Da ti susjed ne dopušta prolaz do tvoje njive preko svoje njive – i nije neka vijest. Hrvatska je puna susjedskih zavada zbog metra ili decimetra međe.
Nije vijest ni kad ti susjed taj dišpet čini zato što si Srbin, a on je Hrvat – poslijeratna Hrvatska je puna sličnih zadjevica.
Ali kad se takva međuetnička zavada odvija između dva čovjeka koji su prije rata bili prijatelji – pače, koji su proveli djetinjstvo skupa se igrajući po okolnim livadama – to nadilazi standardnu priču o nacionalnoj netrpeljivosti, jer se u nju upleće i intimna drama prijateljstva.
Mjesto radnje je selo Plastovo kraj Skradina, gdje Hrvati i Srbi stoljećima žive zajedno. Srbin iz priče zove se Jovan Gardijan i ima 66 godina, dok se Hrvat zove Joso Vranić i koju je godinu stariji. U selu žive i Dobrijevići, Sladići, Mrzići, Bagići, Trninići: neka od tih prezimena su hrvatska, neka srpska.
Priča o Jovanu Gardijanu, pod naslovom “Maslenik u blokadi”, objavljena je nedavno u tjedniku Novosti, u okviru serijala o životnim uvjetima Srba povratnika. Ukratko: nakon što je u “Oluji” izbjegao iz Hrvatske u Valjevo, Jovan Gardijan, predratni šofer šibenskog “Transporta”, prije nekoliko godina vratio se u Plastovo i posadio na svojoj zemlji 600 maslina, želeći nastaviti pradjedovsku tradiciju proizvodnje čuvenoga plastovskog ulja.
Problemi su počeli kad je Jovanu na vrata pokucao susjed i drug iz djetinjstva Joso, čija je zemlja između Jovanove kuće i maslinika, kako bi ga obavijestio da predratni običaj više ne vrijedi, odnosno da Jovan više neće moći traktorom do svoje zemlje preko njegove, Josine zemlje. Joso je, ukratko, informirao Jovana da će mu žicom i kolcima zagraditi sve prolaze za traktor, te mu ostaviti samo uski puteljak, pa ako već hoće do maslinika, neka ide pješke, bez traktora.
“Mislio sam da se čovjek šali”, ispovjedio se Gardijan novinaru NovostiVladimiru Jurišiću
“No već sutradan, na nekoliko prolaza postavljena je bodljikava žica i navaljano kamenje, tako da traktor ne može proći, a bez strojeva i prijevoza masline se, u ovolikom broju, ne mogu održavati. Kako je vrijeme prolazilo, prepreke su bivale sve veće, dok konačno sve nije zatvoreno.”
Zanimljivo je da se u cijelom tekstu u Novostima ne spominje ime Jose Vranića. Ne zato što kolega Jurišić ne bi poštovao sveto žurnalističko pravilo o “obje strane”, već stoga što Jovan Gardijan nije htio odati ime nekadašnjeg druga.
“Ne želim spominjati ime mog sumještanina, još manje želim pomisliti da je riječ o nacionalnoj netrpeljivosti, mada je sve moguće. Naime, s tim čovjekom sam proveo djetinjstvo u ovim vrtačama, uvijek smo se slagali. Srbi i Hrvati u Plastovu dijelili su dobro i zlo, razumjeli se odlično. Ne znam što se to promijenilo poslije rata. Kao da je u mog susjeda ušao neki vrag”, kazivao je Gardijan Novostima.
Iz ostatka teksta razabire se da Gardijan muku sa susjedom ne želi prijaviti MUP-u (“nekoliko puta mi je prekipjelo i čvrsto bih odlučio da ću o tome obavijestiti policiju, no uvijek bih se, nešto kasnije, ohladio”), da mu je bez traktora znatno otežan rad u masliniku (“čeprkam ručno, nosim sve na leđima i mučim se, kao moji preci prije nekoliko stoljeća”), da se nada promjeni situacije sa susjedom (“ima on brata u Njemačkoj koji povremeno dođe, pa ću pokušati razgovarati s njim”), te da mu je u međuvremenu na garaži ispod kuće netko nacrtao kukasti križ i ušato “U”, ali da ih on ne želi prebrisati jer “vjeruje da će opet biti nacrtani”.
Pa iako Jovan u cijelom tekstu nije spomenuo Josino ime, identitet njegova susjeda doznali smo već u prvim ćakulama po skradinskim ulicama, gdje smo i otpočeli ovu reportažu, želeći doznati kako mještani Skradina gledaju na ovaj sukob bivših prijatelja iz obližnjeg sela. Mali je Skradin, još manje Plastovo, sve se zna.
– Jovan Gardijan je četnik – veli prvi Skradinjanin na kojeg smo naletjeli u hladovini pored ceste.
– Nije četnik, ne pretjeruj – kaže mu kolega.
– Bahat je – uporan je ovaj. – Bio je bahat prije rata, i bahat je i danas.
– Ma nije bahat – smije se kolega, pa mi tumači: – Jovan ti je veseljak, ima muzičku grupu, voli pivat. To je jedan glasan čovik i nekome može izgledat bahat, ali nije.
Pitamo ih o nacističkim simbolima na Gardijanovoj garaži.
– A šta će mu drugo nacrtat? – retorički odgovara onaj prvi čovjek. – Ako mu smeta, šta ih ne izbriše?
– Kaže da neće jer bi ih netko opet nacrtao – obavještavamo ga.
– Dobro i kaže – veli ovaj, i dometne: – Pitaj ti njega zašto ga je 1991. uhapsilo i otralo u Šibenik.
Krećemo u Plastovo. Podne je, vruć srpanjski dan: u selu kao da nema nikoga. Živo je tek na izlazu prema zaseoku Gardijani, gdje se obavljaju posljednje pripreme za otvaranje spomen-obilježja ranjenim hrvatskim policajcima, predviđeno za nedjelju 24. srpnja.
Tog su dana prije 25 godina srpski pobunjenici iz nedalekih Bratiškovaca napali iz zasjede MUP-ovu patrolu i ranili četvoricu policajaca. Bio je to prvi oružani sukob između hrvatskih snaga i srpskih pobunjenika u Šibensko-kninskoj županiji.
Putem do Jovana Gardijana prolazimo pored njegove garaže: svastika i klempavo “U” još stoje na zidu. Jovan nas dočekuje na cesti ispred kuće: krupan čovjek, kovrčave sijede kose. Zaista je bučan: dvorište odjekuje od njegova glasa.
– Ja ne volim svađe i konflikte, volim pjesmu i piće. Volim biti gost, a i domaćin, jer život je san i prođe začas – predstavlja se poetički, dodajući kako pjeva u dva ansambla, u KUD-u “Povratak” iz Golubića i grupi “Žegar” iz Žegara.
S pjesme se vraćamo u prozu. Molimo Jovana da nam ukratko izloži situaciju s nedohvatljivim maslinikom.
– Prije rata niko nije gleda jesi li mu taka zemlju u prolazu, prođi brate ako ti triba. A sad ovo… – kaže on zamišljeno, na što ga pitamo je li doista sa susjedom koji mu je zagradio prolaz nekoć bio prijatelj.
– Skupa smo ka dica učili plivat na Visovcu, smokve krali skupa, igrali mali balun… – prisjeća se Jovan. – Jednom igrali balun i on vruć skočio u Krku, pa ga ukliještilo. I moj stric, ćaćin brat, prvi skočio u Šibenik po doktora da mu pomogne. Moj did Glišo i njegova baba Škeljanovka bili dobri prijatelji, oboje ostali udovci pa se družili. A on po meni ka da sam mu neprijatelj…
I taman da ćemo ga upitati je li 1991. završio u šibenskom zatvoru i, ako jest, zbog čega, a Jovan sâm počne o tome:
– Mene je i 1991. optužilo da sam kriv za napad na MUP-ovu patrolu ovdje u selu, da sam ja to organizirao. Uhapsilo me i odvelo u Šibenik, spojilo mi one žice da vide jel lažem.
– Poligraf?
– E, taj đava. I kad su vidili da nisam kriv, pustili me.
Priča nam Jovan kako ga susjedovo ponašanje iznenađuje jer nikad, veli, prema tom čovjeku ni njegovoj obitelji nije bio arogantan, niti mu je ikada rekao ružnu riječ, od djetinjstva do danas.
– On mene napada po onome čula-rekla-kazala, ja sam mu po njegovom valjda sve ubio i zapalio. Njemu ništa ne znači što sam 1991. proglašen nevinim. Da sam bio išta kriv, pa ne bi me policija u Šibeniku pustila – jada se Jovan, te dodaje:
– Nisu svi Hrvati u selu takvi, većina je dobronamjerna. Moj vjenčani kum je Hrvat, a bolji mi je od brata rođenog.
– A odakle je kum? – pitamo.
– Tu iz sela – kaže Jovan. – Iz Sladića.
– Pa što on kaže na sve to? – zanima nas.
– Kum je čovjek realan, a moj susjed ne surađuje ni s kim – kazuje Jovan, dodavši kako bi on, ako treba, i kupio dio susjedove parcele, samo da može proći do svojih maslina.
– Ako ja nisam zaslužio da prođem na svoju parcelu, eto mu onda parcela – veli dok nas uskim puteljkom vodi do maslinika, udaljenog od kuće svega stotinjak metara.
– Vidite – govori dok šeta oko maslina – pokosio sam trimerom, a sad nemam kuda doć traktorom da izorem: s jedne strane žica, s druge strane žica. Da sam zaslužio ovo, rekao bih: eto, zaslužio si. Al’ ne znam čime. Što sam ti ja napravio? Ne mislim što su ti Srbi napravili, nego lično ja? Pa svak od nas ima ime i prezime.
Pitamo ga potom za one grafite na garaži.
– To su mi stavili prije godinu i pô, onda kad su u Vukovaru razbijali ploče ćirilične. Došla policija, kaže da podnesem prijavu. A ja im kažem: neću.
– Zašto?
– A šta ću dizat tenzije? Ja bi volio da to izbriše onaj ko je i stavio. Samo mislim da taj koji je stavio niti ne zna šta to znači jer inače ne bi to nacrtao.
Pozdravljamo se s Jovanom i krećemo u potragu za Josom. Čovjeka smo očito prekinuli u odmoru poslije ručka, jer izlazi iz kuće tek nakon što smo više minuta lupali na dvorišna vrata. Nije nas pozvao u dvorište, niti se želio fotografirati, pa smo kratki razgovor obavili preko dvorišnog zida.
– Nemam vam ja šta reć o tome, ja s njim ne pričam. Sa ženom mu pričam, ona dođe kod susida na kavu, ali s njim ne pričam. Prije rata je postoja taj prolaz priko te zemlje i on je slobodno tuda iša, ali sad sam ja to ogradija i više mu ne dam. I baš me briga kako će on do svoje zemlje, ako će helikopterom. Jer je četnik.
– Pa je li napravio kakvo zlo u ratu?
– Meni direktno nije, al’ dosta je šta je četnik.
– A otkud vam to? Kako znate?
– Eto, znam.
– A jeste li bili prijatelji prije rata?
Tu je Joso Vranić prvi i jedini put za naše kratke konverzacije malo pošutio, prije nego se oglasio:
– Jesmo, ka i svi ljudi ovdi prije rata. Al’ ne dam mu gušta, i gotovo. I recite mu da ne dolazi na moju zemlju.
Povezani tekstovi
