Objavljujemo reagovanje SANU na kritičke osvrte povodom njenog odbijanja predloga da krajem juna ili početkom jula 2025. godine organizuje međunarodni naučni skup „30 godina po završetku rata na području RH 1995-2025“
Učestalim kritikama, kojima je Srpska akademija nauka i umetnosti gotovo neprestano izložena, uz podrazumevajuće očekivanje onih koji ih izriču da bi na svaki napad, s obzirom na to da je „prozvana”, trebalo da odgovori i pokuša da se „opravda”, pridružilo se nezadovoljstvo Save Štrpca i nekolicine njegovih istomišljenika.
Kao predsednik Dokumentaciono-informativnog centra „Veritas“, osnovanog 1993. u Kninu, a od 1995. sa sedištem u Beogradu, gospodin Štrbac kritikovao je SANU zbog toga što nije prihvatila predlog da krajem juna ili početkom jula 2025. godine organizuje međunarodni naučni skup „30 godina po završetku rata na području RH 1995‒2025“. Njegovo nezadovoljstvo prevashodno je usmereno ka Odeljenju istorijskih nauka, od koga je Izvršni odbor SANU zatražio naučno-stručno mišljenje.
Razmatrajući podneti predlog, članovi Odeljenja istorijskih nauka ni na koji način nisu sporili ogroman istorijski značaj tog rata i njegove posledice, a otud ni potrebu da celokupan problem bude proučavan. Odbijajući stav proisticao je iz više potpuno drugih razloga. U reagovanju gospodina Štrpca, međutim, pažnja je koncentrisana isključivo na zaključak da su, s obzirom na poštovanje zakonskog ograničenja o tridesetogodišnjoj distanci, relevantni arhivski izvori u Srbiji tek nedavno postali dostupni, te da će dokumenta iz 1995. biti „otvorena“ naredne godine.
Kolege istoričari znaju da do sada ne postoje čak ni precizna saznanja o količini sačuvane građe, a kamoli o sadržini. Sledstveno tome, ne može se znati koliko će vremena biti potrebno da se ona pregleda i prouči. Ovo svakako ne znači da kao pojedinci ne mogu da već sada iznose svoje analize i tumačenja, u zavisnosti od lične procene pouzdanosti istraživanja. To se svakako odnosi i na članove SANU, ali Akademija kao ustanova mora imati uverenje o naučnom kvalitetu skupova koji joj se predlažu, naročito ako su u pitanju toliko važni problemi poput nacionalne tragedije iz 1995. godine i međunarodnog konteksta u kome se ona dogodila.
Osim tog argumenta, gospodinu Štrpcu je predočeno da predlog koji je podneo ne odgovara standardima prema kojima SANU organizuje naučne skupove. Da se odazvao pozivu za razgovor, mogao je da sazna o kakvim je standardima reč, a možda i da shvati da je njegov predlog apsolutno neprimeren očekivanjima od Srpske akademije nauka i umetnosti. Suština je bila u tome što je on, uz obrazloženje značaja skupa, priložio spisak mogućih tema i listu s imenima preko 70 potencijalnih učesnika, među kojima manje od polovine čine istoričari. Uporedo s njima, na međunarodnom naučnom skupu predviđeno je da učestvuju bivše vojne starešine, pripadnici političkog vrha Krajine, advokati sa sudskih procesa i novinari, koji se po prirodi svojih profesija ne bave naučnim radom. U grupi istoričara pak nalazi se jedan „dragovoljac“ iz hrvatskog Domovinskog rata, dok je među ostalima uočljivo prisustvo sina jednog od telohranitelja Ante Pavelića, čiji je brat, kao pripadnik jedinice formirane od ustaških emigranata, poginuo u sukobu sa JNA. Dotični gospodin inače veoma rado ističe svoje „ustaško poreklo“, isto kao što se gorljivo zalaže za ukidanje naziva Srpska pravoslavna crkva, tvrdeći da bi, „ako bude pameti“, trebalo da ime promeni u Pećka patrijaršija.
Ne može se ni pomisliti da se SANU plaši drugačijih tumačenja, ali pod isključivim uslovom da budu naučna i da ih iznose kompetentni istoričari, a ne pojedinci koji su u predlogu gospodina Štrpca najavljeni kao „publicisti“ i „humanisti“. Svi zajedno, trebalo je da daju doprinos međunarodnom naučnom skupu?!
Napokon, predlagač je isplanirao teme o kojima će biti diskutovano i ko će od učesnika preuzeti obavezu da o njima govori. Za neverovati je da su među njima navedeni članovi SANU, kojima su – bez ikakvog konsultovanja i bez njihove saglasnosti – određeni „domaći zadaci“.
Ozbiljni propusti učinjeni su i prilikom formulisanja pojedinih tema, budući da su u nekim slučajevima unapred sugerisani zaključci. U temi o padu RSK, na primer, između ostalog se jednim od podnaslova ističe „izostanak vojne pomoći RS i SRJ“.
Akademija nauka i umetnosti, kao najviša naučna ustanova u Republici Srbiji, trebalo je da sve ovo prihvati, da založi svoj autoritet i odgovara za sadržinu. Jer, jasno je da „Veritas“ i gospodin Štrbac nisu predlagali međunarodni naučni skup nego nekakve trodnevne interdisciplinarne razgovore i svedočenja, čiji bi rezultati pali na teret SANU, dovedenu u poziciju da ili postane izvršilac ideja predlagača ili bude optužena za odsustvo interesovanja za sudbinu krajiških Srba.
Dogodilo se upravo ovo drugo. S obzirom na to da je SANU u svom odgovoru, ne želeći da uvredi predlagača, bila odveć obazriva, nezadovoljni gospodin Štrbac, uveren da je vremenski „odmak“ od 1995. dovoljno dug, žestoko ju je optužio u svom tekstu, objavljenom u Politici 9. jula 2024. godine. Istovremeno, pokušao je da SANU poduči patriotizmu, sudskom i advokatskom shvatanju vremenske distance, moralnim vrednostima i pozitivnijem pristupu arhivskim dokumentima. „Opšte poznato je da je sva arhivska građa iz svih državnih institucija i organa RSK dospela u posed Hrvatske“, istakao je, „koja ju je i javno objavila, a nikad nije ni imala oznaku tajnosti“. Teško je pri tom ne zapitati se šta je „Veritas“ preduzimao dok su sva ta dragocena dokumenta dospevala „u posed Hrvatske“. Štaviše, gospodin Štrbac nije se potrudio ni da se detaljnije informiše o naučnim kriterijumima po kojima SANU organizuje međunarodne naučne skupove.
Podjednako odsustvo interesovanja za sagledavanje tog složenog pitanja pokazali su i oni koji su nekritički i bez ikakve provere poverovali u sve što je napisao Savo Štrbac, ne propustivši priliku da kritikuju SANU i njeno Odeljenje istorijskih nauka.
Tako je Ljiljana Bogdanović, urednica Pečata, uspela da u uvodniku od 19. jula 2024. godine, kome je dala naslov „Oprez i budalaštine“, poveže pokušaj atentata na Donalda Trampa i neprihvatanje SANU da organizuje sporni naučni skup. Naglasivši kako joj je pažnju privukao naslov „SANU čeka ’istorijsku distancu’ za naučni skup o ’Bljesku’ i ’Oluji’“, patetično je produžila: „Ne, nije ovo cinizam, ili ’budalaština’, mada pomalo liči na sve to! Reč je o neverovatnim okolnostima koje je u svom tekstu nedavno objavljenom u ’Politici’ pedantno predstavio građanima Savo Štrbac…“
Nekoliko nedelja potom, 30. avgusta 2024. godine, u Pečatu se istim povodom oglasio i Bojan Jovanović. Slično svojim prethodnicima, i on se koncentrisao na problem vremenske distance kao razlog za neprihvatanje predloga „Veritasa“, te se odvažio na teorijsko razmatranje tog pitanja, da bi tek negde na sredini svog opširnog teksta došao do suštine onog što je izgleda smatrao da ima moralnu obavezu da izgovori. „Navedena odluka SANU da odbije inicijativu za održavanje naučnog skupa“, napisao je, „potvrđuje već notornu činjenicu da ova nacionalna institucija više nije ono što je bila i što bi trebalo da bude. Od nekadašnje relevantne naučne institucije ostala je samo senka koja bledi u letargičnoj bezvoljnosti da odgovori na bitna pitanja i izvrši svoje obaveze.“ Štaviše, upustio se u povezivanje različitih događaja, pa se, želeći da dokaže kako SANU učestvuje u potiskivanju istine o stradanju Srba, vratio na negativnu recenziju izložbe „Totalni genocid“, koju je pripremao akademik Dinko Davidov. Ne dopuštajući ni najmanju mogućnost da su u njoj postojali stručno-naučni nedostaci, o čemu je SANU već više puta dala uverljiva objašnjenja, zaključio je: „Ovakav tužni ishod jedne izuzetno dragocene inicijative pojačava činjenica da je, duboko razočaran zbog otkazivanja ove izložbe, Dinko Davidov umro 2019. godine.“
Takvim tumačenjima, osudama i manipulacijom činjenicama, članovi SANU i Odeljenja istorijskih nauka predstavljeni su kao ljudi koji ne samo što nemaju naučni kredibilitet i nacionalnu svest, nego su toliko ogrezli u nečasnom i antisrpskom delovanju da izazivaju smrt onih koji misle drugačije.
Šta se otud od njih očekuje? Da se pravdaju od zlonamernosti i kleveta, da lični moral i vrednosti Akademije dokazuju stavljanjem na uvid svojih naučnih radova, spiskova relevantnih naučnih skupova, predavanja i drugih nastupa u javnosti? Možda da tuže klevetnike? Ili da oćute, gledajući na sve što je slično navedenom kao na usud vremena u kome živimo, a u kome se sloboda javne reči neretko pretvara u slobodu da se drugi klevetaju? Trebalo bi razmisliti i o tome kako se lako menjaju stavovi o SANU. Kada joj se predlaže organizovanje naučnog skupa onda je u pitanju ustanova od ugleda, najpozvanija da svojim autoritetom podrži diskusiju o ključnim nacionalnim problemima. Ako pak to ne prihvati, jer se „usuđuje“ da o podnetim predlozima ima svoje mišljenje, onda… Vrednosnih sudova, ostrašćenih i neprimerenih akademskim raspravama, ionako je suviše napisano i izrečeno.
ODELJENJE ISTORIJSKIH NAUKA SANU
Povezani tekstovi









