končar», jedan u Donjem gradu, jedan u OSNO u županijskoj ulici, jedan u Dubrovačkoj ulici, a jedan u Retfali. Što se tiče popune postrojbe, ona je imala više sastanaka s Glavašem i Krnjakom te je na tim sastancima od njih dobivala upute za popunu, što će govoriti odabranima o ponašanju, napredovanju u postrojbi i slično, a zapovjedi koje je dobivala od njih dvojice, ali i od Amšlingera, prenosila je zapovjednicima ili drugim osobama u navedenim vodovima. Razlog što je ona bila veza između Glavaša i Krnjaka te pojedinih vodova u SUS-u bio je u tome što je ona kod Glavaša imala iznimno povjerenje. Zapovjedni je dobivala usmeno ili pismeno, izravno od Glavaša ili Krnjaka, a kod pismenih radilo se o papirićima s imenom neke osobe i ulicom te razlozima zbog kojih nekoga treba privesti i ispitati kao npr. radi li se o «petoj koloni», ima li kontakte s neprijateljem, ima li rodbinu kod neprijatelja i slično. Ove je papiriće osobno dobivala u OSNO od njih dvojice ili ih je uzimala sa njihovih stolova, kada njih nije bilo, a gdje su joj oni te papiriće ostavljali. Na papirićima nije pisalo što s tim ljudima učiniti nakon što se privedu i ispitaju. Tako se sjeća slučaja odvođenja Branka Lovrića.
Bila je rana jesen kada je od Glavaša dobila zadatak da se javi u Poštu i o Lovriću razgovara s direktorom. U razgovoru je saznala da Lovrić ne dolazi na posao, prenijela je to Glavašu, a on joj naredio da ga treba uhititi i privesti, jer je antidržavni element. Tada je s dva do četiri pripadnika postrojbe otišla do Lovrićeve kuće, sjeća se da im je otvorila ženska osoba, a tada je izašao i Lovrić na traženje bez otpora pošao s njima. Odvezli su u Dubrovačku ulicu, Lovrića su odveli u podrum, a ona se nije tu više zadržavala, go je obavijestila Glavaša da je Lovrić priveden. Kad je nakon nekoliko dana u razgovoru sa svojim vojnicima saznala da je Lovrić ubijen, posvađala se zbog toga s Glavašem. U toj svađi on joj je prijetio, govorio joj da mu ne dolazi na posao, da će i ona plivati i da će ih sve zbrisati sa zemlje. Ona je prijetnje ozbiljno shvatila, jer je znala kako je u jednom slučaju s Glavašem prošao Goran Vrban kojeg su u sjedištu HDZ-a zlostavljali. Glavašu nije bilo strano obračunavati se i sa svojim ljudima. I dalje je nakon ove svađe radila kao tajnica u OSNO, ali je Glavaš bio na nju ljut i nije ju pozdravljao. Nakon nekoliko dana pozvao ju je i prigovorio da je u postrojbu angažirala nesposobne ljude. Pokazao joj je pismo koje je nakon neuspjele likvidacije pisao neki čovjek iz bolnice i naredio joj da riješi problem. Ona pretpostavlja da je pismo Glavašu donio Amšlinger, jer je on prethodno bio kod Glavaša. Dobivši takvu naredbu, ona je otišla u Keršovanijevu ulicu i dala je naređenje jednom pripadniku postrojbe za koga se sjeća da je bio medicinski tehničar, a kasnije policajac, da ode u bolnicu i ubije tog čovjeka. Ovaj je otišao, ali se vratio i rekao da nije uspio, jer da je taj čovjek u bolnici čuvan. Ona je tada obavijestila Glavaša o ovome i misli da je i on sam slao nekoga u bolnicu da usmrte tog čovjeka. Kasnije je saznala da se taj čovjek zove Ratković. O ovim događanjima razgovarala je s Ivicom Krnjakom želeći izaći iz njegove postrojbe, čemu se on nije protivio. Krnjak je inače znao za zapovjedi koje je ona primala od Glavaša i prenosila ih u postrojbu. O ostalim ubojstvima tvrdi da ne zna ništa i da nije u njima sudjelovala, iako je čula da ih je bilo. Također joj nije poznat nadimak Ćif.
