Juče se navršilo točno jedno stoljeće otkako je Ljubomir Micić 1921. u Zagrebu osnovao Internacionalnu reviju za umetnost i kulturu „Zenit“, vjerovatno najznačajniji jugoslavenski kulturni časopis prve polovine dvadesetog stoljeća
Zenitizam je bio i avangardni pokret i svojevrsna „ideologija“, ali je svaki pripadnik imao različita viđenja njegove prirode. Zajedničko im je bilo to što su težili promjeni provincijalnog statusa jugoslavenske nacionalne kulture, izlasku na veliku europsku scenu, konačno svjetsku, raskidu s tradicijom, izgradnji vlastitog kulturnog sistema na temelju novih umjetničkih trendova i pravaca tog vremena. Bio je sličan pokretima i pravcima u drugim zemljama početkom dvadesetog stoljeća.
Časopis Zenit je bio osnovni forum avangardnog zenitističkog pokreta i njegovih programskih ideja – bio je međunarodno glasilo lijeve orijentacije, s velikim brojem suradnika kako iz Beograda, Zagreba i Ljubljane, tako i iz gotovo svih europskih sredina, ali i Sјeverne i Južne Amerike, pa i Japana. Zenit je bio jasno opredijeljen za novu umjetnost, za koju se vjerovalo da će doprinijeti stvaranju novog čovjeka XX. stoljeća.
Urednik časopisa i osnivač umjetničkog pokreta zenitizam, Ljubomir Micić po obrazovanju je bio profesor filozofije, u mladosti je glumio, bio književnik, pisao pjesme, prozu na srpskom i francuskom, manifeste i druge programske tekstove i polemike, bio je kazališni, likovni i književni kritičar, urednik više časopisa i knjiga koje je često lično grafički oblikovao, bio je prevoditelj, kolekcionar, organizator prve međunarodne izložbe avangardne umjetnosti na Balkanu, držao je predavanja i priređivao pjesničke večeri u smislu dadaističko-futurističkih manifestacija…
Micić je časopis Zenit osnovao u Zagrebu, s bratom Brankom Micićem (koji je upotrebljavao pseudonim Ve Poljanski, po selu Majske Poljane kraj Gline na Baniji, gdje je odrastao), takođe izvanrednim avangardistom.
Redakcija Zenita imala je dva sjedišta, prema čemu se historija časopisa i dijeli na dva perioda – zagrebački (1921-1923) i beogradski (1923-1926).
List je okupio ne samo neke od najkreativnijih stvaralaca koji su radili u zemlji koja se tada zvala Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca (među kojima su u početku bili i Boško Tokin, Stanislav Vinaver, Miloš Crnjanski, Rastko Petrović, Marijan Mikac, Dragan Aleksić, Stanislav Krakov, Vilko Gecan, Dragan Bublić, Josif Klek, France Kralj, Albin Čebular), već i zavidan broj internacionalnih imena, od kojih su mnogi bili u neposrednom kontaktu s Micićem – Gol, Kandinski, Arhipenko, Marineti, Vazari, Pokarini, Delone, Kašak, Moholj-Nađ, (Karl) Ajnštajn i mnogi drugi značajni predstavnici avangarde dvadesetih.
Internacionalni karakter časopisa, i namjera da se prilozima pokriju svi oblici nove umjetnosti (književnost, slikarstvo, arhitektura, film, kazalište…) privlačili su ovom listu brojne stvaraoce, ali su mnogi od njih brzo prekidali suradnju, uglavnom zahvaljujući Micićevoj veoma strogo zacrtanoj viziji, i buntovnoj prirodi koja ga je dovodila u sukob kako s drugim umjetnicima tako i s vlašću…
Na prvoj stranici, u prvom broju (tada mjesečnika) Zenita, Micić je zapisao: „Sablast crvene furije rata iskopala je svojim zločinačkim pandžama groblja za sve nas – za milijune ljudi. Jedan mrtvac na dva vojnika. Ne zaboravimo nikad, da je ubijeno 13 milijuna ljudi u prošlom deceniju, od bede je umrlo deset milijuna, a oslabljeno 150 milijuna. A mi što ostadosmo kao poslednja straža, nosimo zajednički bol pod srcem, zajedničku dušu očaja, zajednički protest: Nikada više rata! Nikada! Nikada!… Čovek – bio je stvoren da bude Bog – a ubijan je kao stoka na klaonici.“
Povezani tekstovi
